"Srpski građanski zakonik" 1844., Jovana Hadžića
*
Janković: Demokratija
neće pasti s neba, nećemo je dobiti ni iz SAD ni iz Rusije
VESTI Autor: FoNet 30. jul 202314:24 Fonet/Milica Vučković
Srbija kao da se raspada na sve strane, ali zapravo stoji u
mestu, izjavio je u intervjuu FoNetu nekadašnji predsednički kandidat,
stručnjak za bezbednost Saša Janković i upozorio na sve veću opasnost
vanistitucionalnog raspleta krize, mada smatra da sama promena vlasti, bez
obzira na način, neće automatski značiti da su rešeni svi naši problemi.
Svakako će ovoj vlasti doći kraj, ništa nije večno trajalo,
rekao je Janković, ali je upitao kako ćemo da iskoračimo u nešto kvalitetnije
kada se taj momenat desi i nagomilana energija promene ostvari.
Umesto nekih prelaznih vlada bez legitimiteta i jasne
političke forme, dajte da vidimo da li je moguća, ne samo saglasnost oko toga
šta i koga nećemo, nego šta hoćemo i ko bi to što hoćemo mogao da ostvari,
objasnio je Janković.
Kako je rekao, na jednoj strani je sveznajući vođa, pa onda
Aleksandar Vučić u predizbornom spotu objašnjava da samo jedan pilot može da
upravlja avionom, ali su na drugoj su putnici među kojima većina misli da to može
da radi bolje od njega.
Ni jedno, ni drugo, nije u redu, ali onaj koji u proteklih
više od 10 godina vodi državu ima ogromnu odgovornost za posledice, ocenio je
Janković i upozorio da će, ukoliko su sprečeni institucionalni mehamnizmi
regulacije i promene vlasti, ostati samo oni vaninstitucionalni.
Ne otkrivam toplu vodu, ako kažem da je to moguće. Samo
mislim da je loše što postoji sve veća mogućnost da se to dogodi, kao što
smatram i da promena ljudi na vlasti, kada se bude desila na ovaj ili na onaj
način, neće automatski značiti da smo rešili sve naše probleme, predočio je
Janković.
Naravno da je vlast ranjiva, ali da bi to politički bilo
iskorišćeno, moraju postojati strategija, taktika, podela poslova i plan,
naglasio je on i ocenio da je, posle toliko godina, besmisleno biti „opčinjen“
Vučićem i samo analizirati njegovu politiku.
Problem je što se onog momenta kada napravi neku grešku i
kada neko na tu grešku ukaže, na drugoj strani javi njih desetoro koji kažu
„nisi u pravu, znam ja bolje, a što ti, što ne ja“, smatra Janković.
Prema njegovom viđenju, ne možete jedan sistem razgraditi i
zameniti vakuumom, morate da napravite drugi sistem, bolji i kvalitetniji, ali
to znači da moraju da postoje nekakva pravila.
Nije tačno da u opoziciji nema programa
Upitan da li na opozicionoj sceni prepoznaje neku političku
grupaciju, koncept ili program koji nisu samo „protiv“, već i „za“, Janković je
odgovorio da „naravno prepoznaje“ i istakao da nije tačno da u opoziciji nema
programa i kvalitetnih ljudi.
Ono što sprečava veću mobilizaciju i veću prodornost tih
kvalitetnih ljudi i njihovih programa je činjenica da u redovima opozicije uvek
imate političke aktere koji to ne prihvataju, jer imaju svoje ideje i predloge
na kojima insistiraju, iako realno ne mogu ništa da urade, ukazao je Janković.
„Ovo je sada kao neka autoimuna bolest koja sprečava bilo
kakvu ozbiljnu organizaciju“, ocenio je on i poručio da nijedan veliki
politički proces ne može da se završi u jednom koraku.
Morate imati i isplanirati nekoliko poteza, ali na prvom
koji se nekome ne svidi, svi okreću leđa, rekao je Janković, svestan da Srbija,
s druge strane, nema vremena da čeka.
Srbija kao da se raspada u svim pravcima, u svim smerovima i
na sve strane, a zapravo stoji u mestu, dok svet ide dalje, opisao je on i
podsetio da se ovde i dalje debatuje o stvarima koje su u političkom smislu
odavno morale da budu stavljene ad akta, ali o njima i dalje ne možemo da se
složimo.
