PISA testovi u Srbiji
i
Despotsko nasleđe
Da li je ovo slika našeg školstva: Srbija bliže dnu liste na
PISA testiranju nego vrhu. IZVOR: TANJUG
***
Šta nam je
tako davno kazao jedan od osnivača sociologije Dirkem: „Vaspitanje je samo
slika i odraz društva; ono imitira društvo i reprodukuje ga u sažetom obliku,
ali ga ne stvara. Vaspitanje je zdravo kada je nacija zdrava. Ako je duhovna
sredina poročna, onda su i sami učitelji koji u njoj žive neizbežno njome
prožeti; kako onda oni mogu da usade u svoje vaspitanike shvatanja drugačija od
onih kojoja su sami primili? Vrtimo se u krugu. Nesumljivo, sviđa nam se da
verujemo da jedan rečit glas može biti dovoljan da, kao čarolija, preobrati
društvenu strukturu; ali ni ovde, kao ni u drugim oblastima, nešto ne nastaje
ni iz čega“.
***
A ko uči našu decu? Pored Miće Jovanovića Potenkina i Megatrenda tu su i državni fakuleti društevenih nauka!
***
Podsetnik (2003.)
Despotsko
nasleđe
Na
našim komunističkim fakultetima kritičko mišljenje je temeljno uništavano
Ono što se dogodilo g-đi Biljani Vučo
na tribini o Kosovu i Metohiji, na Pravnom fakultetu u Beogradu, samo je još
jedan od brojnih primera koji nedvosmisleno pokazuju da nije moguće razumeti
našu sadašnjost samo iz neposredne - miloševićevske despotske - prošlosti. Onaj
ko ne uviđa uzročno-posledičnu vezu između sadašnjeg stanja u Srbiji i naše
sedamstogodišnje despotske tradicije (vizantijske, otomanske i komunističke
faze), taj mi neodoljivo liči na Don Kihota. I rezultati poslednjih predsedničkih
izbora mogu takođe biti posmatrani iz te vizure. Umesto nekorisne borbe sa
"površinskim vetrenjačama", mi se moramo na svim nivoima razračunati
sa našim ispotpovršinskim slojevitim (individualnim i kolektivnim) despotskim
nasleđem. Drugog načina za evropeizaciju Srbije nema.
Samo pod uticajem tako duge despotske
tradicije ljudi ovde mogu da misle da je Titova država, pošto je u nazivu imala
reč "republika", zaista i bila republika a ne despotija; isto tako,
samo ovde ima onih koji misle da je posle Drugog svetskog rata Pravni fakultet,
pošto je u nazivu imao reč "fakultet", to zaista i bio, a ne da je
bio svojevrsna verska škola (svakako nove vere - komunističke).
Da bi despotije bile moguće, potreban
je i brojni činovnički kadar. Obrazovanje činovnika za potrebe komunističke
despotske administracije bilo je u nadležnosti pre svega pravnog i ekonomskog
fakulteta i drugih iz sfera društvenih nauka. Dovoljno je pregledati skripte i
udžbenike pomenutih fakulteta od Drugog svetskog rata do danas pa zaključiti da
se tu nisu izučavale pravne i ekonomske nauke, kao na zapadnim fakultetima,
nego da je tu stvaran kadar poslušnih despotskih činovnika. Da bi se taj kadar
stvorio trebalo je studentima temeljno uništiti svako kritičko mišljenje.
Umesto naučnih metoda i teorija saznanja, tu je korišćena Marksova i Hegelova
dijalektika, na isti način na koji je u otomanskim medresama, koje su bile u
nadležnosti ulema, bio korišćen Kuran. Sažeto rečeno, Hegelova kao i marksistička
dijalektika predstavljaju svojevrsnu duhovnu samokastraciju. Ona je tipičan
primer prednaučnog, čak i predlogičnog, načina mišljenja.
Znači, za razliku od zapadnih
fakulteta, gde je razvijeno kritičko mišljenje, na našim je komunističkim
fakultetima društvenih nauka ono temeljno uništavano. Zato uopšte nije za čuđenje
naša jalova politička, duhovna i kulturna klima, budući da okosnicu naše političke
i kulturne elite čine ljudi koji su školovani u komunističkim medresama (čast
izuzecima, poput g-đe Vučo na primer). G-đa Vučo, glavu gore (!), jer jedini način
da se Srbija politički i duhovno približi Evropi vodi preko žena koje su nalik
vama. Zašto tako mislim? Zato što jedan od socioloških zakona svake despotije
jeste onaj koji kaže da su svi muškarci unutar takvih država
"kastrirani" (uključujući tu i samog despota - a to je samo još jedan
od brojnih prividnih paradoksa svake despotije).
I na kraju, prisetimo se zapažanja
Karla Popera da u politici "marksističko krajnje levo krilo, i
konzervativni centar, i fašistička krajnja desnica zasnivaju svoju političku
filozofiju na Hegelu". A što se gospode poput Čavoškog i Rakića tiče, očito
je da su mnogo čitali Hegela, i da Srbija nije u ovako sudbonosnim vremenima,
bili bi samo za žaljenje, a ovako njihovi nastupi uvek iznova i iznova treba da
budu podvrgavani javnoj kritici.
Zoran
Stokić,
Beograd
Beograd
15. 12. 2003.
"Danas"3. 12. 2019.
Нема коментара:
Постави коментар