субота, 8. децембар 2012.


paradigme – obrasci ponašanja

U Srbiji se, evo, i u 21. veku polazi od toga da neko tvrđenje jeste istinito ukoliko dovoljno puno ljudi dovoljno jako veruje u njega... – Potpuni saznajno-teorijski ćorsokak, koji nam ne dozvoljava da iskoračimo iz naše "proklete avlije".

U periodu od 1934-1962 pojavile su se nove neklasične epistemologije (Poper-Kun) koje su bacile potpuno novo svetlo na nauku i njenu racionalnost, rast naučnog znanja, na to kako procenjujemo vrednost naučnih teorija, na kriterijume razgraničenja između nauke i ne-nauke i tsl. Pokazuje se da ne postoji nikakva specifična strogo logička procedura koja bi presuđivala po pitanju prihvatanja ili odbacivanja teorija: nova teorija se prihvata a stara biva odbačena na način koji se ne može sasvim racionalno objasniti, a da logički faktori pritom ne igraju odlučujuću ulogu! Dakle, čak ni u nauci, delatnosti u kojoj je čovekova racionalnost dosegla najdalje, smena "naučnih pardigmi" ne odvija se potpuno racionalno.

Pokazuje se da je potpuno pogrešno verovati da objektivnost nauke zavisi od objektivnosti naučnika, da je naučnik objektivniji od filozofa, umetnika, sveštenika ili političara. Naučnik je isto toliko pristrasan kao i svi drugi ljudi. Razlog zbog kojeg su naučne teorije i njeni plodovi ipak objektivni leži u proceduri, u naučnoj kritičkoj tradiciji, koja omogućuje kritiku vladajućih naučnih dogmi. Znači, objektivnost nauke nije stvar naučnika kao pojedinaca, već je društveni fenomen, koji zavisi od čitavog niza političkih i društvenih odnosa u čijim se okvirima ta kritika odvija.

Jedan od središnjih pojmova za objašnjenje naučnog napretka sada je postao i "geštalt-preokret". Svaki radikalan napredak u naukama čine ti "trenutni preokreti", pri kojima naučnici određeni korpus opaženih podataka počinju tumačiti u bitno drukčijem teorijskom i vanteorijskom kontekstu. Takvi izuzetni trenuci u nauci, u kojima dotad korišćeni rečnik poprima različite denotacije i konotacije, smisao i vrednost, nazivaju se naučnim revolucijama. Naučne revolucije su nekumulativne razvojne epizode, u kojima se stara paradigma u potpunosti zamenjuje jednom novom paradigmom, nespojivom sa tom starom. Ta promena je nalik na dvostrukost geštalt-percepcije. Mi možemo videti Ešerovu kocku i kao udubljenu i kao ispupčenu, mi možemo videti Vitgenštajnovu patku-zeca i kao patku i kao zeca, ali ne možemo videti oba lika istovremeno. Kao što se naša percepcija u nekom trenutku odlučuje za jedno ili drugo, tako se i naš kognitivni pogled na svet mora odlučiti u izboru različitih paradigmi. Mi možemo razumeti paradigmu Aristotelove fizike samo ako napustimo uverenja vladajuće njutnovske ili Ajnštajnove paradigme. Pri promeni paradigme, kaže nam fizičar Kun, "sve je izmenjeno: i stanovište, i način gledanja, i jezik"!

Ako tako stoje stvari u nauci, a stoje, zamislite koliko je kritičkih procedura i znanja potrebno u politici da bi nas ona vodila ka civilizovanoj budućnosti! Kada su to naši političari u našoj novijoj istoriji bili u stanju da se nose sa svim tim stalnim promenama političkih stanovišta, sa novim principima u svetu, sa izmenjenim načinom gledanja na stvari, sa promenama jezika? – Tu moramo tražiti korene svih naših poraza!

Objektivna, naučna vrednost teorije, kao i jedne politike, ne zavisi od ljudskog uma koji je stvara ili ko­ji je razumeva. Njena naučna ili politička vrednost zavisi samo od toga kakvu objektivnu podršku te (naučne ili političke) pretpostavke nalaze u empirijskim činjenicama. Za naša verovanja (pa makar postojao i stoprocentni konsenzus), za naklonosti, za psihološka bojenja – tu mesta nema!

Platon je, za razliku od Sokrata, verovao u "elitu", koja je posednik "apsolutnih istina". U 10. knjizi svojih "Zakona" on čak uvodi ustanove koje su kasnije postale uzor inkviziciji i koncentracionim logorima. Godine 1616. katolička crkva je anatemisala Ko­per­ni­kovu teoriju zato što je ona bila proglašena pseudonaučnom, a Centralni komitet sovjetske Komunističke partije je 1949. mendelijansku genetiku proglasio pseudonaučnom, a njene zagovornike, poput akademika Vavilova, ubijao u koncentracionim logorima. A tek Hitlerovi rasistički logori... Ta stara platonovska etika bila je zasnovana na ideji ličnog i sigurnog znanja, tj. na ideji autoriteta, dok je nova naučna etika zasnovana na ideji objektivnog i nesigurnog znanja. Znanje odavno prevazilazi ono što jedan čovek može znati, te zbog toga više nema autoriteta. Ma koliko da se trudimo, nemoguće je izbeći sve greške. Zato moramo promeniti svoj stav prema vlastitim pogreškama. Odatle treba da započne naša etička reforma. Jer, dok nas stara platonovska etika navodi da greške zataškavamo (u cilju očuvanja autoriteta), dotle nam nauka predočava da se napreduje učeći se na greškama. Zato moramo stalno tragati za greškama. Mora nam biti jasno da su nam radi objektivnosti potrebni drugi ljudi, koji su odrastali uz druge ideje i u dugačijoj atmosferi, i samo svi zajedno, u proceduri kritičke racionalne i empirijske rasprave, možemo se nadati da ćemo rešiti neki naš politički ili društveni problem i približiti se nekim istinama.

U "Odbrani Sokratovoj" saznajemo šta je Sokrat rekao pred atinskim sudom. Da je samokritičan lojalan građanin Atine, svestan svojih intelekualnih ograničenja, da nije mudar osim utoliko što "zna koliko malo zna" i da je kritičar onih koji misle da poseduju apsolutne istine. Naučno znanje, kao i znanje koje se koristi u politici, nikada nije sigurno znanje. Ono je podložno revizijama. Ono je uvek hipotetičko – "pretpostavljeno znanje", kako je prvi rekao Sokrat. Pa iako je naše hipotetičko naučno ili političko znanje konačno, a naše neznanje beskonačno, mi ipak možemo napredovati ako se koristimo racionalno-empirijskim kritičkim pluralizmom, ako smo tolerantni i intelektualno odgovorni. Ono što još nismo naučili od nauke, ali ni od Sokrata, Erazma, Montenja, Voltera, Lesinga i Kanta, jeste to da nas ka rešenju problema i opštem boljitku mogu voditi principi: pogrešivosti (da smo kao ljudi pogrešivi), razumne rasprave i približavanja istini, te da uzurpacija istine i izjednačavanje istine sa sigurnim znanjem najčešće vodi u logore i gulage.

Zoran Stokić
8. 12. 2012.

Нема коментара:

Постави коментар