недеља, 31. март 2024.

 

Ivanka, Melanija, Stormi: Hit mjuzikl o ženama iz Trampovog života na Brodveju

 

 

KULTURA Autor: Rojters 31. mar 202418:00 Printscreen

 

 

Mjuzikl-parodija o ženama iz života Donalda Trampa hit je u Njujorku, a autori kažu da su želeli da tim ženama koje su toliko dugo bile u Trampovoj senci daju glas jer one to zaslužuju.

 

Donald Trump decenijama je privlačna tema za medije, a sada je – bivši američki predsednik koji pokušava da se vrati u Belu kuću – inspirisao i jednu pozorišnu produkciju.

 

Međutim, mjuzikl-parodija „Pet“ fokusira se na žene iz Trampovog života: Ivanu, Ivanku, Marlu, Melaniju i Stormi.

 

Priča ovog komada sa dosta muzike i plesa, kreće se oko pitanja iskustava protagonistkinja.

 

80-minutni šou inspirisan je komadom „Šest“ koji se kroz sličan pozorišni postupak bavio ženama Henrija Osmog.

 

Izvor: Rojters

Autori komada kažu da je to šou u koje oni daju, uz humor, glas tim ženama i istovremeno učimo o njima.

 

Mjuzikl je počeo sa prikazivanjem krajem februara, a na repertoaru će sigurno biti do kraja aprila. Izvodi se u teatru 555 na Menhetnu, a rediteljka je Džen Vajnerman.

 

„Dobro se zabavljamo. Predizborne kampanje umeju da budu depresivne, a ovo je bio dobar izgovor da se smejemo i pripremimo za izbornu sezonu pred nama“, kaže glumica Gabi Garsija.

 

I zaista, u pesmi koju izvodi ova glumica koja igra Stormi, ona i ostali glumci iz ansambla pevaju i plešu pod kišobranima uz stihove „Stiže oluja“. („Storm’s Comin’ In,“ )

 

Izbori u SAD se približavaju, ali ekipa predstave ocenjuje da tekst komada nije pristrasan.

 

„Dolaze da nas gledaju ljudi sa svih strana političkog sprektra, i nalaze nešto u čemu mogu da uživaju. Bez obzira na to da li im se ove žene zaista sviđaju ili možda i ne“, dodaje Garsija.

 

Pozitivne emocije su ono što ova predstava daje publici.

 

„Ističemo ono što je kod ovih žena zaista hrabro, zanimljivo i elegantno.. dok istovremeno zbijamo šale, i pod šljokicama i bižuterijom plešemo i pevamo na sav glas“, dodaje glumica Hana Bonet.

 

***

Komentar

***

 

Regres i u muzici, moralu, politici. Sada su profesionalni političari sve suprotno od vrlina (Tramp i žene)! A nekada - aristokratija je finasirala umetnička dela sa ciljem da ona pomažu u socijalizaciji "dobri momci pobeđuju loše momke"! Dvorski kompozitori su pisali opere za krunisanja, rođendane i tsl. Na pr, u Beču izvode Kaldarinu 'La concerida de pianeti' povodom rođendana Elizabete, supruge cara Karla VI; likovi u delu su bogovi: Venera, Merkur, Apolon – u alegoriji su povezani sa Elizabetom da bi se istakle njene vrlina! Slično u politici, Dž. Vašingtona: "Na sreću, Vlada SAD, koja ne odobrava zatucanost niti podstiče netrpeljivost, zahteva samo da se oni koji žive pod njenom zaštitom ponašaju kao dobri građani, dajući joj delotvornu podršku u svim prilikama". T. Džefersona: "Naša građanska prava ne zavise od našeg religioznog uverenja nego od naših uverenja o fizici ili geometriji". Njima su uzori bili: Bekon, Njutn, Lok. A uzori Bušu,...,Tramp su? Bog i & - kakav regres.

 

https://www.youtube.com/watch?v=3rEhZEnKMo0

Caldara, Antonio (1670-1736) - La concordia de’ pianeti CD1 [Andrea Marcon]

 

https://www.youtube.com/watch?v=38KOXG8VPJM

Caldara, Antonio (1670-1736) - La concordia de’ pianeti CD2 [Andrea Marcon]

 

Zoran Stokić

31.03.2024.

субота, 30. март 2024.

 

Vinsent van Gog: Šta je bipolarni poremećaj i zašto se vezuje sa slavnog holandskog slikara

 

Na Svetski dan borbe protiv bipolarnog poremećaja - koji se svake godine obeležava na rođendan Vinsenta Van Goga – BBC se bavim time da li je slavni slikar patio od ovog stanja.

 

Izvor: Mark Šej – BBC 30.03.2024.

 

Vinsent van Gog: Šta je bipolarni poremećaj i zašto se vezuje sa slavnog holandskog slikara

BBC

Dobro je poznato da je holandski slikar Vinsent van Hog imao problema sa mentalnim zdravljem - poznato je da je odsekao vlastito levo uvo, a onda se i ubio dve godine kasnije (1890) - ali se mnogo raspravlja o njihovoj tačnoj prirodi.

 

Komplikovan je zadatak, međutim, postaviti dijagnozu pacijentu koji je mrtav, a postoje mnoge teorije o tome koja stanje je Van Gog imao.

 

Studija holandskih akademika iz 2020. godine pokušala je da postavi dijagnozu njegovih stanja koristeći skoro 1.000 njegovih pisama kao dokaz.

 

Pred Svetski dan borbe protiv bipolarnog poremećaja, koji se svake godine obeležava na njegov rođendan - 30. mart, BBC je razgovarao sa jednim od autora studije.

 

Van Gog i bipolarni poremećaj

 

Corbis via Getty Images

Vinsenta van Goga mučili su razni zdravstveni problemi još od adolescencije i on je slavno odsekao deo levog uva posle krize mentalnog zdravlja.

U julu 1890. godine, stajao je na polju ispred Pariza i pucao u sebe.

 

Podlegao je tim povredama dva dana kasnije, u 37. godini.

 

U godinama posle njegove smrti, kružile su mnoge sučeljene teorije oko prave prirode slikarevog psihijatrijskog zdravlja, ali jedna od najupečatljivijih je da je Van Gog patio od bipolarnog poremećaja.

 

Šta je bipolarni poremećaj?

To je stanje mentalnog zdravlja koje utiče na raspoloženje i karakterišu ga dramatične promene iz jednog ekstrema u drugi

To je relativno često stanje, za koje se procenjuje da pogađa svakog 100. čoveka

Postoje razni tipovi bipolarnog poremećaja. Oni sa tipom jedan doživljavaju period maničnih uspona i depresivnih padova. Oni sa tipom dva doživljavaju teške depresije i blage manične epizode - poznate kao hipomanija - koji traju kraće vremenske periode. Oni sa ciklotimijom doživljavaju manje teške promene raspoloženja, ali koje mogu da traju duže

Muškarci i žene različitog porekla jednako su podložni bipolarnom poremećaju i iako on može da se javi u bilo kom uzrastu, ljudi u poznom tinejdžerskom dobu posebno su ugroženi, jer se on često pojavi između 15. i 19. godine

Svaki ekstremni napad bipolarnog poremećaja može da potraje nekoliko nedelja (ili čak duže)

U lečenje spadaju:

 

Dugoročni lekovi poznati kao stabilizatori raspoloženja da bi unapred sprečili napadi manije i depresije

Lekovi za lečenje simptoma kad se dogode

Psihološko lečenje da bi se pomoglo u izlaženju na kraj sa depresijom

Saveti za stil života - kao što su redovne vežbe, poboljšanje ishrane i više sna

Izvor: Nacionalni zdravstveni sistem Velike Britanije

 

Van Gog se vezuje za bipolarni poremećaj otkako je ova teorija prvi put izložena 1938. u nemačkoj knjizi koju navodi studija.

 

Ali kako možemo da budemo sigurni da je imao ovaj poremećaj a da možda nije patio od drugih stanja kao što su šizofrenija, neurosifilis ili trovanje?

