субота, 7. септембар 2024.


ŽENA POGINULA NA PEŠAČKOM PRELAZU Užas u Beogradu: Vozilo naleteo na nju dok je prelazila ulicu

Jedna žena (46) poginula je danas kada je kombi naleteo na nju kada je prelazila ulicu na pešačkom prelazu.

Blic 6. septembar 2024.18:17

 

*

 

AUTO UDARIO DEČAKA (9) Užas u Mrčajevcima kod Čačka: Dete hitno prevezeno u bolnicu

Jedno dete povređeno je u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila tokom večernjih sati na magistralnom putu Čačak - Kragujevac u mestu Mrčajevci kada je na pešačkom prelazu na njega naleteo automobil.

 

Blic Mia Đakovićm6. septembar 2024.21:59

 

*

 

TREĆI SUDAR AUTOMOBILA I AUTOBUSA DANAS Vozilo se zakucalo u zadnji deo gradskog prevoza kod VMA (VIDEO)

Mlada devojka je povređena večeras u sudaru autobusa i automobila u Beogradu, do kog je došlo kod Vojnomedicinske akademije (VMA).

 

Blic Marija Sušić 6. septembar 2024.20:59

 

*

 

IZGUBIO KONTROLU I ZAKUCAO SE U ZAŠTITNU OGRADU Teška nesreća na auto-putu kod Surčina, povređen motociklista

Muškarac star oko 55 godina teško je povređen u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila oko 18.30 časova na auto-putu Miloš Veliki.

 

Blic 6. septembar 2024.20:55

 

*

 

AUTOBUS SMRSKAN, SRČA PO PUTU, 11 PUTNIKA POVREĐENO, VOZAČI TEŽE Prvi snimci sa Čukarice: Novi detalji jezivog sudara (FOTO, VIDEO)

Ukupno 11 osoba je povređeno, od kojih dvoje teže u jezivom sudaru dva autobusa na Čukarici. Prema poslednjim informacijama, dve osobe su teže povređene i one su prevezene u Urgentni centar.

 

Blic Jelena Peranović 6. septembar 2024.14:36

*

 

U UDESU KOD ŠUMICA POVREĐENE TRI DEVOJČICE Policija i Hitna pomoć na licu mesta

Danas u jutarnjim časovima na uglu Ustaničke i Vojvode Toze u Šumicama dogodila se saobraćajna nezgoda u kojoj su povrede zadobile dve žene, vozači automobila, ali i tri devojčice.

 

Blic  6. septembar 2024.09:11

 

 

 

***

Komentar

***

 

 

Mali prikaz naše svakodnevice. Većina agitprop medija izbegava da postavi ove vesti, nesviđa im se stvarnost koju su proizveli.

 

Sticajem okolnosti živeli smo u sistemima koji je imao samo dve značajne vrste institucionalnog delovanja: lokalnu teritorijalnu grupu i porodicu. Ali kada smo od Hatišerifa 1830. dobili šansu da stvorimo državu počinju da se pojavljuju brojne nove institucije; prosvetne, ekonomske,.., zdravstvene. Najteže je bilo savladati inerciju lokalno/porodičnog sociolnokulturnog sistema. Naterati naše nepismene ljude da brojna nova pravila i navike postanu obavezujuće za sve, ubediti ih da je to za njihovo i opšte dobro. Bilo je to kao zidanje Skadra na Bojani, što se sazida u ratu srušimo – i tako sve do danas. U praksi vidimo da ni u 21 veku mnogi nisu prihvatili da nam zakoni pomažu da vozimo a da ne naletimo jedni na druge; da pravila i navika omogućuju da naši postupci (koje pravimo) budu  razumljivi i predvidivi drugima. Da nepoštovanje pravila vodi ka zbrci i nesreći. Vlast je svojim uzdizanjem iznad zakona i pravila kao i pogrešno shvaćenim pojmom patriotizma, potpuno zapustila socijalizaciju - a nužna posledica je ova svakodnevna "crna hronika"! Ako nas istorija bilo čemu uči, uči nas o tome da je socijalizacija najvažniji fenomen preživljavanja društva i države.

 

Zoran Stokić

7.09.2024.

петак, 6. септембар 2024.

 Obrazovanje, istorija, arheologija i Indija: Nalanda - univerzitet koji je promenio svet

 

 

Više od 500 godina pre nego što je osnovan univerzitet u Oksfordu, indijski univerzitet Nalanda je posedovao devet miliona knjiga, a privlačio je i oko 10.000 studenata iz celog sveta.

 

Izvor: Sugato Mukerdži - BBC Putovanja

 

Obrazovanje, istorija, arheologija i Indija: Nalanda - univerzitet koji je promenio svet

Tahir Ansari/Alamy

Više od 500 godina pre nego što je osnovan univerzitet u Oksfordu, indijski univerzitet Nalanda je posedovao devet miliona knjiga, a privlačio je i oko 10.000 studenata iz celog sveta.

 

Zimsko jutro je bilo odeveno u gustu maglu. Naš automobil je prolazio pored konjskih zaprega, vida transporta koji je i dalje popularan u ruralnim predelima istočne indijske države Bihar.

 

Konji u kasu i kočijaši sa turbanima su izgledali kao neke utvare iz biserno bele izmaglice.

 

Nakon noći provedene u gradu Bodgaja, drevnom naselju u kojem je, kako kažu, Buda dosegao prosvetljenje, krenuo sam za Nalandu, čije su ruine od crvene cigle jedini preostali ostatak jednog od nekada najvećih centara učenja u antičkom svetu.

