Pakt sa vučićima?
Nemanja Rujević
"Danas" 16.07.2025. 07:00
Čudna je pozicija nas, novinskih piskarala. Čak i kada
vrtlog događaja usisa piskaralo, i kad izgubi distancu od zbivanja koju
propisuje kodeks novinara, piskaralo ipak ostaje po strani, a ne u zbivanju
samom.
Ne mora da donese odluku. Ne mora da napravi kompromis. Ne
mora da zapuši nos. Mora samo da o tome piše ili govori, a to često čini sa
uzvišice.
Najveća prednost pozicije je što se nema skin in the game.
Odnosno, kako god da izgleda politička scena, ko god da je na vlasti, tebi, u
teoriji, ni iz džepa ni u džep.
(Praksa je malko drukčija pa mnoge „kolege“ i mislioci opšte
prakse pune džepove ako su na „pravoj“ strani, dok su neki drugi osuđeni na
besparicu i hajku ako su na „pogrešnoj“.)
Odsustvo ličnog interesa trebalo bi da novinskom piskaralu
daje slobodu da kritikuje ni po babu ni po stričevima, da bude obavezan samo
istini i javnom interesu.
Paradoks je u tome što takva pozicija odvede u moralnu
busiju pa se stvari ne posmatraju onakvim kakve jesu, nego onakvim kakve bi
trebalo da budu (a nigde nisu takve). Na one o kojima pišemo – vlast,
opoziciju, studente, bilo koga – primenjuju se kriterijumi anđeoske čistote pa
svi ispadnu prljavi i nedovoljno dobri.
Na ova razmišljanja navelo me gostovanje Danila Mandića,
sociologa, predavača na Harvardu, u podkastu Agelast. Poučno, neka čitateljka i
čitalac poslušaju.
Mandić je pričao kako se ruše autokratije. Po pravilu, uz
gutanje žaba od kojih je najveća svesni pristanak na to da nikada neće biti
kažnjeni ni svi vinovnici i megaprofiteri, a kamoli obični mali korisnici
autokratije.
Autokrata, kaže Mandić, pada kad se delovi njegovog aparata
okrenu protiv njega. Ne zato što ih je ošinuo bič pokajanja i prosvetljenja,
nego iz oportunizma. Narodski rečeno, kad prelete na stranu budućih pobednika.
Posle će prati ruke, svaljivati sve na autokratu i njegovu najužu kliku,
zauzvrat tražeći svoje mesto u novom sistemu.
Lustracija? Nigde se nije desila. Đinđić je bio arhitekta
pobede Petog oktobra tako što je prvo u DOS primio i kuso i repato, a onda je,
recimo, ušao u pakt sa Legijom koji će ga kasnije ubiti. Koga zanima prava, a
ne moralna pobeda, taj mora tako, kaže Mandić.
Zato, dodaje, nije pametno pretiti „revanšizmom“ već,
naprotiv, otvarati vratanca ljudima iz sistema da se izvuku, da promene stranu
i tako donesu prevagu.
Dok buna traje, te su reči gorke kao pelin, što ih ne čini
manje tačnim. Osvežavajuće kod Mandića – dugo je u Americi i izvukao se iz
apsolutizma naše čaršije – jeste što on ne polemiše, ne navija, ne zagovara.
Samo kaže da to obično ide tako, a da moralni čistunci ne pobeđuju autokrate.
Gorko kao pelin, kažem, jer šta bi o tome mogao da misli
građanin na ulici? Zar da prelete oni koji sada ćute? Oni koji dopuštaju da ih
razvoze po mitinzima kao amorfnu masu jer ih je zaposlilo u javnom preduzeću
ili im dalo dve hiljadarke?
Zar da se izvuku i oni koji batinaju, otpuštaju, kradu na
tenderima?
Ukratko, da li praviti pakt sa vučićima da bi se srušio
Vučić?
Pitanje je nepodnošljivo i ovom novinarskom piskaralu koje
doduše jeste u Vaservagi pokazivalo empatiju prema nesretnicima koje korbačima
teraju na mitinge SNS-a, prema malim ljudima što kažu „ćuti, barem imam posao“.
Ali je opet ovo piskaralo raznima proricalo Zabelu, predlagalo radikalne mere
sve do javnog jahanja režimskih paranovinara.
