Despotski sistem
pogoduje da na njegovo čelo dođe neki lukav i nemoralan tip
a kada dođe na vrh
piramide moći nije ga moguće skloniti
Despotski sistem pogoduje da na
njegovo čelo dođe neki lukav i nemoralan tip. Nizom slučajnosti i lukavstvom Josif
Visarionovič Džugašvili postao je vođa SSSR u januaru 1924. Najveća srećna
okolnost za njega bila je činjenica da ga ni Lenjin, ni Trocki, a ni bilo ko
drugi u partiji, nisu smatrali - pretnjom - sve dok nije bilo prekasno. Potekao
je iz skromne sredine u Gruziji, školovao se za sveštenika, ali je izbačen iz
crkve nakon što je kod njega pronađena marksistička literatura. Pridružio se
boljševicima 1905. a 1912. je promenio ime u Staljin ("stal"=čelik),
bilo je gotovo nepoznat unutar partije čak i u vreme kada se rat crvenih i
belih (1917–1923) bližio kraju. Međutim, za manje od godinu dana, on će
naslediti Lenjina a ne - vodeći u organizovanju Oktobarske revolucije,
rukovodilac spoljnih poslova, vođa Crvene arnije - Trocki. Ništa manja srećna okolnost je bila
1922, gde je na 11-tom kongresu partije, odlučeno je da se Centralni komitet
proširi uvođenjem niza novih funkcija, od kojih je jedna bila - generalni
sekretar -Komunističke partije sa dužnostima: organizovanje termina i mesta
održavanja partijskih kongresa, usmeravanje sastanaka, pa čak i imenovanje
lokalnih partijskih rukovodilaca. Sva ova, naizgled beznačajna ovlašćenja,
pokazala su se kao izuzetno korisna za Staljina nakon što je 3. 04. 1922.
preuzeo tu funkciju na koju ga je postavi Lenjin. To mu je omogućilo da ostane
u pozadini i koordinira niz promišljenih i lukavih manevara usmerenih protiv
njegovog glavnog rivala u borbi za vlast -Trockog. Pridobijo je, između
ostalog, za sebe nekoliko Lenjinovih najvažnijih saradnika. Sve to mu je
pomoglo da u svoju korist reši najveći problem "Lenjinov testament" (trebao
je da bude pročitan na 12. kongresu partije 1923.) u kome Lenjin traži da se
nađe način "da se Staljin ukloni sa položaja generalnog sekretara pošto je
previše grub..." Staljin se pomoću Buharina i & dokopao testamenta i odložio
njegovo čitanje do 13 kongresa 1924. za najuži krug ljudi u kome je on pri
glasanju imao većinu i dok nije "udaljio" Trockog. Naime kada je Lenjin
preminuo 24. 01. 1924., Staljin je iskoristio priliku da ojača svoj uticaj
unutar partije. Očekivalo se da će sahranu predvoditi Lenjinova "desna
ruka" Trocki, ali budući da nije bio u Moskvi Staljin mu "omaškom"
šalje depešu sa pogrešnim datumom za sahranu Lenjina. Pošto Trocki nije bio na
sahrani Staljin je na njoj dominirao. Postao je neprikosnoveni vođa SSSR-a.
Trocki je ostao u partiji, mada samo još kratko vreme. Kao jedan od vodećih
Staljinovih kritičara, 1926. je prognan, a 1941. je ubijen, kao i 20 000 000
drugih u sveopštim čiskama...
Zoran Stokić
20.11.2026.
Нема коментара:
Постави коментар