Osnovana 427. godine, Nalanda se smatra prvim univerzitetom sa kampusom na svetu, nekom vrstom srednjovekovne 'Ajvi lig' institucije u kojoj je bilo smešteno oko devet miliona knjiga i koji je privlačio oko 10.000 studenata iz istočne i centralne Azije.

 

Mansa Musa - najbogatiji čovek svih vremena

Kuća mudrosti - mesto nastanka savremene matematike

Šta je UNESKO i šta je od srpskog nasleđa na listi svetske kulturne baštine

Oni su ovde dolazili da uče medicinu, logiku, matematiku i - iznad svega - budističke principe, od nekih od najpoštovanijih predavača tog vremena.

 

Baš kao što je jednom prilikom rekao i Dalaj Lama: ,,Izvor svog (budističkog) znanja ovog sveta dolazi iz Nalande"

 

imageBROKER/Alamy

Za više od sedam vekova tokom kojih je Nalanda procvetala, na svetu nije bilo ničeg sličnog.

 

Ovaj monaški univerzitet je postojao čitavih 500 godina pre Univerziteta u Oksfordu i najstarijeg evropskog univerziteta u Bolonji.

 

Povrh svega, prosvećeni pristup filozofiji i religiji na Nalandi, pomogao je oblikovanju azijske kulture i dugo vremena nakon što je univerzitet prestao da postoji.

 

Zanimljivo je da su vladari carstva Gupte, koji su i osnovali budistički monaški univerzitet, bili pobožni Hindusi, ali su prihvatali i bili otvoreni prema budizmu i sve većem budističkom intelektualnom zanosu i filozofskim pisanjima tog vremena.

 

Liberalna kultura i religiozna tradicija koji su evoluirali tokom njihove vladavine, stvorili su jezgro Nalandinog multidisciplinarnog akademskog kurikuluma, koji je kombinovao intelektualni budizam i visoko znanje stečeno u različitim oblastima.

 

Drevni indijski medicinski sistem ajurveda, koji svoje korene pronalazi u prirodnim metodama isceljenja, bio je izučavan na Nalandi, da bi se potom posredstvom studenata proširio po celoj Indiji.

 

Druge budističke institucije su inspiraciju pronalazile u načinu smeštaja studenata i otvorenih prostora oivičenih učionicama i molitvenim odajama.

 

Gipsani malter koji je ovde bio izrađen je uticao na crkvenu umetnost na Tajlandu, dok je metalna umetnost odavde migrirala na Tibet i na Malajsko poluostrvo.

 

VIDEO: Povratak najstarijeg svetskog univerziteta

 

Ipak, čini se da najtemeljniju i najdugovečniju zaostavštinu Nalande čine dostignuća iz matematike i astronomije.

 

Arijabata, koji se smatra ocem indijske matematike je, pretpostavlja se, predvodio univerzitet u VI veku.

 

,,Verujemo da je Arijabata bio prvi koji je nulu proglasio za cifru, što je bio revolucionarni koncept koji je pojednostavio matematičko računanje i pomogao da se stvore još komleksnije discipline kao što su algebra i računanje", kaže Anurada Mitra, profesorkamatematike iz Kalkute.

 

,,Bez nule ne bismo imali kompjutere", dodaje ona.

 

,,On je takođe izveo pionirske radove u izračunavanju kvadratnih i kubnih korena, kao i primenu trigonometrijskih funkcija na sferičnu geometriju. Bio je i prvi koji je mesečev sjaj pripisao reflektovanoj sunčevoj svetlosti".

 

Ovo će duboko uticati na razvoj matematike i astronomije u južnoj Indiji i na Arabijskom poluostrvu.

 

Univerzitet je redovno slao svoje najbolje predavače i profesore u Kinu, Koreju, Japan, Indoneziju i Sri Lanku da propagiraju budističko učenje i filozofiju. Ovaj drevni program kulturne razmene je pomogao širenju i oblikovanju budizma u celoj Aziji.

 

 

Dinodia Photos/Alamy

Arheološki ostaci Nalande su danas pod zaštitom Uneska.

 

Univerzitet je 1190. godine bio uništen tokom pljačkaškog pohoda tursko-avganistanskih trupa predvođenih generalom Bahtijarom Kiljijem, koji je zahtevao da se ugasi budistički centar znanja tokom njegovog pohoda na severnu i istočnu Indiju.

 

Kampus je bio toliko veliki da je požar koji su potpalili napadači goreo puna tri meseca.

 

Današnjih 23 hektara ove iskopine predstavljaju samo delić originalnog kampusa, a šetnja kroz ostatke velikog broja manastira i hramova priziva osećaj kako je izgledalo studirati na ovom fantastičnom mestu.

 

Lutao sam između verandi i stepeništa manastira i svetilišta hramova. Pošto sam se provukao kroz hodnik sa visokim zidovima od crvene cigle, stigao sam u unutrašnje dvorište manastira.

 

U pravougaonom prostoru nalik na pećinu, dominirala je uzdignuta kamena platforma.

 

,,Ovo je bila predavaonica u koju je moglo da stane oko 300 studenata. A platforma predstavlja profesorski podijum", kaže Kamila Sing, moj lokalni vodič, koja mi je pokazivala ruševine.

 

Pogledajte i video o drevnom gradu Palmiri

Play Video

Otišao sam u jednu od manjih soba koja se nalazila pored dvorišta i u kojoj su živeli studenti koji su dolazili iz udaljenih mesta, čak i iz Avganistana.

 

Tu su postojala dva udubljenja postavljena jedno naspram drugog koja su služila kao mesta na kojima su se nalazile lampe i gde su ostavljane lične stvari. Sing objašnjava da su male, četvrtaste šupljine koje su se nalazile na ulazima u prostorije, služile kao lični studentski poštanski sandučići.

