Kako su stvorene
ideokratije?
Stvaranje,
stabilizacija i evolucija
Prema Pjekalkjeviču i Penu ("Politics of Ideocracy" Jaroslaw Piekalkiewicz, Alfred Wayne Penn State University of New York Press, 1995.), ideokratije se rađaju i nestaju na sledeće načine:
Stvaranje
Građanski rat: kao u SSSR-u,
Kini, Kubi i Jugoslaviji. Da bi se uspostavila ideologija, potreban je
harizmatični i nemilosrdni vođa: Lenjin, Mao, Kastro, Tito.
Preuzimanje vlasti: Generalno,
politička stranka sa odlučnim vođom („vođa je pokret“) preuzima vlast državnim
udarom, što stvara domino efekat: kao u fašističkoj Italiji i nacističkoj
Nemačkoj, i u Iranu.
U izolovanoj koloniji: na primer,
Bela Južna Afrika i puritanci Nove Engleske.
Stabilizacija
Ovaj proces se generalno odvija
tokom jedne do jedne i po decenije. Vodeća figura, u početku doživljena kao
proročki vodič, prolazi kroz progresivno oboženje. Ovu evoluciju pratilo je
čišćenje redova početnih lojalista i kruta birokratizacija državnog i
partijskog aparata. Ekonomija je u potpunosti nacionalizovana i stavljena pod
potpunu rekviziciju u isključivoj službi ideološke dogme. Istovremeno,
uspostavljen je sistematski proces traženja žrtvenog jarca, koji je služio za
kristalizaciju nezadovoljstva, dok je institucionalni teror vršen protiv svakog
naznaka neslaganja.
Evolucija
Samouništenje režima ili
političke ideologije može proisteći iz jednog ili više sledećih uzroka.
Unutrašnje neslaganje može dovesti do podele na antagonističke frakcije, što
rezultira doktrinarnom fragmentacijom. Prisilno svrgavanje, poput vojnog puča,
predstavlja još jedan vektor propadanja, kao što je primer puča koji je okončao
peronističku vladu u Argentini. Kolaps takođe može poticati od običnih ljudi
kroz narodne ustanke ili široko rasprostranjene seljačke pobune. Ekonomski,
stagnacija ili kolaps proizvodnih kapaciteta usled rastuće potražnje stvara
neravnotežu sa često katastrofalnim posledicama. Konačno, strah od ideološke
zaraze može podstaći strane sile da preduzmu neprijateljske akcije,
uključujući kaznene ekspedicije ili kampanje destabilizacije.
Fenomen mirne erozije odnosi se
na proces postepenog propadanja autoritarnih režima, ne kroz nasilne ustanake,
već kroz neprimetnu društvenu i kulturnu transformaciju. Pojavljuje se nova
generacija, koju karakteriše mlako pridržavanje zvaničnih dogmi i rastuća
sklonost ka ideološkom pluralizmu. Tehnološki napredak, olakšavanjem pristupa
alternativnim izvorima informacija, kao i subverzivni oblici umetničkog
izražavanja – poput dramskih dela Vaclava Havela u Čehoslovačkoj – doprinose
potkopavanju temelja državne ortodoksije. Istovremeno, vladajuća klasa teži da
se transformiše u karijerističku nomenklaturu, koju karakteriše opadajuća
efikasnost i povlačenje u sopstveni interes.
Ideološka regeneracija može
sprečiti ili odložiti kolaps političkog sistema. Ona se odvija ili kroz
preformulisanje doktrine ili kroz zamenu potpuno novim ideološkim korpusom. Na
primer, u Poljskoj je komunistička ideologija pokazala svoj očigledan neuspeh
već 1980. godine; priznanje sindikata Solidarnost, koji je predvodio Leh
Valensa, izazvalo je vojni puč i uspostavljanje autoritarnog režima pod vanrednim
stanjem. Istovremeno, rumunski komunizam se naglo srušio u decembru 1989.
godine, što je dovelo do preuzimanja vlasti od strane oružanih snaga. Vođa
Nikolae Čaušesku je suđen i pogubljen.
*
Psihološki aspekti
Unutar ideokratskih režima,
pojedinci, prema analizama Pjekalkjeviča i Pena, stvaraju autoritarnu ličnost
kako bi prosperirali ili jednostavno preživeli. Dugo nakon kolapsa takvog
sistema, ovaj otisak opstaje, manifestujući se kao izražena nevoljnost prema
demokratizaciji. Oni razvijaju mentalno zatvaranje gde lično zadovoljstvo
stečeno pod ideokratijom ima prednost nad kritikom spoljašnjeg sveta koji se
doživljava kao jeretički. Pojednostavljene formule se usvajaju i ponavljaju,
kako kao markeri konformizma, tako i nepokolebljive lojalnosti. Oni koji su
skeptični prema zvaničnoj dogmi, sa svoje strane, usvajaju ili fatalistički
stav – podržavajući režim iz osećaja nemoći i rezignacije – ili
makijavelistički stav, cinično ga iskorišćavajući za ličnu korist.
