Stare laži

(iz slikarstva i muzike)

 

 

Sada se laže masovno i totalno. A kako su izgledale neke stare laži. Posledica stvaranja kulta "nacije", na primer, bila je i borba nemačke muzike protiv „italijanizma“. Kult Rafala u slikarstvu – tražio je protiv težu – stvara se sada kult Mocarta u muzici. U državama Nemačke u slikarsvu postojao je odavno (pre pojave nacija) kult Rafaela kao božijeg genija; on je izabran za ikonu jer je ujedinio antičke i hrišćanske ideale; sam taj kult je stvoren na laži o Mikelanđelu kao "neuračunljivom, ekscentričnom geniju" tj. "putštena" je laž kako je on da bi naslikao „Raspeće Hristovo“, ubio čoveka, koji mu je poslužio kao slikarski uzor, kako bi prirodnije predstavio umirućeg Spasitelja. Ideja o geniju i zločinu zbog umetnosti tu je stvorena. Ruski umetnici koji su bili pod uticajem nemačkog romantizma pomogli su da se kult Mocarta učvrsti; a najviše Puškin "malom tragedijom" "Mocart i Salijeri" 1831., o geniju i trovaču Salijeriju. Zanimljivos je u tome što je Puškin iako je znao da ne postoji nijedna empirijska činjenica o Salijeriju kao ubici, do "glasina" - laži, ipak odlučio da pojača ideju koja je razvijena u romanu o Rafaelu (u njemu je Rafaelo božiji genije a konkurent je anonimni đak; a ne na primer, slikar ranga, Mikelanđela) tako što će uzeti istorijsku etabliranu ikonu muzike tih vremena. Neistina je dvostruka: istorijska, muzikološka; jer za Salijerija Bog muzike bio je Gluk (kao uostalom i za sve ostale kompozirore tog vremena) a ne anonimni Mocart. Kolika je moć laži, pokazuje i to da se slika o trovaču Salijeriju održala do danas.

 

 

*

 

Paizjelova "Nina" je bila jedan od najvećih operskih uspeha svog vremena i izvođena je na gotovo svim scenama sve do 19. veka. Naslovni lik je bio prepoznatljiva uloga za poznate pevačice kao što su Isabella Colbran, Giuditta Pasta... Zašto ova briljantna opera - među operama - nije na repertoarima operskih kuća? Mnogi delovi muzike oblikovani su okretnim, plastičnim i duhovitim stilom napuljske opere bufe, ali Ninini patetični, elegični i elegantni delovi posebno otkrivaju novi romantičarski ukus. Stoga se može reći da je ova opera inaugurisala ono što će se u Francuskoj zvati "comédie larmoyante"; te da je zaljubljena i luda Nina umetnički presedan za mnoga druga slična bića, kao što su Amina iz La Sonnambula ili Elvira u Puritancima. Nina se takođe može smatrati presedanom za romantične junakinje koje polude u paroksizmu drame, čiji bi model bila Donicetijeva Lucija, dok se u našem slučaju Nina pojavljuje bolesna od prvih trenutak ali se na kraju opere vraća u normalni živo.

 

https://www.youtube.com/watch?v=6BzHAUeHP3Q

Paisello - NINA - Jonas KAUFMANN - Cécilia BARTOLI

 

 

Lindoro, her lover/A shepherd (tenor) Jonas Kaufmann

The Count, her father (bass) László Polgár

Susanna, her companion (mezzo-soprano) Juliette Galstian

Giorgio, the Count’s valet (bass) Angelo Veccia

 

ACT I

Nina, the Count’s daughter, has gone mad.  She’s asleep for the moment, but what will happen when she wakes up?  Nina and Lindoro were going to marry, with her father’s approval.  Unfortunately, on the day of the marriage, a  richer and more powerful rival turned up, and the Count broke his word.  Lindoro died in a duel with the rival, and Nina went mad.  Having left her father’s home, she wanders around the village doing good deeds for the people, who all adore her.  Tortured by remorse, the Count arrives in the village, lamenting his sad fate.  Nina appears, and the Count, Susanna, and Giorgio withdraw discreetly.  It’s the hour when she goes to the crossroads to wait for her lover. The villagers come to comfort her, and sing her favourite song.  Shaken, the Count approaches, but his daughter doesn’t recognise him.  At sunset, a young Shepherd brings back his flock.  His sweet voice reminds Nina of Lindoro’s who, once more, hasn’t come.  Having left, like every day, flowers at the place where she waits, Nina returns to the village.

 

ACT II

Joy follows sorrow.  Giorgio brings the Count good news: Lindoro isn’t dead, and he’s at the castle gates hoping to see his darling.  The Count’s servants bring him before their master.  At first afraid, he is reassured by the tears of joy with which the Count greets him.  Lindoro tells him that, seriously wounded, he was cared for by a friend, but, believing Nina married to his enemy, he delayed making his appearance.  The news of Nina’s sad state knocks him sideways.

 Nina is brought to him.  Seeing him stand before her, she cannot believe her good luck.  Lindoro reminds her of the happy days they spent together. Learning that it really is Lindoro who stands before her, and that nothing stands in the way of their happiness, Nina recovers her wits.

 

 

Zoran Stokić

21.11.2022.