 

Nalik današnjim elitnim univerzitetima, nije bilo lako upisati se ni na Nalandu.

 

Ambiciozni studenti su morali da prođu kroz rigorozne usmene intervjue sa najboljim profesorima univerziteta.

 

Onima koji bi imali sreće, dodeljivane su eklektične tutorske grupe profesora koji su dolazili iz različitih indijskih oblasti i koji su kolektivno bili podređeni najpoštovanijim budističkim učenjacima kao što su bili Darmapala i Silabadra.

 

U biblioteci se nalazilo oko devet miliona ručno ispisanih knjiga sa palminim listovima i to je bila najbogatija riznica budističke mudrosti na svetu, a jednu od tri biblioteke je tibetanski budistički predavač Taranta opisao kao zgradu sa devet spratova koja se ,,uzdizala u oblake".

 

Samo nekolicina ovih tomova od palminih listova i obojenih drvenih knjižurina je preživela vatru pošto su ih sa sobom poneli monasi koji su bežali iz Nalande. Danas se mogu pronaći u Muzeju umetnosti u Los Anđelesu u SAD-u i u Jarlung muzeju na Tibetu.

 

 

REY Pictures/Alamy

Poznati kineski budistički monah i putnik Sjuecang je studirao i predavao u Nalandi.

 

Kada se 645. godine vratio u Kinu, doneo je u svojoj zaprezi i 657 budističkih knjiga iz Nalande.

 

Sjuecang je postao jedan od najuticajnijih svetskih budističkih učenjaka koji je preveo deo ovih knjiga na kineski i tako stvorio svoj životni traktat čija je centralna ideja bila da je ceo svet samo prikaz uma.

 

Njegov japanski učenik Došo je ovu doktrinu kasnije preneo u Japan, a ona se posle proširila na čitav kinesko-japanski svet i od tada je tamo prisutna kao centralna religija. Posledica toga je da je Sjuecang ostao upamćen kao ,,monah koji je budizam preneo na Istok".

 

U njegovom opisu Nalande pominje se Velika stupa - ogroman spomenik načinjen u sećanje na jednog od glavnih Budinih učenika.

 

Stajao sam ispred ruševina ove impozantne strukture u obliku osmostrane piramide. Otvorena stepeništa od cigle vodila su do vrha ovog zdanja poznatog i kao Veliki spomenik.

 

Tajne drevnog Egipta: Otkriveni sarkofazi stari 2.500 godina

Drevni kiosk "brze hrane" iz Pompeje biće otvoren za posetioce

Otkriveni drevni biblijski svici u Pećini užasa u Izraelu

Brojna malena svetilišta i zavetne stupe krase popločanu terasu koja okružuje 30 metara visoki hram ukrašen predivnim gipsanim slikama koje su se nalazile u nišama spoljnih zidova.

 

,,Velika stupa zapravo potiče iz vremena pre univerziteta, a sagradio je u III veku car Ašoka. Cela struktura je nanovo konstruisana i sagrađena nekoliko puta tokom osam vekova", rekla je Anjali Nair, nastavnica istorije iz Mumbaija, koju sam ovde sreo.

 

,,Ove zavetne stupe sadrže pepeo budističkih monaha koji su ovde živeli i umrli i koji su ceo svoj život posvetili univerzitetu", dodaje ona.

 

Više od osam vekova nakon njenog nestanka, neki od naučnika osporavaju široko rasprostranjenu teoriju da je Nalanda bila uništena jer su Kilji i njegove trupe smatrali da su seučenja na univerzitetu kosila sa islamom.

 

I dok je iskorenjivanje budizma možda bio osnovni motiv za pokretanje napada, jedan od značajnijih indijskih arheologa, HD Sankalija je 1934. godine napisao u svojoj knjizi Univerzitet Nalanda da su naizgled utvrđeni kampus i priče o njegovom bogatstvu bili dovoljni razlozi za napadače da smatraju da je univerzitet lukrativna tačka napada.

 

,,Da, komplikovano je pronaći definitivan razlog za otpočinjanje invazije", rekao je Šankar Šarma, direktor muzeja koji se nalazi na samoj iskopini.

 

U muzeju se može videti 350 artefakta od ukupno 13.000 antikviteta koji se u njoj nalaze i koji su bili spaseni tokom iskopavanja, a među njima su skulpture od gipsanog maltera, bronzane statuete Bude, kao i komadi napravljeni od slonovače i kostiju.

 

,,Nije to bio prvi napad na Nalandu", rekao je Šarma dok smo prolazili kroz ruševine. ,,Napali su je Huni pod vođstvom Mirkule u V veku, a onda su usledila i teška oštećenja nakon invazije kralja Gaude od Bengala u VIII veku.

 

Iako su Huni došli radi pljačke, teško je zaključiti da li je taj drugi napad kralja Bengala bio rezultat antagonizma koji je u to vreme bujao između njegove hinduističke Šaivita sekte i budista. U oba slučaja, zgrade su bile obnovljene, a prostorije proširene nakon napada, pod pokroviteljstvom tadašnjih carskih vladara.

 

,,U trenutku kada je Kilji započeo invaziju na ovaj sveti hram učenja, budizam je počinjao da gubi svoje pozicije u Indiji", rekao je Šarma. ,,Uz ovaj unutrašnji raspad i pad budističke Pala dinastije koja je bila patron univerziteta još od VIII veka, treća invazija je zapravo bila i konačni, smrtonosni udarac Nalandi".