 

Odgovor se krije u dokazima koje je ostavio za sobom.

 

AFP

"Imali smo sreće da proučimo skoro 1.000 pisama koje je Van Gog slao bratu i drugima, na kojima smo zasnovali naše zaključke", kaže jedan od autora studije iz 2020. godine, penzionisani profesor psihijatrije Vilem Nolen sa Univerziteta u Greningenu u Holandiji.

 

On je za BBC rekao da su pisma pružila njegovom timu priliku da prouči dokaze simptoma sa namerom da se postavi dijagnoza.

 

Namera autora bila je da sprovedu "širok dijagnostički intervju" sa Van Gogom kao pacijentom, da bi se analiziralo njegovo psihijatrijsko zdravlje, mada oni priznaju da slikar to nije pisao za doktora i možda nije uvek bio do kraja iskren u opisima.

 

"Možda je preterivao sa simptomima u pismima bratu zato što mu je trebalo više novca i više pomoći. Ali možete da zamislite i da kad je pisao pisma drugim članovima porodice - među njima majci - možda ublažavao simptome", kaže profesor Nolen.

 

Profesor Nolan je lično prošao kroz šest tomova pisama, a trojica različitih istoričara umetnosti iz muzeja Van Goga u Holandiji bila su intervjuisana za studiju, svi eksperti za slikarev život i delo.

 

 

Willem Nolen

Zaključak do kog su istraživači došli u studiji objavljenoj u Međunarodnom časopisu o bipolarnim poremećajima jeste da je Van Gog patio od bipolarnog poremećaja, sa osobinama graničnog poremećaja ličnosti, koje su se "najverovatnije pogoršale zbog upotrebe alkohola u kombinaciji sa neuhranjenošću".

 

Pisao je o "mentalnoj ili nervoznoj groznici ili ludilu, ne znam šta da kažem ili kako to tačno da nazovem" i isprva ju je opisivao kao "običan slikarski napad ludila", verovatno da bi umirio porodicu.

 

Ali autori studije su pronašli dokaze da je patio od depresije tokom perioda adolescencije, da ispunjava kriterijume za granični poremećaj ličnosti, da je mnogo pio i da je povređivao samog sebe.

 

Ali nagoveštaji da je prolazio kroz jasno raspoznatljive depresivne i manične faze ukazuju na bipolarni poremećaj.

 

"Nije sasvim jasno od kog oblika bipolarnog poremećaja je patio zato što, iako su njegovi napadi depresije bili očigledno veoma teški", kaže profesor Nolen, "ne možemo da odredimo na osnovu pisama da li je ili nije patio od manične strane."

 

Heritage Images via Getty Images

Znamo na osnovu njegovog slikarskog učinka da su postojali periodi u Van Gogovom stvaralaštvu, naročito pred kraj života, kad je bio veoma produktivan, slikajući najmanje 35 autoportreta i mnoga dela sa suncokretima.

 

Profesor Nolen kaže da je moguće da je Van Gog slikao više dok je bio u hipomaničnom stanju, a ova faza bipolarnog poremećaja ponekad se vezuje za nalete ekstremne kreativnosti: veliki broj slavnih ličnosti otvoreno je govorilo o vlastitim iskustvima sa ovim poremećajem, kao što su Maraja Keri, Demi Lovato, Selena Gomez i Bibi Redža, kao i veliki broj drugih muzičara, glumaca i umetnika - živih i mrtvih - koji su opisali simptome veoma slične tom stanju.

 

Postoje jednako čvrsti dokazi o depresivnoj fazi Van Gogovog stanja i u njegovim umetničkim delima, kaže profesor Nolen.

 

On je imao "najmanje 10 depresivnih napada, ako ne i više, a oni su postajali jači uprkos činjenici da je bio na bolničkom lečenju u psihijatrijskoj bolnici više od godinu dana."

 

Tokom teških depresivnih epizoda, kaže profesor Nolen, Van Gog nije slikao toliko - ponekad tokom nekih perioda uopšte nije radio - "ili su ono što je slikao bile veoma slabe slike, koje nisu mogle da se porede sa drugima".

 

Vinsent van Gog se mučio tokom života, i kao umetnik (prodao je samo jednu sliku) i sa mentalnim zdravljem, ali profesor Nolen veruje da bi ta priča verovatno bila mnogo drugačija da je slikar živ danas.

 

"Verovatno bi mu bila postavljena dijagnoza, dobio bi savet da ne pije i možda ne bi upadao u depresivne i manične epizode."

 

"Da li bi se to odrazilo na njegovo slikanje veoma je teško reći, ali se verovatno ne bi ubio."

 

 

 

***

Komentar

***

 

Neke poznate ličnosti među njima i Van Gog patile su od "bipolarnog poremećaja"! Bipolarni  poremećaj  je poznat  dugo vremena. Hipokrat  sa Kosa o tome govori u 5. veku p.n.e.  kao o odvojenim  bolestima.  Krećući se na Hipokratovom tragu - Aretej iz Kapadokije (starorimski antički lekar i  filozof) je krajem1 veka prvi  skrenuo pažnju na prelazak  - melanholije (danas depresije) u - maniju, što se smatra prvom indentifikacijom u istoriji psihijatrije - bipolarnog  afektivnog  poremećaja. Koncept Areteja koji je bio zaboravljen u srednjem veku i ranom modernom periodu oživljen je krajem 18 i u 19 veku: kod Filipa Pinela "oca moderne psihijatrije" ("Klasifikacija  mentalnih poremećaja", 1798.), Rene Laenaka, Žan-Pjer Falrea koji je 1851., opisao "la Folie circulaire" ("kružno ludilo") kao smenjivanje - depresije, manije - i zdravog intervala, tri godine kasnije Jules Baillarger je predstavio svoj koncept „Folie a double forme“ kao različite manifestacije iste bolesti, iako ne mora nužno da postoji slobodan interval između ove dve krajnosti.


Zoran Stokić

30.03.2024.

петак, 29. март 2024.

 

Veliki petak koji obeležava većina hrišćana – šta se obavezno radi ovog dana?


LIFESTYLE Autor: N1 Beograd 29. mar 202406:55 Shutterstock/thanasus

Tog dana oltar je bez krsta, svećnjaka i cveća što simbolizuje da je Isusova odeća skinuta, i znak je tišine i tuge.

Veliki petak je dan u Velikoj nedelji koji obeležava sećanje na oštru i nasilnu osudu, muke i smrt Isusa Hrista kako je opisano u kanonskim jevanđeljima.

 

Kako se pravilno posti uskršnji post?

LIFESTYLE N1 18. mar 2024

To je peti dan Velike nedelje kom prethodi Veliki četvrtak, nakon njega dolazi Velika subota.

Tog dana oltar je bez krsta, svećnjaka i cveća što simbolizuje da je Isusova odeća skinuta, i znak je tišine i tuge.

U celom svetu, obično u jutarnjim časovima, narod se okuplja u crkvama, kapelama i drugim mestima da se pobožno mole Krstovnom putu. U popodnevnim satima, obično u 15:00, kada je Isus umro na krstu, narod se okuplja u crkvama da praktikuje obrede Velikog petka: čitanje Svetog pisma, prinošenje i celivanje krsta, i Sveto Pričešće.

Za katolike se na Veliki petak obavezno posti, to važi za sve osobe od 18 do 60 godina.

