Genije Mocart
sećanje na naše
naučnike Peru Grujića, Ljilju Dobrosavljević Grujić
Suprotno
onome što se uobičajeno podrazumeva pod pojmom "genija" (romantični,
mitološki koncept procesa stvaranja po kome geniju ništa ne prethodi, te da je
on iznad i izvan sveta, "božanska strast", "demonski bes", "sublimirano
ludilo" ili "nadljudski dah") – mi ćemo ovde zastupati ideju da
su "geniji" ne na početku, nego na kraju dugog evolutivnog razvoja
nekog strukovnog lanca! Geniji su ljudi sinteze – sintezom se delovi slažu u
nove sadržaje. Odlični poznavaoci svojih struka, oni su do najsitnijih detalja upoznati
i sa delima svojih prethodnika. Shvatajući lično usavršavanje kao svoj moralni
cilj, oni teže da dela prethodnika učine još boljim… Mi ni danas ne možemo –
niti ćemo ikada moći – da rekonstruišemo tu genijalnost; mi ne možemo znati
kako su u njihovoj glavi nastala njihova genijalna dela. Trenutak stvaranja u
nauci jednak je činu stvaranja u umetnosti, on je neponovljiv, on se ne može naučiti.
Međutim, ako je kontekst samog otkrića neuhvatljiv za jezik
logike, to ne znači da mi ne možemo već gotova dela podvrgnuti analizi i
kritičkom poređenju sa delima njihovih prethodnika. Ta nam analiza kod jednog
od neospornih genija – Njutna – pokazuje da je prednjutnovsko naučno saznanje
bilo dogmatsko, da ga je on do tančina poznavao, te da je zatim izumeo
nedogmatski hipotetičko-deduktivni metod, tj. kritički metod, koji se može
smatrati početkom moderne nauke. Na tom početku stoje, dakle, određeni empirijski
problemi i prethodne teorije, te, pokušavajući da reši te probleme, Njutn stvara
novu metaparadigmu nauke. Sličnim metodom stvaraju i svi ostali geniji, pa tako
i, recimo, Mocart u muzici. Ono sa čim se Mocart hvata u koštac jesu kompozicije
velikana muzičke scene tadašnje Evrope: Mocart komponuje tako što pokušava da
ih prevaziđe. To se može saznati kako iz pisama koje je razmenjivao sa ocem,
tako i iz njegove zaostavštine: u 150 nezavršenih dela i 320 skica (od malih
natuknica do obimnih nacrta) vidimo da se za razradu muzičkih misli koristio klavijaturom,
da je najpre upisivao melodijske linije, da tu nije ni bilo nekog razvoja teme,
već se one višesturko ponavljaju uz simetrično fraziranje, dodat je još poneki
ukras, a pravi Mocartov potpis je melodična linija koja se spušta, a zatim
podiže, menjajući se na subdominantnu harmoniju, uočljiv je plesni ritam
menueta i drugih igara kao tema diskursa u simfonijama, sonatama, koncertima. Mocart
je svoje muzičke ideje organizovao oruđem –
tehničkim metodima – koje su stvorili njegovi svremenici. Imao je apsolutni
sluh i kada bi čuo neko delo vodećih kompozitora tih vremena, pokušavao je da
ih nadmaši – zvezde Pariza (Ševalije de Sen-Žorž, Gluk, Gretri, Gosek, Sakini), zvezda Londona (Johan Bah, Thomas Arne, Thomas Linley),
Manhajma (Stamic), Drezdena (Joseph Schuster, Johann Gottlieb Naumann), Praga (Benda, Misliveček, Dušek), Beča (Ignaz Holzbauer, Ditersdorf, Salijeri,
Vanhal, Mihael Hajdn, Jozef Hajdn, Joseph Martin Kraus)…
Sasvim
je pogrešno pojam genijalnosti mehanički vezivati samo za izuzetno visok IQ. "Genije
Mocart" nužno je, znači, iziskivao prethodno postojanje manhajmske, pariske,
berlinske, venecijanske, napuljske muzičke škole, bio je tu neophodan otac-kompozitor
Leopold Mocart, koji je na Amadeusa preneo postignuća nemačkog, italijanskog i
francuskog baroka, bio je neophodan Hajdn, otac klasične simfonije (a dede su Stamic, Samartini,...), bili su
neophodni vekovi preplavljeni delima crkvene muzike, tradicija operskih kuća...