 

Pet drevnih svetih mesta iz svih krajeva sveta

Drevni Izraeliti "palili kanabis na bogosluženjima"

Skrivene "rajske doline” Himalaja

 

Sugato Mukherjee

Potpis ispod slike - Ruševine Nalande ostaju važna tačka za hodočašće i mesto za meditaciju za budiste

 

Tokom narednih šest vekova Nalanda će postepeno padati u zaborav i ostaće zakopana, pre nego što će je ,,otkriti" škotski istraživač Frensis Bukenen-Hamilton 1812. godine. Kasnije će je ser Aleksandar Kaningem identifikovati kao drevni Nalanda univerzitet, 1861. godine.

 

Dok sam stajao pored minijaturne stupe, gledao sam malu grupu mladih monaha odevenih u grimizne odore kako obilaze nalazište pre nego što su zastali i okupili se na vrhu postolja nekadašnjeg hrama. Mladi isposnici su uspravno seli u meditativni položaj, pogleda zakucanog za Veliki spomenik.

 

Tiha posveta slavnoj prošlosti.

 

***

Komentar

***

 

Slično je bilo i u drugih 10 civilizacija, na primer, Faraonov pisar Ahmes 1750 p.n.e. u Egiptu koristi račun s razlomcima, geometrisku i aritmetičku progresiju, izračunava površine i zapremine figura, koristi se brojem "pi"=3.16, elementima trigonometrije; da bi izgradio piramidu. Bez određenih tehničkih znanja nema života! Da bi se razumela suštinska razlika, između tehničkih znanja i nauke, između despotskih i zapadnih fakulteta neophodna je svest o tome šta je to naučno saznanje. Mnogi, potpuno netačno, smatraju da se do naučnog saznanja i naučne objektivnosti stiže tako što se neki ljudi jednim ličnim aktom oslobađaju od predrasuda; oni naivno misle da naučna objektivnost počiva na mentalnom ili psihološkom stavu naučnika kao pojedinca. Međutim, problem je u tome što ne postoji način ili metod oslobađanja od predrasuda. Naučna objektivnost ne zavisi od psihologije naučnika kao pojedinca, ona nije proizvod nepristrasnosti pojedinaca, nego je ona rezultat javnog društvenog karaktera naučnog metoda! Nauka i njen razvoj bitno su određeni postojanjem institucija u kojima se mogu voditi slobodna misaona nadmetanja. Jer nauka – slikovito iznosi Poper – "zahteva što više nadmetanja između hipoteza i što više strogih provera. A sukobljene hipoteze traže zastupnike: branioce, porotu, čak i publiku. Da bi dobro obavljali svoj posao, ti njihovi lični zastupnici moraju da budu organizovani u ustanove, koje treba da budu zaštićene zakonom. U krajnjoj liniji, napredak veoma mnogo zavisi od političkih činilaca: od političkih ustanova koje obezbeđuju slobodu mišljenja"!

Zoran Stokić

6.09.2024

четвртак, 5. септембар 2024.

 

Preminula Rada Đuričin

 

 

KULTURA Autor: N1 Beograd 04. sep 202413:08 Goran Srdanov/Nova.rs

 

 

U Beogradu je danas preminula Rada Đuričin, jedna od najznačajnijih jugoslovenskih i srpskih glumica i dugogodišnja članica ansambla Jugoslovenskog dramskog pozoršta, saopštio je JDP.

 

Radojka Rada Đuričin je rođena 31. maja 1934. u Vršcu, u kom je završila osnovnu školu i gimnaziju. Studije glume upisala je 1954. nа Аkademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, u klasi profesora Josipa Kulundžića, zajedno sa Radmilom Andrić, Nikolom Simićem, Ružicom Sokić, Batom Živojinovićem… Glumu je diplomirala 1958, a sledeće godine i jugoslovensku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

 

Debitovala je 1958, ulogom Ane Frank u predstavi Dnevnik Ane Frank Narodnog pozorišta u Beogradu. Članica ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta bila je od 1958. do 1998. godine.

 

Sarađivala je sa našim najuglednijim rediteljima, kao što su bili Hugo Klajn, Mata Milošević, Bojan Stupica, Miroslav Belović, Branko Pleša, Dejan Mijač, Boro Drašković, Ljubiša Ristić, Milenko Maričić, Vida Ognjenović, Ljubomir Draškić, Jagoš Marković…

 

Tokom svoje duge karijere, igrala je i u predstavama Narodnog pozorišta u Beogradu, Ateljea 212, Zvezdara teatra, KPGT-a, Bitef teatra, Malog pozorišta „Duško Radović“, Narodnog pozorišta u Nišu i u Užicu, Madlenijanuma, i drugih, manjih i nezavisnih pozornica.

 

Ali najviše uloga, preko četrdeset, odigrala je na scenama svoje kuće, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u predstavama kao što su bile: R. Petrović Sabinjanke (1959), Dž. B. Šo Nikad se ne zna (1960), F. M. Dostojevski Krotka/A. Strindberg Gospođica Julija (1961), F. G. Lorka Dona Rosita ili Govor cveća (1962), Molijer Tartif (1964), N. V. Gogolj Mrtve duše (1965), O. Vajld Važno je zvati se Ernest (1966), J. Kolundžić Klara Dombrovska (1967), Š. O’Kejsi Junona i paun (1968), D. Mihailović Kad su cvetale tikve (1969), B. Breht po V. Šekspiru Koriolan (1970), F. M. Dostojevski Zločin i kazna (1971), Ž. Fejdo Buba u uhu (1971),.