Možemo se smejati Aleksandru Vučiću koliko hoćemo, ali
Amerika zaista nije u stabilnoj političkoj situaciji, Rusija da ne pričam, i
svašta može da se desi. U takvim okolnostima, nama ne treba niko drugi, pored
naših 250 frontova, ilustrovao je Janković.
Upitan zašto se u Srbiji od obožavanja i podrške tako lako
dođe do masovne omraze, on je ocenio da postoje dve krajnosti, jedna je
autoritarna i podrazumeva obožavanje vođe, a druga je ona koja negira sve i
svakog.
On misli da se većinska javnost ne pronalazi ni u jednoj, ni
u drugoj krajnosti, „ali ako to kaže, onda biva napadnuta s obe strane“.
Moć diskreditacije kao oružje
Janković tvrdi da je na strani vlasti, koja je okupirala
javnu reč, neporedivo veća odgovornost i naglašava da su ljudi koji vode
političke procese shvatili moć diskreditacije, kao najmoćnijeg političkog
oružja.
Kako je objasnio, „to je postalo oružje u koje se ulažu
ozbiljni resursi, sredstva, dok neki timovi osmišljavaju kako nekog dići u
nebesa, pa ga sutra strovaliti, ili nekog ko je dole, podići gore“
Većina će uvek u to poverovati, a onda će vlast njom uvek
moći da manipuliše, rekao je Janković i konstatovao da smo prvo imali
tabloidizaciju medija, pa tabloidizaciju društva, a zatim i tabloidizaciju
države.
Kako je naglasio, zato smo i došli do toga da se unutrašnja
i spoljna politika vode preko tabloida, kao načina manipulacije javnim
mnjenjem, a ne upravljanja društvenim procesima na kvalitetan način.
To je ozbiljan društveni i globalni problem krize
demokratskih mehanizama sa kojim se i Srbija suočava veoma ozbiljno, a neki od
nas ga na svojoj koži osećaju izuzetno jako, rekao je Janković.
U takvim okolnostima, kako je ukazao, ako sa pozicija
društvene ili državne odgovornosti verbalno dođete do same granice, možete
očekivati da će neki ljudi, poneti vašim verbalnim nasiljem, preći tu granicu i
počiniti fizičko nasilje.
Osim toga, posledica medijskog i gliba u javnom diskursu
jeste činjenica da će većina ljudi reći „šta meni treba ovo u životu“ i
skloniti se iz javne sfere, protumačio je Janković, ali se usprotivio i
mišljenjima da napade i diskreditacije treba prihvatiti kao normalne u politici.
Kako je opisao, imamo ljude kojima nije problem da naprave
mentalni zid od toga da ih neko naziva ubicom, silovateljem, pedofilom,
izdajnikom ili stranim plaćenikom, pa im je lakše da i oni to rade nekom drugom
i tako, umesto rešenja, postaju deo problema.
To nije politička borba, to je najgori vid verbalnog rata i
uništavanja ovog društva, ocenio je Janković, koji je sve ove forme ponašanja
svrstao u suštinske ciljeve politike vlasti.
Kult ličnosti
Upitan o kultu ličnosti, on je primetio da imamo jednu
stranu koja kaže da vođa zna sve najbolje, a odgovornost zamenjuje za
autoritarnost, pa i nešto gore, i drugu koja negira svako liderstvo i svaki
pokušaj političke organizacije.
Te dve opcije nisu, međutim, jednake, jer ova prva,
autoritarna, ima neuporedivo veću odgovornost zato što u svojim rukama ima
državu. Od toga šta i kako ona radi, zavise realno naši životi, naglasio je
Janković.
Prema njegovim rečima, do pre nekoliko godina možda je i
mogla da se očekuje regulacija tog procesa u institucijama, ali ih je vlast
uporno davila, iz njih izbacila ljude od integriteta i struke, i ubacila
partijske kadrove.
Oni su angažovani samo po kriterijumu političke podobnosti i
poslušnosti, pa su institucije postale prazna ljuštura i od njih ovo društvo
više ne dobija ono što bi trebalo, obrazložio je Janković.
