Srbijo
— kuda?
"Naše
ideje su sile koje utiču na našu istoriju".
Karl
Poper
O
uzrocima sadašnjeg tragičnog stanja našeg naroda i države može se govoriti samo
ukoliko se bar malo poznaje naša istorija. Može se činiti čudnim, ali je
činjenica da se prema našem sedamstogodišnjem despotskom duštvenom nasleđu
jednako ravnodušno odnose svi koji se pojavljuju na našoj političkoj sceni. A takav
odnos prema "duštvenoj genetici" vrhunska je garancija za održvanje
status quo-a i u društvu i u politici.
Od
svih poznatih društvenih sistema despotija ima najveći sposobnost za
samoodržanje. U zemljama u kojima su vekovima — tradicionalno — vladali
društveni sistemi tipa monarhije ili republike — kao što su Poljska, Češka, Mađarska,
Slovenija — komunistička despotija — budući u neskladu sa tradicijom — nije
mogla biti inkorporirana uspešno. Nasuprot pomenutim zemljama, u Rusiji, Srbiji,
Bugarskoj i Rumuniji — znači zemljama koje su vekovima opstajale kao despotije
— komunistička despotija je naišla na srodno tle i uspešno se održavala. Turska
i Grčka, pak, iako zemlje sa takođe bogatom despotskom tradicijom, sticajem
okolnosti (koje su vezane za geostrateške interese zapadnih zemalja) VEĆ PREKO
STO GODINA SPROVODE PROCES DRUŠTVENE TRANSFORMACIJE u smeru građanskih
demokratija. Naravno da bez stalne i obilate finansijske i naučno-tehnološke
pomoći zapadnih zemalja ni ti procesi transformacije društvenog sistema u
Turskoj i Grčkoj uopšte ne bi bili mogući. — ILUZORNO JE VEROVATI DA SE
OSLANJANJEM NA SOPSTVENE SNAGE, BEZ KONTINUIRANE ZAPADNE POMOĆI KOJA BI SE
OGLEDALA U "DRUŠTVENOM INŽENJERINGU POJEDINAČNIH SLUČAJEVA", SRBIJA
MOŽE IZ DESPOTIJE PREVESTI U NEDESPOTSKI DRUŠTVENI SISTEM.
Tradicionalno
bezuslovno poštovanje despotskog poretka jeste hipoteza pomoću koje možemo
razumeti i objasniti gotovo sve vidove političkog morala i duhovnosti koji
stotinama godina vladaju ovom zemljom. Ironija je, naravno, u tome što rešenje
naših suštinskih problema nije moguće bez kršenja te tradicije, bez
sučeljavanja sa tim našim despotskim nasleđem. Na kraju krajeva, onaj ko nije u
stanju da uvidi da IZMEĐU SREDNJOVEKOVNE, OTOMANSKE I KOMUNISTIČKE SRBIJE SA
STANOVIŠTA POLITIČKE VLASTI I NJENE IDEOLOGIJE NEMA NIKAVE RAZLIKE, taj neće
biti u stanju da doprinese procesu onakve zdrave transformacije kakva je potrebna
našem društvenom sistemu. Da bismo se i mi konačno počeli uzdizati do
političkog građanskog naroda, zapadnoevropskog tipa, nama je, znači, potreban
politički i duhovni preporod kakav su, na primer, pristalice Kemal-paše
(kasnije prozvanog Ataturkom) počele sprovoditi u Turskoj od 1876. godine.
Koliko je to težak i složen poduhvat pokazuje činjenica da je Turcima trebalo preko
sto godina da formiraju kakvu-takvu srednju građansku klasu kao protiv-težu
stalnim zahtevima tradicionalno vaspitanih podanika za restauracijom despotije.
ISTORIJSKI PRIMERI POKAZUJU DA NE POSTOJE NIKAVE PREČICE KOJE IZ DESPOTIJE VODE
U GRAĐANSKO DRUŠTVO.
I
zato, pošto smo dovedeni u situaciju da preispitamo svoju političku orijentaciju,
zapitajmo se: Srbijo — kuda? Da li ovoga puta po volji naroda — uz strmu ravan,
gore, ka evropskoj društvenoj praksi, ili po volji utopijskog patriotizma,
eshatološkog fatalizma i povampirenog kominternovskog interesa — niza stranu,
ponovo dole, u Aziju? Da li ćemo se ovoga puta SUSRESTI sa Zapadom, ili ćemo
ponoviti sudbinu Vizantije, koja je, odbijajući taj susret, nestala sa lica
zemlje? Zapitajmo se, zato, kako je bilo moguće da je većina i naroda i elite
vizantijske "više volela da u (svome) gradu vidi turski turban nego
latinsku tijeru"?
Iako
se na prvi pogled čini da su posredi verski razlozi, ne bi bilo preterano reći
da je baza antilatinskih osećanja bila u razlikama koje su sobom nosila oprečna
društvena uređenja. Despotska vizantijska elita (sakralna i svetovna) izabrala
je radije ponovo jednu despotiju — OTOMANSKU — nego neku od ZAPADNIH MONARHIJA.