 

Igrala je i u predstavama A. N. Ostrovski Vuci i ovce (1974), M. Gorki Vasa Železnova (1976), E. Jong Strah od letenja (monodrama, adaptacija i režija R. Đuričin, 1979), Ž. P. Sartr Đavo i Gospod Bog (1979), A. de Mise Romantične ćudi (1980), M. Kapor Kraj vikenda (1982), D. Fo i F. Rame O ja sam vrlo, vrlo srećna (monodrama, 1982), M. Žoli Razgovor na onom svetu između Makijavelija i Monteskjea (1984), M. Crnjanski Seobe (1986), A. Pejel Gospođa Kolontaj (1987), E. Roterdamski Pohvala ludosti (1990), B. Nušić Narodni poslanik (1991), M. Kapor 011 (1991), V. Šekspir Vesele žene vindzorske (1993), B. Džonson Vartolomejski vašar (1995), M. Marković Paviljoni (2001), K. Šternhajm Iz junačkog života građanstva (2011), L. Pirandelo Tako je (ako vam se tako čini) (2017)…

 

Na kamernim scenama Rada Đuričin je, kako navodi JDP, sa posebnim žarom kreirala i igrala monodrame i duodrame, i za njih dobijala nagrade. Njene predstave – Pohvala ludosti, 011, Кrај vikenda, Strah od letenja doživele su po više od petsto izvođenja širom Jugoslavije, ali i u brojnim zemljama sveta – u Evropi, Americi, Australiji.

 

U mitskoj predstavi Jugoslovenskog dramskog, Buba u uhu Žorža Fejdoa, u režiji Ljubiše Ristića, Rada je svoju Rajmond Šandebiz igrala na premijeri 1971, a onda blizu dve hiljade puta, skoro 40 godina.

 

Dobila je mnoge pozorišne nagrade, pored ostalih i Zlatni vijеnас nа Festivalu malih scena u Sarajevu (1973), Statuetu Ćuran nа Festivalu komedije u Svetozarevu (1975), Zlatnu kolajnu žirija рublikе nа Festivalu monodrame i pantomime Zemun (1996), Diplomu za najbolju žensku ulogu nа Međunarodnom festivalu kamernih predstava ро delima Dostojevskog u Rusiji (2002), Diplomu nа Međunarodnom festivalu monodrame u Kijevu (2005), Diplomu za monodramu nа međunarodnom festivalu Zlatni vitez u Minsku (2005), Prvo mesto nа Međunarodnom festivalu monodrame u Rigi (2007).

 

Igrala u 30 filmova i 50 tv produkcija, dobila brojne nagrade…

Rada Đuričin ostvarila je veliki broj uloga i u drugim medijima, u skoro trideset igranih filmova i u pedeset televizijskih produkcija. Film Osma vrata doneo joj je Debitantsku nagradu na Filmskom festivalu u Puli 1959. godine, a Nagradu za epizodnu ulogu u filmu Parlog dobila je na Filmskim susretima u Nišu 1974.

 

Dobitnica je Godišnje nagrade JDP-a za ulogu u predstavi Kraj vikenda (1983) i Specijalne godišnje nagrade JDP-a za dramatizaciju i ulogu u predstavi 011 (1992), Zlatnog beočuga za trajni doprinos kulturi Beograda (1998), Specijalnog priznanja za veliki doprinos razvoju kulture grada Vršca (2004), Vukove nagrade za izuzetan doprinos razvoju kulture u Srblju i svesrpskom kulturnom prostoru (2007) i drugih priznanja.

 

Ukazom Predsednika Republike Srbije, 2018. godine, Rada Đuričin je dobila Zlatnu medalju za zasluge.

 

Rada Đuričin je napisala i objavila dve knjige: Tajna crne ruke: dnevnik jedne glumice (1999) i Moje monodrame (2005). Prevela je dela O ja sam vrlo, vrlo srećna Daria Foa i Franka Rame i Isidora Martina Šermana. Bila je novinar-voditelj u Radio Beogradu.

 

 

***

Komentar

***

 

 

Pamtimo je, zajedno sa Nikolom Simićem, Lanetom Gutovićem i &, iz kultne farse-vodvilja "Buba u uhu" koja je prštala od ironije, humora, duhovitosti i jedinstvenog šarma njihove majstorske glume.  Bio je to neponovljivi mehanizam smeha koji je dostigao savršenstvo. Rejmonda Sandebiz (Rada Đuričin) ima "bubu u uhu" posumlja je je muž Viktor-Emanuel (Nikola Simić) vara... Pamtimo je po mnogim ulogama kao i mono drami Erike Jong (E.J. - prozvane ženskim Henri Milerom - zbog načina na koji je opisivala žensku seksualnost) - "Strah od letenja", kada je za studente PMF u Beogradu, moje generacije, igrala besplatno.

 

Zoran Stokić

5.09.2024.

среда, 4. септембар 2024.

 Koštunica o Bori Đorđeviću: Bio je Domanović naših dana

 

SHOWBIZ Autor: FoNet Sputnjik 04. sep 202414:27 23 komentara

 

Bivši predsednik SR Jugoslavije i Vlade Srbije Vojislav Koštunica ocenio je da je pesnik i muzičar Bora Đorđević, koji je preminuo danas u 72. godini, bio marljivi hroničar i bespoštedni kritičar vremena, "Domanović naših dana", kroz čiju pesničku reč se nekad može bolje razumeti istorija proteklih pola veka. Pročitaj više:

https://n1info.rs/magazin/showbiz/kostunica-o-bori-djordjevicu-bio-je-domanovic-nasih-dana/

 

***

Komentar

***

 

