четвртак, 19. новембар 2026.

 

Despotski sistem pogoduje da na njegovo čelo dođe neki lukav i nemoralan tip

a kada dođe na vrh piramide moći nije ga moguće skloniti

 

 

 

Despotski sistem pogoduje da na njegovo čelo dođe neki lukav i nemoralan tip. Nizom slučajnosti i lukavstvom Josif Visarionovič Džugašvili postao je vođa SSSR u januaru 1924. Najveća srećna okolnost za njega bila je činjenica da ga ni Lenjin, ni Trocki, a ni bilo ko drugi u partiji, nisu smatrali - pretnjom - sve dok nije bilo prekasno. Potekao je iz skromne sredine u Gruziji, školovao se za sveštenika, ali je izbačen iz crkve nakon što je kod njega pronađena marksistička literatura. Pridružio se boljševicima 1905. a 1912. je promenio ime u Staljin ("stal"=čelik), bilo je gotovo nepoznat unutar partije čak i u vreme kada se rat crvenih i belih (1917–1923) bližio kraju. Međutim, za manje od godinu dana, on će naslediti Lenjina a ne - vodeći u organizovanju Oktobarske revolucije, rukovodilac spoljnih poslova, vođa Crvene arnije  - Trocki. Ništa manja srećna okolnost je bila 1922, gde je na 11-tom kongresu partije, odlučeno je da se Centralni komitet proširi uvođenjem niza novih funkcija, od kojih je jedna bila - generalni sekretar -Komunističke partije sa dužnostima: organizovanje termina i mesta održavanja partijskih kongresa, usmeravanje sastanaka, pa čak i imenovanje lokalnih partijskih rukovodilaca. Sva ova, naizgled beznačajna ovlašćenja, pokazala su se kao izuzetno korisna za Staljina nakon što je 3. 04. 1922. preuzeo tu funkciju na koju ga je postavi Lenjin. To mu je omogućilo da ostane u pozadini i koordinira niz promišljenih i lukavih manevara usmerenih protiv njegovog glavnog rivala u borbi za vlast -Trockog. Pridobijo je, između ostalog, za sebe nekoliko Lenjinovih najvažnijih saradnika. Sve to mu je pomoglo da u svoju korist reši najveći problem "Lenjinov testament" (trebao je da bude pročitan na 12. kongresu partije 1923.) u kome Lenjin traži da se nađe način "da se Staljin ukloni sa položaja generalnog sekretara pošto je previše grub..." Staljin se pomoću Buharina i & dokopao testamenta i odložio njegovo čitanje do 13 kongresa 1924. za najuži krug ljudi u kome je on pri glasanju imao većinu i dok nije "udaljio" Trockog. Naime kada je Lenjin preminuo 24. 01. 1924., Staljin je iskoristio priliku da ojača svoj uticaj unutar partije. Očekivalo se da će sahranu predvoditi Lenjinova "desna ruka" Trocki, ali budući da nije bio u Moskvi Staljin mu "omaškom" šalje depešu sa pogrešnim datumom za sahranu Lenjina. Pošto Trocki nije bio na sahrani Staljin je na njoj dominirao. Postao je neprikosnoveni vođa SSSR-a. Trocki je ostao u partiji, mada samo još kratko vreme. Kao jedan od vodećih Staljinovih kritičara, 1926. je prognan, a 1941. je ubijen, kao i 20 000 000 drugih u sveopštim čiskama...

 

Zoran Stokić

20.11.2026.

Нема коментара:

Постави коментар