Ono pati od našeg zastarelog, čak davno prevaziđenog načina mišljenja i zaključivanja, od našeg zastarelog pojmovnog aparata. Za nas je kultura i dan-danas nešto što je suvišno, nepotrebno, nešto daleko i neželjeno, takoreći nepojmljivo, nešto što ne zaslužuje ni naše vreme ni novac. Za nas je kultura još i danas samo običan sinonim za umetnost. Usled stalnih ratova i seoba, naša elita nije imala kad ni da percipira, a kamoli usvoji „kopernikanski“ obrt koji je u sociologiji inicirao jedan hemičar, Fridrih Vilhelm Ostvald, po čijem su se tragu, zatim, dalje kretali Dirkem, Veber i ostali, sada klasici sociologije. Ostvald je, obrćući dotadašnji poredak stvari, pokazao da je kultura, zapravo, ono što određuje i same društvene procese i ponašanje pojedinih ljudi u tim procesima. To kakvi smo mi i kakvi su naši đaci – determinisano je našom kulturom. Svaki od nas svojim rođenjem je bačen u „magnetno polje“ kulture svoje zemlje, koje ga potom uobličava prema svojim zakonitostima. Različit duhovni i moralni život jednog Kineza, Indijanca, Eskima, Francuza najbolje se objašnjava osobenostima njihove kulture, a ne biološkim ili psihosomatskim činiocima. Ako se neka kultura temelji na magijskim, neka druga na umetničkim, a neka treća na naučnim elementima, to mora da ima dalekosežne i vrlo različite posledice na duhovni i moralni život ljudi u tim društvima.
Verovanje primitivnog čoveka da formule i rituali njegovih vračeva i isterivača duhova otklanjaju zlo i leče bolesti nije bila pokolebana okolnošću da se bolest i nevolje uvek i iznova vraćaju. Neuspesi mu nisu bili dovoljan dokaz da sa tim formulama i rutualima nešto nije u redu, naprotiv, on, taj primitivni čovek, verovao je da je problem u „dozi“, da se mag i isterivač duhova nije dovoljno razmahao, a ako bi upotrebio još više te svoje magije – bolest bi zasigurno bila izlečena! Otkako je 1270. god. Etjen Tampije sa svojih 13 teza osporio učenje astrologije na Pariskom univerzitetu, zapadna društva su svoje temelje počela da nalaze u naučnim elementima: tu se u neku stvar verovalo preko njenih konsekvenci. Tražili su se rezultati – i od običnog čoveka i od autoriteta. Ako se neka domaćica svojim komšinicama neprestano hvali kako veoma voli cveće, a cveće u svojim saksijama danima zaboravlja da zalije, pa ono vene i propada, veoma brzo joj niko više neće verovati da je ona zaista ljubitelj cveća. Kada neka naučna teorija, ili politika, više nije u stanju da daje pouzdana predviđanja, kada zbog njenog lošeg funkcionisanja počinje da trpi sam život, ona biva zamenjena drugom teorijim, drugom politikom, koja je u stanju da se uspešno nosi sa problemima. Zapadna društva svoju moć crpe iz tih povremenih revolucionarnih promena baznih paradigmi mišljenja. Prirodno, promene tih paradigmi su uvek bile praćene promenama u samim metodama i ciljevima te nauke ili te politike. Nove paradigme su tim društvima nudile više alternativa u rešavanju problema, imale su veću empirijsku bazu, pa su samim tim bile i bliže životu.
Naši poltičari bi, navodno, da Srbiju uvedu u EU, ali se oni sami pri tome ne ponašaju poput modernih zapadnih političara, nego poput vračeva i magova Hopi Indijanaca ili Zulua. Iako je Srbija po svim sociološkim parametrima već 20 godina u „crvenoj“ zoni, oni – umesto da suštinski menjaju političku ideologiju, moral, vrednosti – ubeđuju sve nas da je sa našom političkom ideologijom sve u redu, samo nas svet ne razume, ali ako mi samo pojačamo naše političko delovanje (pravnim i diplomatskim sredstvima, ratna smo potrošili), stvari će se sigurno promeniti nabolje! – Ne, nažalost, neće! Neće, dok god se oni ne nauče da barataju svim novim duhovnim pojmovima stvorenim u zapadnoj kulturi i politici. Jedan od tih pojmova je i „relativnost suvereniteta“.
Posle katastrofe I i II svetskog rata, Evropljani su shvatili da im je potreban mir, ali ne bilo kakav, formalni mir, nalik onima do tada, već mir koji će biti garant stabilnosti čitave Evrope, mir u kome nijedna nacija više neće da se širi na račun drugih nacija. Poznati kroz istoriju po izumevanju novih koncepata, Evropljani su pod svoju „misaonu lupu“ stavili pojam granice u okvirima nacionalnih ograničenja. Pojavila se politička ideja o „relativnom suverenitetu“, u okviru koje je pojam granice i nacionalne sfere odgovornosti doživeo suštinsku reviziju. Sve se to dešavalo pre pada Berlinskog zida. Posle pada Zida, i zemlje Varšavskog pakta su shvatile korist od nove vrste udruživanja u EU. To su shvatili svi, osim bračnog para Milošević i njihovih savetnika i ideologa, koji su ostali zarobljenici romantičarskih ideja o apsolutnom suverenitetu. Ekonomija, kultura, obrazovanje, radio-talasi, radijacija, virusi, epidemije, versko nasilje, netolerancija, mržnja, izbeglice – više nisu bili unutrašnja stvar samo jedne države. Jer ono što se događa u jednoj državi moglo je „talasnim“ frontom takoreći trenutno da se proširi i na druge države. Evo, već decenijama, kroz ideju o „relativnosti suvereniteta“, u EU funkcioniše jedno tehnički izvodljivo rešenje kako da države Unije ne budu „kolateralna šteta“ nečijeg eventualnog nerazumnog ponašanja unutar jedne od država!