Podanički mentalitet radije je izabrao poznate stege zatvorenog društva, nego
neizvesnost koju sobom nosi potencijalna sloboda otvorenih društava. Koliko je
to bio retrogradni proces najbolje pokazuje sledeći primer, koji je još Herodot
naveo u svojoj "Istoriji". On je tu kristalno jasno opisao razliku —
u mentalitetu i razmišljanju — jednog roba i jednog slobodnog građanina. Naime,
opisujući putovanje dvojice spartanskih poslanika ka Suzi, Herodot stavlja
akcenat na njihov susret sa visokim persijskim činovnikom Hidarnom. Persijanac
nudi Spartancima da napuste svoju zemlju i da se stave u službu persijskog despota,
obećavajući im velike materijalne privilegije; Herodot brižljivo beleži odgovor
dvojice Grka (jer, za Grke je istorija bila učiteljica života):
"Hidarno", kažu ovi, "jednostran je savet što nam ga daješ.
Jedno si iskusio i savetuješ nam, ali drugo ne poznaješ. Sasvim razumeš biti
rob, ali slobodu nisi okusio je li slatka ili nije. Oh, da si je okusio,
savetovao bi nam da se za nju borimo ne samo mačem nego i ratnom sekirom".
Skrivena
iza fasade odnosa koji, naizgled, počivaju isključivo na snažnim osećanjima,
despotska mašina u Srbiji već preko sedam vekova, sa beznačajno malim
prekidima, nas, žrtve tog sistema, neminovno sprečava da otkrijemo taj
mehanizam. Pretvoreni u njene točkiće, mi je, a da toga nismo svesni, pokrećemo
i neprestano održavamo u pokretu. Uzrok tome stanju svakako leži u nedostatku
kritičkog rasuđivanja. No tome se ne treba čuditi, budući da je negativna
selekcija kadrova na svim nivoima jedna od glavnih karakteristika svake, pa i
srpske, despotije.
Ritmovi
negativne selekcije kadrova za Miloševićeve despotije ubrzali su se do te mere,
da su dostigli KATASTROFIČNE RAZMERE. Vlast se nalazila u rukama "skupine
lakeja" (citati koji slede uzeti su iz rukopisa evropskih putopisaca po
otomanskim despotijama 16-og i 17-og veka), a despot je — nezadovoljan svojim
narodom, jer on nije dobrovoljno hteo da ga sledi u njegovim samoubilačim
avanturama — odlučio da svesno ubrza "kvarenje naravi čitavog jednog
naroda, izopačavajući najplemenitije duše, zatamnjujući ugled što ga visoka
zvanja donose, omalovažavajući samu čestitost"; plodovi takve rabote nisu
izostali: "mržnja je zamenila ljubav, laž poverenje, osećanja stida i
vrlina uzmakli su pred svakojakim gnusnim delima". Milošević je kod nas za
samo trinaest godina postigao ono za šta je otomanskim sultanima bilo potrebno
na stotine godina: da oko sebe "stvori pustinje tamo gde one po prirodi ne
bi trebale biti. Tako vidimo da su Mesopotamija (Šumadija), Anadolija
(Vojvodina), Palestina (Kosovo), one čudesne ravnice Antiohije (Pomoravlje) i
tolike druge zemlje što su nekada bile tako dobro obrađene, tako plodne i tako
naseljene, sada upola puste, neobrađene i napuštene, ili su se pretvorile u
kužne močvarne oblasti u kojima se ne može živeti. Čovek gotovo ne može da poveruje
koliko tu ima sela u kojima se sada mogu videti još samo gole zidine".
Da
se savremena srpska despotija može jednoznačno preslikati u negdašnju otomansku
možda najbolje svedoči sledeći citat putopisca Rika, koji na početku svoje
"Istorije sadašnjeg stanja Otomanskog carstva" iz 1669. godine kaže:
"...i kada uzmem u obzir da se među Turcima vrlina tako slabo nagrađuje, a
poroci tako retko kažnjavaju, što vladaru ide naruku, kao i to na koji način u
toj zemlji ljudi odjednom, zahvaljujući laskanju, nekoj slučajnosti ili samo
sultanovoj blagonaklonosti, bivaju postavljeni na najvažnije i najistaknutije
položaje koji donose najveći ugled u Carstvu, iako nisu plemenitog porekla i
mada su potpuno ništavni i ne raspolažu nikakvim iskustvom u vođenju svetskih
poslova, kada uzmem u obzir koliko malo vremena oni opstaju na tako istaknutim
položajima i kako sultan jednim migom naređuje da ih smaknu, kao i to da se
Turci grozničavo, više nego pripadnici svih ostalih naroda sveta, trude da se
brzo obogate, premda znaju da njihovo bogatstvo predstavlja za njih okove i da
naposletku mora da dovede do njihove propasti i pogibije... održavanje takve
države moram da pripišem pre natprirodnom uzroku nego mudrosti onih koji njome
upravljaju".
U
svakom slučaju, možemo zaključiti da je za budućnost Srbije od materijalne bede
daleko opasnija duhovna — idejna — jalovost i beda. Naime, velika većina
političara i ostalih "javnih ličnosti" kojima je preplavljena naša
društvena scena i dalje je evidentno zaražena virusom Hegelove dijalektike. Ta
dijalektika očito nije u stanju da naše društvo reanimira iz tekuće kliničke
političke smrti. Ono u čemu je ona veoma uspešna jeste tradicionalno despotsko
šminkanje političkog mrtvaca!
18.
5. 2001.
dr Zoran Stokić "S moje tačke gledišta"