Njutnova
metoda iz fizike počela je da se uzima kao mustra, kao paradigma i u drugim
poljima ljudskog stvaralaštva. Kreacije u muzici su morale biti dobro
osmišljene u sistemu neprotivrečnih aksioma, koji bi normirali akorde i
rastumačili njihove međusobne odnose. Ovaj ukus strukturalne jasnoće počeo je
da utiče na razgradnju barokne muzike, slojevita polifona barokna dela su
redukovana na homofoniju klasicizma, u kojoj se melodija reprodukovala preko
podređene harmonije, težeći savršenom jedinstvu oblika i sadržaja, tonska
struktura muzike postala je čulna.
Strela
muzičkog stvaranja je ireverzibilna i najbolje se može uočiti baš na nekolikim
Mocartovim delima. U Pragu je do Mocarta već bilo izvođeno više opera "Don
Žuan", a poslednja, "Don Giovanni Tenorio" od Đuzepea Gacanige (premijera
u Veneciji 5. februara 1787.), je postigla tako veliki uspeh, da su iz Praške
opere naručili i Amadeusovu operu na istu temu, plaćajući mu unapred za to 100
dukata. Mocartov "Don Žuan" je premijerno izveden u Pragu 29. oktobra
1787, a, zapravo, Gacanigin "Don Žuan" je evolucijom – "brušenjem"
– postao Mocartov "Don Žuan"! Da novih ideja nema bez evolucije može
se pratiti i kod "Figarove ženidbe" (1786) i to njenim poređenjem sa četiri opere koje prethode – Gretrijevom bufo operom "Ljubomorni ljubavnik" (iz
1778, izvedena 260 puta!), na tekst Bomaršea Paiselov "Seviljski berberin" ("Il Barbiere di Siviglia" 1782. Giovanni
Paisiello), Joseph
Schuster "Il marito indolente" (Mazzolà), dramma
giocoso 1782. Drezden, Antonio Salieri:
"Prima la musica e poi le parole" divertimento
teatrale 1 act (Giovanni Battista Casti) 7
February 1786 Vienna, Schloss Schönbrunn
Orangerie, Pičinijevom "Didonom"
(1783), kao i Pičinijevom "Dodone abbandonata" (1770). Uvertira Mocartove
"Čarobne frule" - Muzio Clementi's B-flat major sonata (Op. 24, No. 2). Bitan je i uticaj opera Jiří Antonína Bende: "Der Dorfjahrmarkt", "Medea" (1775), "Ariadne
auf Naxos", Romeo i Julija, Pigmalijon...
Slično
uporediti Mocartov "Rekvijem" sa "Rekvijemom" Mihaela
Hajdna iz 1771., Karl Ditters von
Dittersdorf - Requiem (1784) i "Lakrimozu" iz rekvijema Fransoa-Žozefa Goseka. Zapravo, ko je šta napisao: Joseph Leopold Eybler / Franz Xaver
Süßmayr: "Domine Jesu Christe", Franz Xaver Süßmayr: "Sanctus,
Benedictus i Agnus Dei", znači "Rekvijem" su komponovali: Mocart/Susamer/Ejbler. A rane klavirske radove Amadeus je preuzeo od Hermann Friedrich Raupach, Johann Gottfried Eckard, Johann Schobert, Leontzi Honauer.
*
Antonio Salieri: "La grotta di Trofonio" (komična opera libreto: Giovanni Battista Casti, 1785.) Лорензо да Понте превео "Cosi fan tutte (А. Мозарт 1790.). Ова Салиеријева опера такође је музички важна (Mozart varira mnoge Salijirijeve ideje iz ove njegove opere) за Моцартове опере Don Giovanni (1787.) Le nozze di Figaro (1789.)
*
Johann Schobert (1735 - 1767)
https://www.youtube.com/watch?v=BdfyELffD3E
Johann Schobert - Piano
Concerto No.3 in G-major, Op.13 (1765)
Schobert greatly influenced Wolfgang Amadeus
Mozart, who admired his music warmly. The work which most impressed the
seven-year-old composer seems to have been the, Piano Concerto No3 in G, D major Sonata of op.3;
imitation of this sonata and others can be traced in Mozart’s subsequent
Parisian and English sonatas. Movements from Schobert’s sonatas also appear
recast in Mozart’s earliest piano concertos. His fascination for Schobert’s
music was not merely fleeting: when Mozart was in Paris in 1778 he taught his
pupils Schobert’s sonatas, and the A minor Sonata k310, composed in Paris,
contains in its Andante an almost literal quotation from a movement of
Schobert’s op.17 no.1 that Mozart had already arranged years before in a
concerto.
*
Wonderful "andante", twelve minutes
of pure pleasure from the core of 18th century. Bridge between CPE Bach and
Mozart that tangent piano accurately renders with the discreet support of
strings. Outer movements are more conventionally written, but
"andante" is a hidden gem worth any second of its listening.
Zoran
Stokić
Beograd
16.
08. 2018.
Нема коментара:
Постави коментар