Staljinisti iz Srbije toliko su mrzeli zapad, kapitalizam, građane, demokratiju, da su se od Titove smrti 1980., pobrinuli kako da sačuvaju "zlatno doba" u kome su ONI bili iznad zakona. Procenili su da u Evropi komunizam ide u istoriju, pa su ga zamenili nacionalizmom, manifest - biblijom i tsl. Da bi se predstavili kao pravi nacionalisti smisli su - caku - da su oni čuvari Kosova tj. smisli su caku tipa "Gordijev čvor" = "Kosovski čvor" – te da pomoću tog čvora večno vladaju. Fraza "Gordijev čvor" je sinonim za neki problem koji je previše komplikovan da bi bio rešen.  Od 1980., se zato bave sociološkim "Edipovim efektom" (nije isto što i u psihologiji) samoostvarujuće proročanstvo: "narode, pomozite nam da se ostvari naše slavenofilsko proročanstvo: kulturno-politička nezavisnost od Evrope – koja nam otima Kosovo!"  Da bi se ovo proročansvo ostvarilo, u Srbiji je trebalo iskoreniti kritičko mišljenje i zdrav razum – to je postignuo pomoću estrade, sporta i pravnika sa Pravnog - koji su postali Domanovićeve VOĐE. 

 

Zoran Stokić

4.09.2024.

уторак, 3. септембар 2024.

 

 

Muzika iz najpoznatijih video igara na Kolarcu: „Level one“ koncert

 

 

KULTURA Autor: N1 Beograd 03. sep 202413:41 0 komentara

 

 

Velika dvorana Kolarčeve zadužbine ugostiće u sredu, 25. septembra u 20h, renomiranog kompozitora primenjene muzike Ostina Vintorija i orkestar Fame's Institute iz Makedonije koji će izvesti muziku iz nekih od najpoznatijih video igara na svetu. Pročitaj više:

https://n1info.rs/kultura/muzika-iz-najpoznatijih-video-igara-na-kolarcu-level-one-koncert/

 

 

 

 

***

Komentar

***

 

/////neobjavljen komentar na N1/////

 

 

"Fame’s Institute" iz MKD, postoji zahvaljujući sredstvima EU - Kultura pokreće Evropu – a Kreativna Evropa je vodeći program Evropske komisije za podršku kulturnom i audiovizuelnom sektoru koje jačaju kulturnu raznolikost. Program Kreativna Evropa OTVOREN je za kulturne i kreativne organizacije iz država članica EU, zemlje kandidati/potencijalni kandidati - ima za period 2021-2027  budžet od 2,44 milijarde evra, prethodni za period 2014-2020 je bio 1,47 milijardi evra; konkurs je stalno otvoren(!) Ovo uključuje klasičnu, filmsku muziku, video igricu, hibridnu, džez, modernu, savremenu i tradicionalnu orkestarsku muziku. Programi prevazilaze tradicionalne obrazovne prakse takođe naglašavaju važnost prilagođavanja digitalnom dobu i promoviše vrednosti koje su od suštinskog značaja za evropski identitet i kulturu, pojačavaju napore da (projekti korisnika) postanu inkluzivniji, digitalniji i ekološki održiviji.

 

Zoran Stokić

4.09.2024.

 Marko Janketić: Ćutali smo kad je bilo vreme da se priča, ne može „kancer“ da se leči u četvrtoj fazi

 

 

KULTURA Autor: Danas 02. sep 202422:14  Marko JanketićNemanja Jovanović/Nova.rs

 

 

Glumac Marko Janketić dobitnik je nagrade na 37. Filmskom festivalu Herceg Novom. "Imam 41 godinu i Zlatna mimoza mi je prva nagrada za glavnu ulogu u životu. Kad su mi javili baš sam bio uzbuđen i srećan, krenulo je srce da mi lupa. Rekao sam sebi – Janketiću, nemoj sad da „rikneš“, pođi da primiš nagradu, pa onda „idi“. Šalu na stranu, želim da se zahvalim na prilici da učestvujem u filmu „Pontonovo srce“, reditelju Senadu Šahmanoviću i svim kolegama i saradnicima koji su mi pomogli u ovoj ulozi", izjavio je Marko Janketić pre tri večeri primajući priznanje na 37. Filmskom festivalu Herceg Novi.

 

Nagradu za najboljeg glumca festivala doneo mu je lik automehaničara Kidija koji drži i auto otpad na periferiji grada, osobenjaka pomalo asocijalnog ponašanja i specifičnog stila ophođenja sa svojim klijentima. Kidi se zaljubljuje u mladu glumicu u usponu karijere čiji auto popravlja, a publika prati sudar svetova dvoje ljudi koji nikada ne bi trebalo da se sretnu, piše Danas.rs.

 

Intervju Danasa prenosimo u celosti:

 

Šta je tebi lično najuzbudljivije u romantičnoj komediji „Pontonovo srce“, ono što te je provociralo da prihvatiš ulogu?

 

Šekspir je pisao o ljubavi pre petsto godina, to su univerzalne teme. Ali mi stalno, baveći se nekim nazovi velikim temama, zaboravljamo najveće teme – ima li tog majčinog sina ili majčine šćeri koja se nije zaljubila nesrećno ili srećno, tako da je ljubav nešto što je uvek aktuelno. A „Pontonovo srce“ je priča o lepotici i zveri, u ovom slučaju sam ja, razume se, zver, jedan namćor zatvoren u sebe i težak čovek. Zapravo, to je duhovita priča o nemogućim ljubavima koje publika voli – o prljavom automehaničaru i glumici koja je lepotica.

 

Da li postoje nemoguće ljubavi?