Muči me pitanje danima i evo kako sam doumao: ako za pobedu
treba da se gutaju žabe, neka bude tako. Ali te žabe nikako ne smeju biti veće
nego što je neophodno. Drugim rečima, ako društvo čekaju bolni kompromisi da bi
krenulo napred i da se ne bi raspalo, hajde da prvo napravimo kompromis o tome
kako će izgledati kompromis.
Recimo, narodni gnev, ruka pravde ili bilo kakav model
„lustracije“ mogli bi da poštede svakoga ko je u sistem ušao kao šraf i iz
njega izvukao tek onoliko za preživljavanje ili normalan život. Partijski
zaposlen kao portir? Sve u redu. Dobio nameštenje preko partije, ali ima
kvalifikacije? Neka ga. Ćutala dok su oko nje krali da ne bi imala problema? U
redu. Potpisivao podršku Vučiću pa ga stavilo u neku komisiju? Ajde.
Ali, narodni gnev, ruka pravde ili bilo kakav model
„lustracije“ moraju jednog lepog dana dohvatiti sve one koji su sistemu služili
i sistem koristili tako da se uzdignu iznad naroda i da narod ugaze. Da ugrabe
ne samo više nego što zaslužuju, nego i više nego što ikome treba.
Direktori sa kupljenim diplomama, tender-dahije, oni što su
skućili i bivše žene i nove ljubavnice, oni sa vinskim podrumima i besnim
automobilima – ti ne smeju da prođu. Kao ni oni krvavih ruku koji su direktno
drugima nanosili zlo.
To više ne bi bilo rigidno puritanstvo, o kojem je govorio
Mandić. Već samo povratak golog minimuma pravde. Bez toga, džabe bi se krečilo.
Žaba za gutanje bila bi prevelika pa bi nas ugušila. I na kraju bi preživela
samo žaba.
I sad ne znam jesam li ispao zagovornik trulih kompromisa
ili sam još u moralnoj busiji? Valjda to zavisi od čitaoca i toga kakav mu je
apetit za žabe.
***
Komentar
***
To što nam nudi Mandić zove se PREVRAT. Opisao tako davno Monteskje u "Duhu zakona", u despotskim sistemima događaju se "prevrati" ali despotski sistem ostaje očuvan. A opstanak despotskog sistema znači dalje prolaženje kroz crveno svetlo na semaforima kognitivne psihologije.
Da se
podsetimo. Nasilje i Bobo lutka (1961. Albert Banduro). Naša zaostalos u
vremenu može se pratiti (i) odsustvom znanja (u teorijama i praksi) o dobro
utemeljenoj kognitivnoj psihologiji Alberta Bandura koja ima veliku
eksplanatornu vrednost (veću od teorija biheviorizma i drugih). Radi se o
četvrtom najcitiranijem psiholog svih vremena (posle Skinera, Frojda, Pijažea)
i jedan je od najcitiranijih autora u humanističkim i društvenim naukama. U
eksperimentu sa Bobo lutkom demonstriorao je da se agresivno ponašanje uči. Pokazao
je prvoj grupi dece snimak na kojoj je žena tukla i vređala Bobo lutku; druga
grupa dece nije videla taj snimak. Kada su kasnije deca iz preve grupe bila u
toj istoj prostoriji ona su oponašala ponašanje žene udarala su i veđala Bobo
lutku; deca iz druge grupe to nisu radila. Ovo je dovelo u pitanje istinitost
Skinerovog biheviorizma. Bilo je to rađanje kognitivne psihologije koja je
nadgradila - uparivanje stimulansa - sa našim unutrašnjim i društvenim
fenomenima. Mi smo kognitivna bića, učimo iz društvenih matrica, posmatranjem,
imitacijom,..., modeliranjem, u stanju smo da svoje kratkoročne stimulanse
zamenimo dugoročnim. Naše političko, medisko i svako drugo društveno ponašanje
35 godina opsednuto je agresijom, mržnjom pa smo to već preneli na 2 generacije
naše dece – prolazimo 35 godina non stop na, semaforima kognitivne psihologije,
na crveno svetlo. I nikom ništa. Da se vratimo na početak – "prevrat"
nije u stanju da nas oslobodi ove sociološke nakaze - despotskog sistema - koji
jede sopstvenu decu i vodi društvo u involuciju.
Zoran Stokić
16.07.2025.
Нема коментара:
Постави коментар