 

***

Komentar

***

 

Prema hrišćanskoj doktrini, Isus Hrist će se vratiti na zemlju po drugi put u neodređeno vreme koje niko ne zna; to je sam Isus otkrio svojim učenicima. Njegov dolozak najaviće sedam truba. Od tog vremena do danas, sledbenici Isusa čekaju njegov drugi dolazak kada će on sedeti na prestolu – biće to "poslednji sud" - na osnovu onoga što je napisano u "knjizi života"; u hrišćanskoj tradiciji, kao i u islamskoj, ne postoji samo pojedinačni sud (koji se odnosi na svakog pojedinca) već i univerzalan koji se tiče celog čovečanstva. Sa njegove desne strane biće izabrani, a s njegove leve prokleti. Umetnost je ovekovečila tu ikonografiju: trube, knjige, desna/leva podela i – očigledno – Hristos u ulozi sudije. Možda su najuspelije slike kod Đota i Mikelanđela a  u muzici oratorijum Pietro Raimondi "Il Giudizio Universale". Rajmondi je bio opsednut kontrapunktom, simultanim fugama u različitim tonalima i načinima za više grupa različitih instrumenata. Njegov „Putifar-Giuseppe-Giacobbe”, 420 izvođača, izazvao je 1852., u Rimu senzaciju - ovo delo se sastoji od tri nezavisna oratorijuma dizajnirana da se izvode prvo uzastopno, a zatim istovremeno.

 

https://www.youtube.com/watch?v=Z03q8Kiu3oI&list=OLAK5uy_mAwBC3XwHx7Lww6uSCz0coq34k5gN_HP4&index=1

/// u 20 delova/// Il giudizio universale, Pt. I: Distruzione. Introduzione (Live)

*

Na primer:

https://www.youtube.com/watch?v=Ngvrt3WS_1A&list=OLAK5uy_mAwBC3XwHx7Lww6uSCz0coq34k5gN_HP4&index=8

Il giudizio universale, Pt. I: Distruzione. Il Leone di Giuda si desta (Coro) (Live)

*

https://www.youtube.com/watch?v=jy2Mv6xm03k&list=OLAK5uy_mAwBC3XwHx7Lww6uSCz0coq34k5gN_HP4&index=9

Il giudizio universale, Pt. II: Resurrezione. Introduzione (Live)


Zoran Stokić

29.03.2024.

 

Završena prva sezona serije „Vreme smrti“, TV Nova svakog dana bila najgledanija komercijalna televizija

 

 

KULTURA Autor: N1 Beograd 28. mar 202419:15 2 komentara

 

Pogledati:

https://n1info.rs/kultura/zavrsena-prva-sezona-serije-vreme-smrti-tv-nova-svakog-dana-bila-najgledanija-komercijalna-televizija/

 

 

***

Komentar

***

 

 

Cenzuri na "N1" nisu propustili ovaj komentar, to je to, kao što je Srbija lažna država tj. Ruska prćija, tako i ti tzv. "slobodni mediji" postoje da bi vlast pred Zapadom glumila kako je SR demokratska država, možeš da "pljuješ" po A.Vučiću ali ne i po despotskom sistemu (!)

 

Kada je bolesnik u šok sobi, na aparatima, preživeće samo ako se na vreme sve sanira, nema vremena  za gubljenje. Srbiji  je na aparatima, jer ju je 700 godišnja inercija despotije: vizantiske, osmanske, komunističke - dovela u "kliničku smrt" - serija koja je mogla da nam pomoge da "progledamo", "preživimo" je "Prokleta avlija" po Andriću, jer pokazuje kako izgleda život u despotskom sistemu. Vlast je iznad zakona, kao takva nikada ne može biti pozvana na  odgovornost. Posledica, apsolutne neodgovornosti,  je bila da su pomenute despotije proizvele gladomor i krah ljudskih resursa i završile su u ropotarnici  istorije

Ćosićeve amaterske, nadrilekarske, dijagnoze mogu samo stanje pacijenta da pogoršaju. Za ovakve serija (Dobrice i &) će biti vremena u budućnosti, prvo  pacijent Srbija treba u kratkom vremenskom intervalu da preživi.

 


*  


Potpuno pogrešna dijagnoza Ćosića "o našem stradanju". Stradanje ovog naroda proizilazi iz sociološko/psiholoških stega "despotskog sistema" u kome smo živeli oko 700 godina. A za 200 g nove državnosti događaju nam se iznova i iznova "metamorfoze despotije"!


Zoran Stokić

29.03.2024.

 

четвртак, 28. март 2024.


Virtuozni orkestar grofa Vaclava Morzina

Vaclav Morzin (1675 - 1737) iz Praga

 

 

 

Period 17 i 18. veka u srednjoj Evropi tradicionalno se karakteriše postepenim vrhuncem "nivoa" aristokratskog života u smislu materijalne sigurnosti ovog sloja društva. Kasnije, sa rastom buržoazije, a takođe i državnog aparata, aristokratija počinje ekonomski da osiromašuje - opada, a to dovodi i do prilično drastičnog opadanja delovanja orkestara i uopšte kulturnih (operskih, pozorišnih, izdavačkih) delatnosti. Sa istorijskog stanovišta, prilično je značajno da je slična sudbina zadesila i verske redove. Promene koje je doživelo čitavo evropsko društvo bile su do tada nezabeležene, a prolazile su kroz njega i vertikalno i horizontalno. Konkretno, ovo je najmasovnija sekularizacija ili promena socijalnog raslojavanja društva, bez obzira na konkretan region.

 

Jedan od takvih aristokraskih orkestara je bio i – virtuozni orkestar grofa Vaclava Morzina – kroz koji su prošli brojni vrhunski kompozitori i profesionalni izvođači. Bend je titularno simbolički "predvodio" Antonio Vivaldi, "Maestro di Musica", iako nije fizički bio prisutan, davao je savete sa daljine; Morzin mu je slao talentovane kompozitore i izvođače da kod njega bruse muzički zanat. Vivaldi je već 1719., dobio od grofa, za te poslove, veliku sumu novca - 56 mađarskih dukata ili, u carskoj valuti, 256 florina. Vivaldi se grofu "odužio" i tako što mu je posvetio svoju „Polemiku harmonije sa invencijom“, koju je objavio 1725., zbirku koncerata koja je uključivala i ciklus „Godišnja doba"(!)

 

Ansambl grofa Vaclava Morzina, činili su: Johann Friedrich Fasch; Antonín Möser;  Christian Gottlieb Postel;..., Josef Antonín Sehling; „Češki Vivaldi“: Antonin Reichenauer, František Jiranek. Antonin Reichenauer pored idioma Vivaldi, ponekad zvuči kao Faš a ponekad ima prilično "hendelovski" duh, na primer, - Sonata za dve trube, timpane, gudače i bas kontinuo!

 

Rođak Vaclava Morzina - Ferdinand Maksimilan Franc Morzin (1693–1763) dao je šansu 1757., anonimnom početniku Jozefu Hajdnu, da predvodi  tri godine njegov orkestar, tu je J.Hajdn napisao svoje prve simfonije, i kamerna dela (taj je opus štampan znatno kasnije, kada je J.Hajdn postao relevantan za izadavače; na preporuku etabliranih tadašnjih kompozitora: Vanhala i Goseka). Uz preporuku grofa Morzina J. Hajdn je dobio službu kod Esterhazija.

 

 

*

 

https://www.youtube.com/watch?v=qJw4-hOzkRI&list=PL4bxWAf_0I4dKf7xe9XvHheBZ17SDImdH

Antonin Reichenauer (c. 1694 - 1730) - Concerto in B flat Major for Oboe, Bassoon and BC

 

 

*

 

 

https://www.youtube.com/watch?v=3hySawJ40Do&list=PL4bxWAf_0I4dKf7xe9XvHheBZ17SDImdH&index=11

Antonin Reichenauer (c. 1694-1730) - Sonata in D Major for 2 Trumpets

 

 

*

 

 

https://www.youtube.com/watch?v=_YFjGGaikCA&list=PL4bxWAf_0I4dKf7xe9XvHheBZ17SDImdH&index=7

Antonin Reichenauer (c. 1694-1730) - Concerto in G minor for Bassoon and BC

 

 

*

 

https://www.youtube.com/watch?v=eY9fG3hOAok&list=PLH7uKkZ274vUwhp2PuPbPct90CN5aAB3O&index=2

František Jiránek - Concerto for Violin, Strings and Basso continuo in D major, Jk Ap. 1

 

 

*

 

https://www.youtube.com/watch?v=n7n-RCVkQm0

František Jiránek (1698-1778) Concertos & Sinfonias

 

 

*

 

https://www.youtube.com/watch?v=qiRsekhvveE

Fasch - Missa brevis in D dur; Gloria

 

 

*

 

https://www.youtube.com/watch?v=auB2QoK0HC8

Johann Friedrich Fasch: Concertos and Symphonies 1720 - 1758

 

 

*

 

https://www.youtube.com/watch?v=luY3a0jj1BU

František Jiránek Trio Sonata in B flat major for Two Violins and B.C.