 

Ne, postoje samo moguće ljubavi, zato je ljubav fantastična jer je uvek moguća, u bilo koje vreme i na bilo kom mestu, između bilo kojih ljudi. Ovo zvuči kao floskula, ali je istina – koliko god je, recimo, prema meni u nekim situacijama neko bio loš, zao ili grub, kasnije bih shvatio da je bilo potrebno jako malo da ne bude tako. Ali, na taj rizik zbog gordosti naše i zbog naše sujete, osećanja da smo nešto važni, nismo spremni. Ljudi vole filmove kao što je „Pontonovo srce“, koji pričaju šta bi moglo da bude samo kad bi imali hrabrosti, i u toj priči ljubav mi je najuzbudljivija, ne samo zaljubljivanje.

 

Nije isto biti zaljubljen i voleti, to su različite kategorije. Zaljubljivanje je strast, telesna privlačnost, seks, a voleti je mnogo kompleksnije. To je žrtva, pristajanje na tuđe nedostatke, na razlike, i razumevanje tih razlika. Ovo je priča o tome – o razlikama između dvoje ljudi koji su se ipak zavoleli.

 

Koliko ljudi danas imaju hrabrosti da se upuste u avanturu ljubavi, da prave neke iskorake izvan svog uobičajenog i uhodanog koncepta života?

 

Kako ko, i kako gde. U ovim našim životima koje danas živimo, mislim da je nama jedino to i ostalo – da nađemo nekog uz koga ćemo da se privijemo, da se osećamo sigurnim, da se prepoznamo. Ovo je ubrzano vreme, život je u strahovitom ubrzanju, sve je instant, sve je intenzivno i kratko, a ljubav zahteva trajanje. Trajanje zahteva neke kompomise, neke žrtve. Skoro sam nešto razmišljao – dvadeset godina sam u pozorištu, i nema dana da nisam pomislio da odustanem, jer mi je teško, ali to ne mogu da uradim jer sam lancima ljubavi vezan za ovu profesiju.

 

Tvoj junak jeste težak čovek, osobenjak od koga zaziru neki ljudi, ali je čestit. I on je metafora u ovom filmu?

 

To su ti mali, obični heroji. Mi smo zaboravili na te male, obične ljude, a oni su tu – to je neki pekar, neka žena koja prodaje cigare na trafici, neki tip koji ti toči benzin na pumpi, neki vozač atobusa, neki radnik u komunalnom preduzeću… To su ljudi koji su neprimetni, a svuda su oko nas. Meni Steva Obradović iz Balkanske ulice popravlja auto, a njegov pokojni otac je popravljao auto mom ćaletu. Čovek starog kova, neće da ti popravi auto ako se malo ne podružiš s njim, a ume da popravi ono što niko ne ume. Kao Zoki Radmilović u „Majstorskoj radionici“.

 

A danas uglavnom dođeš u servis, sve je digitalizovano, sve priključe na kompjuter, sve provere, i samo ti tresnu cenu, nema nikakve priče, druženja. Verujem da neće i nas da pretvore u aplikaciju, čovek je žilaviji nego što mislimo, ali otuđili smo se, nema bliskosti. Kad sam bio mali, kad uđem u zgradu znao sam da je na prvom spratu bila teta Bela, pored nas je bila Anita Perović, gore su bili Krstići, na petom spratu moj kum Raša Radovanović. Ta zgrada je bila naš zajednički dom, a sada u zgradi u kojoj živim ne znam nikoga, tako da sam i ja pokazatelj koliko smo se otuđili.

 

Da li je i aktuelnost ove nostalgične priča o starom automobilu „Pontonu“ u tome da nas podseti na stare vrednosti i navike?

 

Nemam auto, prodao sam ga nedavno da bih renovirao stan, a razmišljao sam da kupim „Jugo“, i da probam da s njim odem na more. Ako mi se pokvari usput da zovem šlep službu, mislim da bi to bila dobra avantura. Možda bih u tim dešavanjima usput upoznao i neke ljude. Ali, to smo mi, glumci, volimo da doživimo razne stvari i da sretnemo razne ljude, sve je to „materijal“, inspiracija.

 

I na hercegnovskom festivalu regionalna produkcija je pokazala da su neki filmovi, poput hrvatske „Proslave“ ili „Svemu dođe kraj“, mnogo angažovaniji i hrabriji od onih koji se snimaju kod nas, odnosno, da takvi filmovi prolaze na konkursima njihovih filmskih centara, dok je ovde svaka društvena i politička kritika stopirana. Kako doživljavaš to što se cenzura stalno pojačava, i što su zabrane ušle i u filmsku produkciju?

 

Ne znam, mislim da je osnovni zadatak kada je umetnost u pitanju, pogotovu dramski tekst, scenario, da predstava i film fokusiraju neki društveni problem, ili problem pojedinca u tom društvu. Ali, malo sam digao ruke od toga, zato što ispada kao da jedino meni nije dobro kad stalno pričamo o stanju u Srbiji, a ostalima je dobro. Ako je ostalima zaista dobro, onda OK. Naravno, pitanje je, žargonski rečeno, ko će svoju „bulju“ da stavi u procep, slobodno tako napiši, a ja sam je stavio, i doživeo sam mnogo neprijatnosti zbog toga. Mislim da je sada vreme da svi zajedno stavimo „bulju“ u procep, i da pričamo o tome šta je problem u našem društvu, u našoj zemlji.

 

Da li se to sada dešava, puno tvojih kolega i drugih umetnika, kao i desetine hiljada ljudi širom Srbije, u stalnim je protestima protiv Rio Tinta?

 

Kasno Marko na Kosovo stiže! Ja se izvinjavam, ali kad je bilo vreme da se priča o nekim stvarima strašnim koje se dešavaju, ćutali smo, ili bar velika većina. Ne može kancer da se leči u četvrtoj fazi, leči se čim je dijagnostikovan, u prvoj fazi. To što smo se pravili da smo zdravi, a bolesni smo, to je suštinsko pitanje. Ja nisam lek, ja sam rendgen, samo mogu da detektujem problem i ništa više.