Mala manjina pojedinaca,
dostignuvši naprednu fazu ličnog dostignuća i posedujući snažnu sposobnost
tolerisanja dvosmislenosti, ostaje u stanju da se odupre stisku monističkih
sistema mišljenja. Ovi pojedinci održavaju stalnu potragu za inovativnim
idejama i složenim odgovorima.
*
Ideokratija (neologizam nastao od
reči „ideologija“ i starogrčke reči krátos / krátos, što znači „moć“) je način
vladavine u kome se država upravlja prema principima ekskluzivne političke
doktrine. Za razliku od čisto autoritarnog režima – koji se prvenstveno
karakteriše koncentracijom moći i ograničavanjem građanskih sloboda – ideokratija
se oslanja na monistički sistem verovanja i propisanih normi. Takav režim
može imati totalitarni oblik, gde se pridržavanje dominantne ideologije nameće
prisilom i državnom propagandom, ili populistički oblik, gde ga dobrovoljno
prihvata značajan deo stanovništva, često mobilisan diskursom zasnovanim na
okupljanju i identitetu.
Svaka država proističe iz
ideoloških postulata koji oblikuju njene pretpostavke i njeno političko delovanje.
Režimi opisani kao ideokratija karakterišu se dubokim ukorenjenjem dominantne
doktrine ne samo unutar vladinog aparata već i u većini sektora društva.
Ideologija se uspostavlja kao apsolutni, univerzalni i vrhovni sistem
mišljenja, ovlašćen autoritetom analognim božanskom principu unutar
monoteističkog okvira.
Analiza
Termin „ideokratija“ prvi put su
upotrebili Sidni i Beatris Veb 1936. godine, pre nego što je stekao šire
prihvatanje nakon rada filozofa Nikolaja Berđajeva 1947. godine.
Ideologija može imati totalitarni
oblik, oslanjajući se na prinudu, ili populistički oblik, koji proizilazi iz
dobrovoljnog prihvatanja njenih pristalica. Totalitarni model karakteriše šest
konstitutivnih stubova: ekskluzivna i sveobuhvatna doktrina; jedna stranka,
kojom uvek dominira vrhovni vođa; sistematska upotreba političke policije koja
pribegava teroru; apsolutna kontrola nad sredstvima komunikacije; monopol na
oružane snage; i konačno, centralizovano i planirano upravljanje ekonomskim
aparatom.
Štaviše, politikolozi Jaroslav
Pjekalkjevič i Alfred Vejn Pen tvrde da dominantna ideologija, poput ideologije
teokratske države ili nacističke Nemačke, sistematski potiskuje naučna
istraživanja i znanje kad god su u suprotnosti sa njenim dogmama. Njihova analiza
razlikuje dve antagonističke koncepcije države: organsku državu, zamišljenu kao
strukturirani izraz zajednice gde su pojedinci, poput članova tela, podređeni
celini i postoje samo unutar nje; i mehaničku – ili pragmatičnu – državu,
veštački entitet gde pojedinci uživaju prava pred autoritetom i jednaki su u
dostojanstvu. Ova dihotomija odražava zapažanje Adlaija Stivensona: „Od
pamtiveka, vlade su se istakle u maltretiranju naroda. Zaista inovativna ideja
modernog doba je da građani mogu, obrnuto, maltretirati vladu.“
Prema radu Pjekalkjeviča i Pena,
ideokratije zasnivaju svoju političku legitimnost na jednom od sledećih
doktrinarnih izvora: nacija, rasa, klasa ili kultura. Njihovo istraživanje
takođe pretpostavlja da zagovornici ovih režima projektuju sopstvena osećanja
krivice na određene grupe – kao što su Jevreji, komunisti, kapitalisti ili
jeretici – koje su predstavljene kao antagonističke sile koje rade na
podrivanju ideokratije. Ovi žrtveni jarci otelotvoruju impulse koje vernici
moraju iskoreniti iz sebe. Odgovornost za inherentne neuspehe političke akcije
se tako prebacuje na ove stigmatizovane entitete, koji potom postaju mete
kolektivnih napada, državnog terorizma, insceniranih suđenja i ritualizovanih
kazni. U Hitlerovoj Nemačkoj, proces istrebljenja Jevreja je na kraju, u smislu
strateških prioriteta, nadmašio svaki drugi politički ili vojni cilj.
Zoran Stokić
1.11.2025.
Нема коментара:
Постави коментар