 

 

*

 

 

https://www.youtube.com/watch?v=sB1gfyz6gwU&list=PLH7uKkZ274vUwhp2PuPbPct90CN5aAB3O

František Jiránek - Concerto for Flute, Strings and Basso continuo in D major, Jk 11

 

 

Zoran Stokić

28.03.2024.

среда, 27. март 2024.


Kako izgleda hibridni rat rusofila protiv Zapada, u Srbiji

 

Element hibridnog rata u Srbiji - protiv Zapada -  se sastoji u menjanju naše istorije, Zapad, naročito VB nam je uvek bila neprijatelj a Rusija prijatelj. Ovih dana je lansirana serija tekstova o dr Ludvigu Hiršfeldu: Lekar zbog kojeg "Poljaci u Valjevu imaju besplatan ručak". U tim tekstovima (kao i inače)  NEMA MISIJE dr Hantera - misija krune i vlade VB, koja je od 10 lekarskih misija jedina bila uspešna. Iz tih tekstova se stiče utisak da nas je od pegavog  tifusa 1914/15 spasao dr Hiršfel, a ne večiti nepijatelji iz VB. Kako je to zaista bilo može se pročitati u knjizi dr Hantera:  "Epidemije pegavog tifusa i povratne groznice u Srbiji 1914. g: poreklo, tok i preventivne mere upotrebljene u obuzdavanju pegavog tifusa i povratne groznice". 8. 03.1915., Hanter je predložio srpskoj vladi nekoliko mera za sprečavanje širenja i za sanaciju epidemije pegavog tifusa, vlada je to prihvatila i sa njegovim timom sprovela. 15. 06. 1915., epidemija pegavog tifusa u Srbiji je okončana

 

*

 

Valjevo je tih dana ličilo na ogromnu bolnicu, jer je svaka zgrada, hotel, škola, magacin, kafana ili kasarna u centru grada pretvorena u bolničko odeljenje, a svaka ulica u bolnički hodnik. Broj obolelih se već sredinom decembra 1914., popeo na sedam hiljada, da bi u jeku epidemije, tokom januara i februara 1915., bolest dostigla vrhunac. O hiljadama zaraženih brinulo je svega dvadeset šestoro lekara, od kojih je epidemiju preživelo svega petoro. Bolnice su bile krcate, a pacijenti su smeštani gde god se moglo, po hodnicima, tavanima, podrumima... Mnogi od njih ostali su u dvorištu, ispred bolnica, pod šatorima ili na otvorenom.

 

Istovremeno, grobari su radili danonoćno. Već u februaru na groblju iznad grada, na brdu Vidrak, nije bilo ni stope slobodne zemlje gde bi mogao da se iskopa nov grob. Zbog velikog broja sahrana vlasti su zabranile upotrebu crkvenih zvona, jer bi praktično zvonila bez prestanka, ali su gradske ulice i dalje bile zakrčene pogrebnim povorkama i mrtvačkim sanducima. Dok je posmrtne opreme uopšte bilo. U završnoj fazi bolesti na tek osnovanom groblju u Kuzmanovači mrtvi su sahranjivani u zajedničke grobnice, samo sa onim što su imali na sebi, a zatim polivani krečnim mlekom.


Epidemiju su potpomogle i ishitrene, često i pogubne odluke samih vlasti. Ne poznajući pravu prirodu bolesti, a s ciljem da se varošica rastereti tolikog broja pridošlih, lakše oboleli su puštani kućama, a austrougarski zarobljenici razvrstavani širom zemlje. To je i doprinelo da se bolest munjevito proširi po celoj Srbiji. Najkritičnije je bilo u Valjevu, ali ništa bolje nije bilo ni u drugim gradskim centrima, posebno u Nišu ili Kragujevcu. Bolnice su svuda bile premale da prime veliki broj obolelih, lekara je bilo premalo, a opšti sanitarni uslovi bili su očajni. U krajnjoj oskudici lekova, stručnog osoblja i iskustva smrt je kosila bez predaha.

 

Brzo je bilo jasno da Srbija ne može sama da se izbori s posledicama epidemije. Već početkom 1915. godine vlada je uputila dramatičan poziv svetskoj javnosti i zatražila pomoć. Istovremeno, u Parizu, Londonu, Njujorku i drugim svetskim gradovima, organizovane su dobrotvorne akcije, priređivane izložbe, prikupljana novčana i medicinska pomoć, a o svemu je revnosno pisala i evropska štampa. Poziv za pomoć naišao je na veliki odjek. Ubrzo su u Srbiju stigle brojne medicinske ekipe, ali i pojedinci, lekari i dobrovoljni bolničari. Među prvima je došao holandski hirurg Arijus van Tinhoven sa svojom lekarskom ekipom, danski tim na čelu s doktorom Vilijamom Teodorom Melgardom, poljski supružnici Hana i Ludvik Hiršveld, francuski pukovnik infektolog doktor Kolet, dobrovoljne bolničarke iz Škotske, Rusije, SAD, Francuske... Mnogi od njih zauvek su ostali u Valjevu i sahranjeni su zajedno sa svojim pacijentima.

 

8. marta 1915. , dr Hanter je predložio srpskoj vladi nekoliko mera za sprečavanje daljeg širenja i za sanaciju epidemije pegavog tifusa:

             Dezinfekciju i dezinsekciju odela, rublja i posteljine obolelih, ali i celokupnog stanovništva i pripadnika vojske, primenom metalnih buradi (ili drvena sa metalnim dnom) u kojima se otkuvava odelo, rublje i posteljina, po predlogu potpukovnik dr Stamersa, epidemiologa. Taj izim potpukovnika Stamersa je klasnije nazvan „srpsko bure“.

             Ograničeno i strogo kontrolisano kretanje vojske i stanovništva, posebno železnicom. Vršena je kontrola svih putnika da li su bolesni i da li su vašljivi. Svi sumnjivi na bolest su izdvajani, praćeni da li će se razboleti i po potrebi lečeni, a vašljivima je vršena depedikulacija i tek tada dozvoljavano putovanje.

             Privremeno obustavljanje celokupnog železničkog saobraćaja i osnivanje karantinskih i dezinfekcionih stanica na železnici. Svi vozovi osim službenih nisu saobraćali od 16. marta do 16. aprila 1915. , i - broj novoobolelih naglo je opao.

             Zabranu poseta bolesnicima u bolnicama.

 

 

Značajnu ulogu u borbi protiv epidemije tifusa odigrao je poseban sanitetski voz za dezinfekciju i vakcinaciju, koji se kretao prugama Srbije. Železnički majstori u Nišu, su po preciznim uputstvima dr Hantera i saradnika, brzo napravili ovaj poseban voz za dezinfekciju i vakcinaciju, što je bila potpuno nova mera, dotad neprimenjivana ni u jednoj vojsci na svetu! Imao je 14 vagona, uključujući i vagon-kupatilo, i bio je završen 17. aprila, tačno po obnavljanju železničkog saobraćaja, i 19. aprila je sa 15 Hanterovih oficira krenuo na put.


Zahvaljujući misiji krune i vlade VB - navedene mere dr Hantera su veoma brzo dale dobre rezultate. Već krajem marta 1915., došlo je do blagog pada broja obolelih, smanjenje obolevanja, koje je bilo evidentno u aprilu, u maju se registruju retki slučajevi oboljenja, a sredinom juna 1915., epidemija pegavog tifusa u Srbiji je okončana.

 

Zoran Stokić

27.03.2024.

понедељак, 25. март 2024.