 

Koliko smo svi generalno odgovorni što smo dopustili da se kao društvo survamo u crnu rupu čije se dno ne vidi?

 

Ne volim i ne priznajem umetnost koja daje odgovore, jer je to propaganda. Volim umetnost koja propituje, koja u centar, u fokus, stavlja pitanja nekog problema koji se nas tiče. I uloge biram po tome koliko se neko pitanje lično tiče mene, Marka Janketića. Ja dajem moje telo, moj glas, moje oči, moje emocije, moje iskustvo, i talenat onoliko koliko ga imam. Interpretirajući i želeći da svedočim o nekom problemu, nudim pitanje da li je nešto dobro ili nije dobro, a ne da nudim odgovor.

 

Neko to gleda o čemu govorim u predstavi ili filmu, upija, svako pojednično, i nema istine, samo perspektive, jer ne vidimo ni ti ni ja onu limenku isto. Svi imamo naš ugao gledanja, moje je da ukažem na neki problem, a na publici je da da sebi odgovor. Ako posle svega, raznoraznih strašnih stvari koje su nam se desile postoji ono što je evidentno, što nije privid, što je činjenica, a ti to ne vidiš to, nego ja da ti dajem odgovor, e, to ne mogu. Mogu samo da postavim pitanje, pa ti vidi šta ćeš.

 

Šta je ono što te najviše uznemirava i čini nespokojnim?

 

Budućnost moje dece. Ja sam sebičan čovek, do trenutka dok nisam dobio decu uopšte nisam razmišljao o tome šta nosi sutra, moj sebičluk je moja greška, iz moje prespektive. Mislio sam u jednom momentu da možda neću imati decu, pa me je baš bilo briga za mene, bez obzira što je glumački posao jedna od profesija koje se bore za čoveka. Ali kad dobiješ svoju decu, govorim o normalnim, zdravim ljudima, onda počneš da razmišljaš kako će ona da se snađu u ovom društvu. To su stvari na koje ne možeš da utičeš – ona odlaze u vrtić, pa u školu. Moja škola „Vladislav Ribnikar“ je bila najsigirnije i najdivnije mesto na svetu, to je moja škola. A onda je došao dečak s pištoljem i pucao na svoje školske drugove i drugarice, uništio i njihove živote, i živote svih tih porodica, i njihovih prijatelja, a i naše.

 

Jer, ja sada razmišljam kako da ne brinem sutra o svojoj deci kad krenu u školu, kako da ne budem nespokojan i da se ne plašim. Sad je pitanje šta radimo i šta smo spremni da učinimo da se izborimo za društvo u kome takvih tragedija nema. I opet se vraćam na „bulju“, ko ima hrabrosti da je poturi u procep, i da se žrtvuje za društvo u kome budućnost dece nije tako rizična i neizvesna. To ne može pojedinac, to je pitanje društveno – socijalne svesti svakog od nas.

 

Da li je primetno da se posle „Ribnikara“ i mnogih drugih strašnih događaja probudila ta naša društvena svest?

 

Ma ne, ljudi se bore za egzistenciju, nemaju vremena da se bave nekom širom perspektivom – u dugovima su, nemaju dovoljno za hranu, isključiće im struju, doći će sudski izvršitelji da ih izbace iz kuća zbog neplaćenih računa, nemaju za pelene, lekove… Ne krivim ja njih, u takvim problemima teško je baviti se širom slikom. Naravno, ima onih koji mogu da se bave društvom u kojem žive, i koji se bore, kao i onih koji mogu, ali se ne bore. Prosto, postoji dobra doza komformizma kod nekih ljudi, njima je lepo, mirno žive svoje udobne živote. I opet kažem – borba za bolje društvo je pitanje socijalne svesti, moraš da sagledavaš širu sliku, nije to samo pitanje inteligencije, to je pitanje dalekovidosti.

 

Koliko ljudi uopšte osećaju da moraju da budu osvešćeni, da je ne samo „minut do dvanaest“ za neki poslednji voz, nego da nam je dvanaest već odavno odzvonilo?

 

Od toga „minut do dvanaest“, prošlo je draga moja dvadeset pet godina, to je četvrt veka, taj minut je bio 1999. godine. Ali, ne znam šta bih rekao, sve više shvatam da uopšte nisam mudar – ja sam samo impulsivan, pravdoljubiv, a onda izvučem deblji kraj. Tako to ide u mom životu.

 

 

***

Komentar

***

 

Stari su filozofi govorili o masovnom strahu krda. Krdo u begu najstarije je i - možemo reći - najpoznatije masovno raspoloženje koje poznajemo. Iz tog se stanja masovnog straha vrlo verovatno izvodi i žrtva. Lav koji progoni krdo gazela, koje sve zajedno beže u strahu pred njim, prestaje ih progoniti čim uspe ščepati jednu od njih. Ta je životinja njegova žrtva i u širem smislu te riječi. Ona osigurava mir drugim pripadnicima krda. Njihov se strah stišava čim lav postigne ono što želi i čim oni to registruju. Iz stanja masovnog bega pripadnici krda ponovno prolaze u svoje normalno stanje, svaka životinja slobodno pase i radi šta želi. Kad bi gazele imale svoju religiju, kad bi lav bio njihov bog, one bi mu, da zadovolje njegovu glad, dobrovoljno dale jednu gazelu. A upravo to se događa kod ljudi: iz raspoloženja masovnog straha rađa se verska žrtva kao i ostale žrtve; ona (žrtva) za trenutak zaustavlja trk i glad - opasne moći (!)

 

Zoran Stokić

3.09.2024.