Vlast je od toga napravila sistem, rekao je on podsetio da
je 70 odsto funkcija u javnom sektoru u statusu vršilaca dužnosti i sutra mogu
da budu sklonjeni, ako su nelojalni.
Možete da napravite svašta, možete da pregazite nekog,
možete da … da ne pominjem šta se sve radi, ali da budete veran deo ekipe. Ako
niste, možete da uradite najbolju stvar na svetu, letite napolje“, naglasio je
Janković.
Upitan da li su Srbija i demokratija u nepomirljivom sukobu,
on je odgovorio da nisu, ali je poručio da demokratija neće da padne s neba, da
je nećemo dobiti ni iz Amerike u paketima „Trumanovih jaja“, niti iz Rusije
sasvim sugirno.
„Neće je doneti ni neki klinci, koji su možda sjajni klinci,
ali još mnogo toga treba da nauče da bi mogli da upravljaju ovom zemljom.
Dakle, samo treba da sednemo, malo se uozbiljimo, pogledamo sami sebe i
napravimo prave korake“, zaključio je Janković.
***
Komentar
***
Demoratija i razvoj građanskog
društva su ukinuti 1945., Jankoviću. Veliki je to vakum 1945-2023 (!)
Posle vekova u
despotiji gde je bilo onemogućeno da stvorimo - srednju klasu i građansko društvo, naši su
preci iskoristili prvu povoljnu priliku 1844., da započnu izgradnju građanskog
društva uz pomoć sistema zakona koji će biti
garant - neprikosnovenosti privatne svojine". 1844., za vreme vladavine
Ustavobranitelja i kneza Aleksandra
Karađorđevića – donet je "Srpski
građanski zakonik" Jovana Hadžića
sa 950 članova; posle Napoleonovog Code civil-a (1804.), Austrijskog građanskog
zakonika (1811.) i Holandskog zakonika
(1838.); bio je u upotrebi do 1945(!) Hadžić nije samo "posrbio" Austrijski građanski zakonik, već ga je i modifikovao,
kako pravno, tako i jezički da odgovara potrebama tadašnjeg srpskog naroda. On je izbegavao upotrebu
komplikovanih ili direktno prevedenih nemačkih izraza, znajući da stanovništvo
nije u stanju da razume složene zakonske tekstove. Hadžić je na ovaj način modelirao i
modernizovao našu pravnu terminologiju. Otuda je primetna i izuzetno česta
primena primera. On je nastojao da pripremi i navikne srpski narod na opšte
pravne izraze. Učinio je veliki iskorak za razvoj srpskog građanskog prava, ali
i pravne terminologije. Mudro je učinio
kada je izbegao da koristi tj. definiše
elemente hipotetički, neutralno u trećem
licu jednine, kako bi to trebalo - „ako neko...“ i sl., Hadžić često umesto toga koristi - zamenicu "ti" - kako bi
približio komplikovan zakonski tekst običnom narodu.
*
@Aleksandar Kada smo krenuli od
NULE, potrebno je puno vremena da se neki oblici vladanja ustale i postanu
praksa.
Da ne brkamo kategorije. Način (politički) vladanja nije regulisana
"građanskim zakonima" nego "Ustavom". Ustav Knjažestva
Serbije (Sretenjski ustav, sastavio Dimitrije Davidović), donet je u Kragujevcu
1835. Ustavom je izvršena podela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, što
se i danas smatra standardom demokratije i ustavnosti. Proklamovana su prava i
slobode građana, kao što su: neprikosnovenost ličnosti, nezavisnost sudstva i
pravo na zakonito suđenje, sloboda kretanja i nastanjivanja, nepovredivost
stana, pravo na izbor zanimanja, ravnopravnost građana, bez obzira na veru i
nacionalnost. Ustavom su ukinuti ropstvo i feudalni odnosi. Ali su nas
birokrate cara Rusije odmah ocinkarili kod sultana, pa je ovaj Ustav na snazi
bio samo nekoliko nedelja. Inercija vekova u "Prokletoj avliji" je
učinila da je knajz Miloš vladao kao "mali sultan"! 1945., komunizam
nas je vratio u despotski način vladanja, tri grane vlasti nisu odvojene.
Zoran Stokić
30.07.2023.