 

Dobra žetva rusofilije

 

"Danas" 2016. LIČNI STAV AUTOR: OLEKSAND ALEKSANDROVIĆ (ambasador Ukrajine u Srbiji)

 

Naravno da je teško dokazati sa stopostotnom sigurnošću da su teroristički napadi u Francuskoj i Belgiji planirani u Moskvi, posebno kad imate tu muslimanske ekstremiste kao počinioce zločina. Međutim, treba da se podsetimo par stvari: Sovjetski Savez i njegove bezbednosne snage su finansirali i naoružavali ekstremističke grupe širom sveta, uključujući i Bliski Istok, i te stare konekcije i veze i metode nisu promenili. Neki od rukovodilaca Al kaide su trenirani na teritoriji Ruske Federacije.

                      

Postoji oko 3500 Rusa koji sa bore na strani ISIS, a današnji Kremlj je reagovao na događaje u Briselu tako što je širio dvosmislene izjave kako će još više biti terorističkih napada ako Zapad ne sarađuje sa Rusijom (zvuči više kao pretnja). Glavni cilj Putina u hibridnom ratu protiv Evrope je ne da okupira njenu teritoriju (mada ne bi bilo loše), nego da formira jednu antagonističku, slabu, nestabilnu, korumpiranu Evropu, tako što će pomagati ekstremnim strankama da dođu na vlast uz legitimni izborni proces. Želi Evropu sa kojom bi bilo mnogo lakše pričati o razdvajanju zona uticaja na kontinentu. Što više haosa, to je bolje za Kremlj.

I evo kako to može da se desi na Balkanu:

Ciljevi Putina na Balkanu poprilično su slični pomenutim, mada imaju drugu taktiku. On želi da iskoristi stare svađe različitih naroda na Balkanu da bi ih posvađao ponovo. Njemu je mnogo teže da to uradi u Sloveniji i Hrvatskoj pošto su oni članovi EU i NATO-a. Pokušao je sa Crnom Gorom, ali nije mu pošlo za rukom. Tako da glavni fokus pada na Bosnu, Makedoniju i Srbiju. U Srbiji Putin sabira dobru žetvu rusofilije zahvaljujući starim istorijskim vezama između dve carske porodice i zajedničkoj pobedi u Drugom svetskom ratu.

Savremena istorija rusko-srpskih odnosa nije toliko bogata pozitivnim stvarima, koliko to želi da predstavi Kremlj: Tito nikad nije imamo preveliku ljubav prema Sovjetskom savezu; na početku devedesetih Rusija je podržavala sankcije protiv Srbije; današnja trgovinska razmena, investicije ili humanitarna pomoć su mali u poređenju sa istim pokazateljima iz Evropske unije; NIS su prodali Gaspromnjeftu praktično za džabe; gasna industrija je monopolizovana. Da, Rusija podržava teritorijalnu celovitost Srbije uključujući Kosovo i Metohiju (za sada, dok je to u njenom interesu). Ali to rade i mnoge druge zemlje, poput Ukrajine. Rusija je prosto nasledila pravo veta od Sovjetskog Saveza, nije to nešto što je zaslužila moderna Rusija.

Kad sakupimo to sve, ispada da je iracionalna ljubav prema Rusiji u Srbiji u stvari mit koji se kultiviše proruskim medijima i delimično je posledica ruskog hibridnog rata protiv Srbije u poslednjim decenijama. Broj proruskih i antievropskih političkih pokreta i nevladinih organizacija u Srbiji (a neki od njih otvoreno priznaju dobijanje novca od Moskve), kao i aktivna i agresivna antagonistička delatnost, posebno u poslednjim mesecima pred izbore u Srbiji, nije srazmerna sa realnim nivoom i obimom srpsko-ruske kooperacije. Bez obzira na mali broj tih "aktivista" u poređenju sa ostalom populacijom Srbije, oni traže emisije na nacionalnoj televiziji, izazivaju sve moguće vrste uličnih sukoba, da bi predstavili svoju konfrotacionu ideju srpskom društvu.

Tako da se Putinov plan za Srbiju sastoji faktički od dva dela: prvo je da iskoristi marginalne radikalne snage da bi provocirao incidente i sukobe sa susednim zemljama ili drugim etničkim grupama unutar zemlje (Hrvatima, Bošnjacima, Albancima), igrajući pri tome na ljudskom sećanju, na veličanju Jugoslavije, terajući ljude da povrate sebi stare teritorije, i tako dalje; i drugo je da pokuša da promeni današnju proevropsku vladu i dovede u novi parlament ekstremne snage, što će u budućnosti obezbediti udaljavanje Srbije od EU.


Kako da se zaštitimo od hibridnog rata?


Hibridni rat na početnim etapama teško je primetiti i preduzeti neke kontramere, pošto neprijatelj koristi praktično legitimne instrumente za uništavanje naroda: slobodu izražavanja i okupljanja, borbu protiv ekonomske neravnopravnosti, zahteve o "alternativnom" političkom mišljenju, i drugo. To je faktički strategija malih destruktivnih koraka, u kojoj svaki od tih koraka sam po sebi izgleda sasvim bezbedno. Ali ako pogledamo na sliku u celini kroz godine i primetimo njen komulativni efekat, tek onda ćemo razumeti konačan cilj i veliku pretnju hibridnog rata protiv nas.

Najbolji recept protiv hibridnog rata je da se on zaustavi na što ranijoj etapi. Na etapi demoralizacije pokušajte da zaštitite sebe od lagane erozije vaših fundamentalnih vrednosti, ne dozvoljavate na primer drugima da promene vašu istoriju, obraćajte pažnju na obrazovanje, podržavajte kritično razmišljanje kod omladine, promovišite nezavisne i odgovorne medije, zaštitite strane investicije od suviše velikog ulaska u vaš finansijski sistem i ekonomiju, borite se protiv korupcije u policiji i sudstvu, kontrolišite priliv stranih agenata u vašim oružanim i bezbednosnim snagama.

Na prvim koracima ka destabilizaciji vašeg naroda budite čvrsti u pridržavanju vladavine prava, nemojte da razmišljate ako treba da upotrebite silu da biste zaštitili svoj narod protiv bilo kakvih vrsta ekstremista, huligana, kriminalaca ili paravojnih formacija, čak i kad oni sebe pozicioniraju kao legitimne političke snage sa alternativnim mišljenjem. Ne dozvolite njima da zauzmu naslovne strane u medijima. Privremeno odbijanje nekih osnovnih sloboda za takve destabilizacione snage možda će biti nedemokratsko, ali alternativa će biti još gora.

Na etapi ozbiljnog konflikta ponekad samo korišćenje oružanih snaga ili bezbednosnih snaga je jedini način da se zaustavi anarhija i uništavanje naroda.

Na etapi normalizacije više nema mirnog načina rešavanja problema.

Kao autor, ja imam puno simpatija i razumevanja za Srbiju i njen narod. Srbi i Ukrajinci imaju puno toga zajedničkog, želimo da živimo u Evropi u miru i harmoniji, da vaspitavamo našu decu u slobodnom društvu i prosperitetu, bez ikakvih antagonizama, bez straha, ali sa ljubavlju ka našoj kulturnoj baštini i poštovanju kulturne i duhovne baštine drugih naroda.

 

***

Komentar

***

 

Sve bitno je rečeno. Tekst je ostao "nepočitan", objavljen je samo u "Danas" 2016 (veoma mala čitanost) i to je to. Sve je isto, pa još malo gore, i 2024. Tada je objavio i tekst: 


28/04/2016 11:49

Putinov hibridni rat protiv Evrope

LIČNI STAV

AUTOR: OLEKSAND ALEKSANDROVIĆ

Godine 1970. bivši saradnik KGB-a koji predstavlja sebe kao novinar, Jurij Bezmenov opisao je kako bi Sovjetski Savez mogao da uništi bilo koji narod u 15 do 20 godina, baš koliko je potrebno da se nauči nova generacija. On pominje četiri etape uništavanja ili - kako bismo to rekli danas - "hibridnog rata": demoralizacija (12-15 godina), destabilizacija (2-3 godine), kriza (1 godina) i normalizacija (0,5 -1 godina).

Današnja Rusija (kao pravonaslednica Sovjetskog Saveza) i njene bezbednosne snage (pravonaslednici KGB-a) uspešno su završili tri od četiri etape uništavanja u Ukrajini. Oni se nalaze takođe na drugoj etapi hibridnog rata protiv Evrope, kao i na etapi prelaska od demoralizacije ka destabilizaciji na Balkanu, posebno u Srbiji.

Ako pričamo o tipičnim metodama hibridnog rata, tu su, na primer: mešanje istine i laži, falsifikovanje istorije, podrška korupciji na svim nivoima, političko i ekonomsko potcenjivanje, finansiranje ekstremnih levičarskih i desničarskih političkih pokreta, formiranje nepostojećih realnosti.

Oblasti primene hibridnog rata uključuju istoriju i religiju, kulturu i jezik, radne odnose, medije, ekonomske aktivnosti, politički život, vojne, policijske i bezbednosne snage.

Ključni cilj takve destruktivne aktivnosti jeste formiranje masovnog antagonizma, haosa i polarizovanog društva nezavisno od teme ili oblasti života. Radi se uz pomoć govora mržnje i promovisanja netolerancije, širenja iracionalnog straha i osećaja nezaštićenosti, igranje na idejama patriotizma ili ideji žrtve, zbunjivanje naroda do te mere da on više ne može da se opredeli gde je tu laž a gde je istina. Bitan faktor u ovoj igri je, nažalost, kratko sećanje naroda, čime je lako manipulisati.

Evo kako je to bilo u Ukrajini:

Kad je Putin došao na vlast, on je odlučio da vrati Ukrajinu u zonu uticaja Rusije, pošto su Rusiji više nego potrebni ljudski i prirodni resursi radi opstanka ove imperije. Uništavanje je išlo lako, pošto su Ukrajinci stradali od postsovjetskog sindroma. Kremlj je održavao mit o "dva slovenska bratska naroda" (istorija); podržavao je moskovski patrijarhat kao "jedinu pravu crkvu" u Ukrajini (religija); prikazivao je ukrajinski jezik kao dijalekat ruskog (jezik); napunio je ukrajinsko tržište medijima, radio i televizijskim programima na ruskom jeziku ili ruskog vlasništva (mediji i kultura); kupio je ukrajinske fabrike, banke i čitavu industriju, i promovisao korupciju u energetskoj oblasti (ekonomija); finansirao je ekstremne levičarske i desničarske političke stranke, NVO (politički život); uveo svoje agente u vojsku, bezbednosne i policijske snage zahvaljujući sistemu koji je tamo ostao još iz sovjetskih vremena (bezbednost). Zatim, sve ukrajinske vlade su od strane Moskve proglašene za korumpirane, nesposobne, prozapadne i antiruske, a samim tim i "fašističke", dok su Putinovu vladu Ukrajinci doživljavali pozitivno zbog većih plata i većih penzija, što je bilo moguće zahvaljujući ogromnim prihodima od prodaje gasa i nafte. Tako se završila etapa demoralizacije u Ukrajini.

Godine 2013, kada je postalo očigledno da je bivši predsednik Ukrajine V. Janukovič bio spreman da potpiše Sporazum o asocijaciji između Ukrajine i Evropske unije, Kremlj je počeo etapu destabilizacije situacije, koja je brzo prešla u krizu. Aneksija Krima i oružani sukobi na Donbasu nisu bili spontani, nego jasno pripremljeni akti agresije. Ovog puta hibridni rat je po prvi put uključio i snažnu vojnu komponentu: regularnu rusku vojsku. Na Krimu je Rusija uspela da završi pun ciklus uništavanja: "normalizacija" na poluostrvu je predstavljala polako smanjivanje etape krize i uvođenje ruskih institucija uz snažnu podršku vojnika i oružja. Na istoku Ukrajine četvrta etapa ruske politike nije uspela: imamo rat koji traje, ništa od "normalizacije". Zato što je cilj Moskve na Donbasu potpuno drugačiji: očuvanje stalnog krvoprolića na teritoriji Ukrajine kako bi bila sprečena da sprovodi reforme za ulazak u EU.

Kako se to dešava u Evropi?

Metode i oblasti primene ruskog hibridnog rata protiv Evrope umnogome su slični sa onima za Ukrajinu, samo sa naglaskom na antagonistički prelazak sa radikalnog levog i desnog ugla (nema veze u kojoj je to oblasti), zavisnost od energenata, političku i ekonomsku korupciju (na primer, Šreder, Berluskoni, Le Pen) i uticaj na medije (Raša Tudej, Sputnik, lokalne medije sa ruskim finansiranjem). Zanimljiva je metoda informacionog uništavanja, u kojoj su pomenuti ruski mediji lagali Zapadnom kontinentu o događajima u Ukrajini, Gruziji ili Siriji (lako je verovati njima pošto su te teritorije daleko i ljudi prosto ne dobijaju proverenu informaciju); ali sada, naprotiv, ovi mediji pokušavaju da šire fejk saopštenja radi diskreditiranja evropske vlade (kao što su na primer fejk priče o silovanoj ruskoj devojci u Nemačkoj ili ukrajinskim "nacistima" koji prete Holandiji). Kao novi instrument koristilo se pitanje migranata koje je usmereno na pojačanje političkih tenzija i formiranje unutrašnjih oružanih sukoba između lokalnog stanovništva i migranata. Taj instrument se koristi istovremeno sa izveštajima o tome da je navodno Zapad kriv za migrante, što je samo delimično istina. Treba da se podsetimo i da su ratovi u Avganistanu, Iraku, Libiji i Siriji trajali dugi niz godina, ali naglo povećan broj migranata se desio samo prethodne godine, kada je Rusija počela da bombarduje Siriju, i da su većina tih migranata mladi agresivni momci.

I poslednji instrument koji je koristila Rusija u hibridnom ratu protiv Evrope jeste terorizam. Naravno da je teško dokazati sa stopostotnom sigurnošću da su teroristički napadi u Francuskoj i Belgiji planirani u Moskvi, posebno kad imate tu muslimanske ekstremiste kao počinioce zločina. Međutim, treba da se podsetimo na par stvari: Sovjetski Savez i njegove bezbednosne snage su finansirale i naoružavale ekstremističke grupe širom sveta, uključujući i Bliski istok, i te stare konekcije i veze i metode se nisu promenile. Neki od rukovodilaca Al kaide su trenirani na teritoriji Ruske Federacije. Postoji oko 3.500 Rusa koji sa bore na strani ISIS, a današnji Kremlj je reagovao na događaje u Briselu tako što je širio dvosmislene izjave kako će još više biti terorističkih napada ako Zapad ne bude sarađivao sa Rusijom (zvuči više kao pretnja). Glavni cilj Putina u hibridnom ratu protiv Evrope je ne da okupira njenu teritoriju (mada ne bi bilo loše), nego da formira jednu antagonističku, slabu, nestabilnu, korumpiranu Evropu, tako što će pomagati ekstremnim strankama da dođu na vlast uz legitimni izborni proces. Želi Evropu sa kojom bi bilo mnogo lakše pričati o razdvajanju zona uticaja na kontinentu. Što više haosa, to je bolje za Kremlj.

 

Zoran Stokić

25.03.2024.

недеља, 24. март 2024.

 

Alan Mekmasters: Kako je raskrinkana velika obmana o "izumitelju tostera" na Vikipediji

 

 

Prevaru o naučniku koji je navodno otkrio toster, otkrio je jedan tinejdžer i to na osnovu jedne fotografije.

 

Izvor: Marko Silva - BBC Trending

 

Alan Mekmasters: Kako je raskrinkana velika obmana o "izumitelju tostera" na Vikipediji

BBC

 

Više od decenije, obmanjivač je pleo mrežu prevare o izumitelju električnog tostera.

 

U njegove laži poverovali su novinari, profesori i zvaničnici, a onda je jedan tinejdžer ukazao na nešto što je svima promaklo.

 

"Čitao sam mnogo Vikipediju kad bi mi bilo dosadno na času", kaže petnaestogodišnji Adam, koji uči fotografiju i ICT u školi u Kentu.

 

Jednog dana u julu 2022. godine, jedan od njegovih nastavnika pomenuo je internet enciklopedijsku odrednicu o Alanu Mekmastersu, za koga je rekao da je škotski naučnik s kraja 19. veka i izumitelj "prvog električnog tostera za hleb".

Kako prepoznati da je fotografija obrađena i da je lažna

Vikipedija slavi rođendan: Šta kaže čovek koji ju je osmislio

Kako prepoznati lažne profile na društvenim mrežama

Fotografija čoveka sa lelujavim šiškama i dugim zulufima, kako zamišljeno zuri u daljinu - očigledno relikvija iz 19. veka, bilaje na vrhu stranice.

TEKST SE NASTAVLJA POSLE OGLASA

 

Kad ako ne sad?

 

U igri si do poslednjeg trenutka!

Izgledalo je kao da je pocepana pri dnu.

 

Adam je postao sumnjičav.

 

"Nije izgledala kao prava fotografija, već kao da je doterana", kaže mi on.

 

 

BBC

Kada je otišao kući, odlučio je da piše o sumnjama na forumu posvećenom vandalizmu na Vikipediji.

 

Nije ni sanjao da je pokrenuo lanac događaja koji će me odvesti do pravog "Alana Mekmastersa" - ne izumitelja električnog tostera, već njegovog alter ega iz stvarnog života.

 

Izumitelj koji nije postojao

Sve donedavno, kad biste potražili "Alana Mekmastersa" na Vikipediji, pronašli biste isti članak kao i Adam.

 

I ko bi u njega posumnjao?

 

Na kraju krajeva, kao i većina članaka na Vikipediji i ovaj je bio prepun izvora: novinskih članaka, knjiških i internet stranica koje su navodno pružale dokaze o Mekmastersovom životu i zaostavštini.

 

Kao posledica toga, mnogo ljudi uzelo je zdravo za gotovo da je Mekmasters bio stvaran.

 

Više od desetine knjiga, objavljenih na raznim jezicima, navodilo ga je kao izumitelja tostera.

 

Čak je i internet stranica škotske vlade navodila električni toster kao primer "inovativnog i inventivnog duha ove nacije".

 

U njegovoj navodnoj rodnoj zemlji, Mekmasters je bio neka vrsta narodnog heroja.

 

"Dipfejk je budućnost stvaranja sadržaja“

Koliko dobro poznajete Gugl - 22 godine od osnivanja kompanije

"Opasna veštačka“ inteligencija koja piše lažne vesti

Jedna škotska osnovna škola organizovala je dan aktivnosti u njegovu čast.

 

Deca su pisala dnevničke beleške o Mekmastersu, iscrtavala kriške tosta, i pravila toster igračke od kockica.

 

Edinburški kuvar Skot Smit napravio je detaljan desert u njegovu čast, dok je učestvovao u Velikom britanskom meniju, emisiji o kuvanju na BBC-ju.

 

Smit kaže da su mu Mekmastersovo ime predložili producenti, ali oni nisu odgovorili na naš zahtev za komentar.

 

Godine 2018, kad je Banka Engleske pitala britansku javnost ko bi trebalo da se pojavi na novčanici od 50 funti, Mekmasters je bio nominovan - i uvršten na dugi spisak zajedno sa još 988 drugih navodno odgovarajućih učesnika koji su dali značajan doprinos nauci.

 

Banka Engleske nije želela da komentariše za ovaj članak, ali je potvrdila da je Mekmasters bio izbačen iz šireg izbora pošto su izvršene dodatne provere.

 

Sve to vreme, dok se svet sve više upoznavao sa navodnim škotskim izumiteljem, postojao je neko u Londonu koji nije mogao da sakrije kez svaki put kad bi se na njegovom ekranu - iznova i iznova - pojavilo ime "Alan Mekmasters".

 

 

Alan MacMasters

Alan Mekmasters (30) je aeronautički inženjer iz Londona, a "ne izumitelj tostera", uverava me on kikoćući se.

 

"Ne smete da verujete svemu što pročitate na internetu", dodaje.

 

Osećam se nervozno zbog mogućnosti da postanem žrtva još jedne prevare.

 

I zato tražim od Alana da mi pošalje fotografiju pasoša, što on i čini.

 

Ne laže: čak i ako mu nedostaje voluminozne šiške njegovog imenjaka, on je stvarno Alan Mekmasters ("pola Japanac, a pola Škot", dodaje tekstualnom porukom).

 

"Jednog dana mi je otac rekao: 'Možda smo u srodstvu sa izumiteljem tostera?' A ja sam morao da ga razočaram", priseća se on.

 

To je mogao da učini zato što je Alan znao pravu istinu: bio je prisutan kad je obmana o tosteru započela pre više od jedne decenije.

 

Pogledajte priču o lažnim profilima na društvenim mrežama i kako ih prepoznati

Play Video

Nastanak legende o Mekmastersu

Šestog februara 2012. godine, Alan je bio na univerzitetskom predavanju, kad su ih upozorili da ne koristi Vikipediju kao izvor.

 

Da bi potcrtao poentu, predavač je ispričao da je jedan njegov prijatelj - "Medi Kenedi" - naveo sebe na stranici kao izumitelja tostera.

 

Alanu i njegovim kolegama je priča bila "zabavna", ali su počeli da razmišljaju o tome da preprave članak.

 

Na kraju krajeva, jedno od prepoznatljivih obeležja Vikipedije je da skoro svako može da je doteruje.

 

Pored Alana sedeo je jedan od njegovih najboljih prijatelja, Aleks, koji se javio da će sam uneti te ispravke.

 

"Promenio sam samo toliko da kaže da je moj prijatelj, koji je sedeo pored mene, Aleks Mekmasters, zapravo izmislio toster u Edinburgu 1893. godine.

 

"Nismo imali pojma ko je stvarno izumeo toster", priseća se Aleks.

 

Upravo je ušao u internet istoriju, ali Alan se nije obazirao na to.

 

"Aleks je uvek bio pomalo šaljivdžija, to je jedan od razloga zašto ga svi volimo.

 

"Članak je već ionako bio vandalizovan, samo je promenjena priroda netačne informacije. Meni je to bilo smešno, nisam očekivao da potraje", kaže on.

 

Vikipedija se oslanja na volontere da bi članci bili onoliko tačni koliko je moguće.

 

To podrazumeva proveru da su u člancima pravilno navedeni izvori, da su tekstovi jasno napisani i da nisu vandalizovani ili kvareni.

 

Ali to je ogroman posao.

 

Zašto je mali broj urednica na Vikipediji

Ko je i šta je tačno "Karen“ ili "Slavica" u internet svetu

Kriptokraljica: Kako je ova žena izradila ceo svet, a onda nestala

Samo na engleskoj Vikipediji ima više od 6,5 miliona članaka i manje od 125.000 redovnih urednika.

 

Gotovo je neizbežno da neki članci propadnu kroz pukotine, a tekst koji se bavio poreklom tostera bio je upravo jedan od njih.

 

"U ono vreme smo se slatko ismejali na tu izmenu, ali smo vrlo brzo zaboravili na nju", kaže Aleks, jedan od obmanjivača.

 

Ali internet nikad ne zaboravlja.

 

Od tog dana nadalje, svako ko bi potražio pronalazača tostera na Vikipediji, našao bi da je odgovor na to pitanje "Alan Mekmasters".

 

I nije prošlo mnogo vremena pre nego što je britanski list Dejli miror pogrešno naveo Mekmasterov toster kao "svakodnevni izum koji je promenio živote i stavio britanskog genija na svetsku mapu".

 

Rič, koji je vlasnik Mirora, odbio je da komentariše.

 

Aleks se osećao vragolasto i pitao se koliko daleko će ova neslana šala da ode.

 

Zapitao se šta bi se desilo kad bi otvorio članak na Vikipediji posvećen isključivo navodnom izumitelju tostera.

 

Još važnije, zapitao se koliko će vremena proći pre nego što volonteri - urednici platforme razotkriju falsifikat.

 

U februaru 2013. godine, rođen je zaseban članak na Vikipediji o Alanu Mekmastersu.

 

 

BBC

Da bi je ilustrovao, Aleks je napravio sliku sebe i promenio je tako da izgleda kao slika iz 19. veka.

 

Ta fotografija će godinama kasnije privući Adamovu pažnju.

 

U ono vreme Aleks je mislio da se radi o bezazlenoj šali.

 

"Ako dobijete pogrešnu informaciju o tome ko je izumeo toster, posledice su da možete pogrešno da odgovorite na pitanje na kvizu u pabu.

 

"To je trivijalna informacija, koja nema značajan uticaj na stvaran svet", kaže on.

 

Da li je stvarno bilo tako?

 

Uskoro se ime "Alan Mekmasters" brzo raširilo svetom kao ime izumitelja tostera.

 

Više od decenije kasnije, njegova životna priča prepričavana je u velikim medijskim kućama, zvaničnim telima i čak u jednom američkom muzeju.

 

Što je više ljudi čulo za Mekmastersa, to su složeniji Aleksovi opisi postajali.

 

"Članak je krenuo sa samo nekoliko rečenica, a vremenom sam odlučio da počnem da zapisujem sve urnebesnije stvari", kaže on.

 

Između ostalog, lažno je sugerisao da je Mekmasters pomogao u izgradnji sistema signalizacije za londonsku podzemnu železnicu.

 

"Ove tvrdnje bi prenosili razni mediji, potom bih ih citirao, i one bi postajale činjenice", kaže Aleks.

 

 

Andre Morawski

To bi upravo mogao da bude razlog zašto je obmana o Mekmastersu opstajala toliko dugo.

 

"Ovde imate cirkularno citiranje", kaže Heder Ford, vanredna profesorka sa Univerziteta za tehnologiju u Sidneju.

 

Kad novinar ponovi tvrdnju iznetu na internetu, njegovo izveštavanje potom može da se iskoristi na Vikipediji kao dokaz za potkrepljivanje originalne tvrdnje.

 

"Vikipedija samo sakuplja sve te izvore i citate, dok nastavlja da gradi ovaj članak koji je prvobitno zasnovan na laži", kaže Ford.

 

Mekmasters odlazi u zalazak sunca

Godinama niko nije izražavao nikakve sumnje na internetu - sve dok petnaestogodišnji Adam nije izrazio zabrinutost na forumu na Reditu.

 

Njegov tred je nosio ime: "Slika izumitelja tostera na Vikipediji je lažirana".

 

U ovom stadijumu, Adam nije bio svestan da izumitelj Alan Mekmasters ne postoji - samo da fotografija upotrebljena da ilustruje njegov članak na Vikipediji deluje kao da je falsifikat.

 

"Mnogo ljudi je zapravo odgovorilo: 'Koristio sam tu fotografiju za prezentaciju u školi'.

 

"Pomislio sam kako je to urnebesno", priseća se Adam.

 

Ali pošto je njegova objava izašla u etar, brzo je podeljena na Vikipediokratiji, forumu poznatom po kritikama onlajn enciklopedije.

 

To je, zauzvrat, uzbunilo urednike Vikipedije koji su, za manje od 24 sata, nominovali čitav članak za brisanje.

 

U roku od nedelju dana, na vrh članka je bila dodata etiketa "obmana".

 

Kako mreža lažnih naloga širi kinesku propagandu

Kako je izmenjena fotografija princeze od Velsa

Koliko dobro poznajete Gugl - 22 godine od osnivanja kompanije

I u septembru 2022. godine, članak je izmenjen tako da svako ko traži Mekmastersa na Vikipediji umesto toga bude preusmeren na stranicu o obmanama.

 

Aleksov nalog na Vikipediji, kojim se služio da napiše članak o Mekmastersu, bio je blokiran.

 

Fondacija Vikipedija, koja vodi Vikipediju, kaže za BBC da obmane i dezinformacije shvata "veoma ozbiljno".

 

Ona prihvata da se obmane dešavaju "s vremena na vreme", ali kaže da je stranica zaštićena "preko kombinacije alatki mašinskog učenja i ljudskog nadzora volonterskih urednika".

 

Kaže i da se dezinformacijama i obmanama "uglavnom bave volonteri postojećim pravilima i procesima" i da su oni "izvan domašaja uticaja Fondacije Vikipedija".

 

"Generalno gledano, Fondacija učestvuje samo u pitanjima koja se tiču sadržaja na platformi u konkretnim slučajevima dezinformacija i pravnih začkoljica", navodi se u saopštenju.

 

Pravi izumitelj

Rasvetljavanje ove misterije nije bilo lako.

 

Razgovarao sam sa kolekcionarima tostera iz Evrope i SAD, kao i kustosima muzeja, stručnim za kućne aparate.

 

Prema više izvora, prvi patent za komercijalno dostupan i uspešan toster podneo je Frenk Šejlor 1909. godine, u ime kompanije Dženeral Elektrik u Americi.

 

Toster nazvan D-12 smatra se prvim komercijalno dostupnim električnim tosterom.

 

 

Ingenium

"Predivan je", kaže Rebeka Dolgoj, kustoskinja prirodnih resursa i industrijske tehnologije u Ingenijumu, kanadskim muzejima nauke i inovacije (koji imaju dva tostera D-12).

 

"Stavili biste hleb unutra, on bi tostirao po jednu stranu, i morali biste da ga okrenete. Mašina je veoma elegantna, ali i korisna", dodaje.

 

Dok razgovaram sa njom, primećujem joj strast u rečima.

 

"Zanimaju me tosteri zato što su fascinantni, ali i zbog priča koje nam omogućuju da ispričamo", kaže mi ona.

 

A priča o Alanu Mekmastersu, izumitelju, svakako je jedna takva.

 

Samo što, sasvim slučajno, nije istinita.

 

 

***

Komentar

***

 

To je "mala maca", cela istorija muzike, na primer, doba A.Mocarta i J. Hajdna, Betovena je falcifikat.  A gde su oni štampali svoje note? Koliko su puta njihova dela - tada - izvedena? Prema pravim zvezdana tog vremena veoma malo i veoma sromno. Kakav su onda mogli imati  uticaj na savremenike? 

Otvorite bilo koji današnji dokument o muzici iz tih vremena svuda je "upleten" Amadeus

SVET (muzički svet) se tada nije „vrteo“ oko Mocarta – on se „okretao“ oko Gluka, Pajzijela, Gretrija, Bocerinija, Sartija, J.C.Baha, Mislivečeka, Salijerija,..., Solera. 

"La Cecchina" (1760.) Nikole Pičinija do 1790., bilo postavljena u više od 70 - različitih produkcija (to je i za današnja izvođenja nezamislivo) - u gradovima Evrope. O tome svedoči i ogroman u popularnosti predmeta svakodnevne upotrebe i odevnih predmeta „alla Cecchina“(!) To je prva opera (uopšte) koja se izvodi u Kini; trgovci, "diplomate" iz Kine su iz raznih gradova Evrope izveštavali svoj dvor - o tom fenomenu. To je opera - koju su svi drugi kompozitori tih vremena slušali - tako je ona vršila uticaj na njh. Nije bilo obrnuto - da ako je vaša opera izvedena samo nekoliko puta u jednom pozorištu – da je ona vršila uticaj na te druge kompozitore. Gretrijev "Karneval u Kajru" izveden 500 puta, a njegov "Ričard lavljeg srca" 485....Kada je Soler došao u Beč 1786, 1987., njegove su tri opere ("Una coza rara"... izvedene 100 puta), skinule sa repertoara Mocartove dve najbolje opere "Figaro", "Don Žuan" koje su izvedne samo nekoliko puta.

 

Zoran Stokić

24.03.2024.