1.000
asteroida blizu Zemlje: Oni su zauvek promenili istoriju naše planete
Prema
podacima NASA, tokom proteklih godinu dana Zemlji se približilo oko hiljadu
asteroida, ali su svi prošli pored planete na bezbednom rastojanju.
IZVOR:
B92, NEDELJA, 20.10.2019. | 10:55
Godišnje,
u proseku, sedam svemirskih tela stigne do Zemljine površine. Ona ne izazivaju
ozbiljna razaranja, ali mogu da izazovu strah, kao u slučaju Čeljabinskog
meteorita. Tokom nama poznate geološke istorije, bilo je manje od deset
katastrofalnih sudara Zemlje sa asteroidima.
Žrtve čak i insekti
Prema
procenama stručnjaka, to se dogodilo pre oko 250 miliona godina, što se poklapa
sa najvećim masovnim pomorom na Zemlji - permskim (poslednji period
paleozoika).
Tada
je nestalo 96 odsto morskih i 73 odsto kopnenih kičmenjaka. To je jedini put u
istoriji naše planete kada je došlo i do masovnog izumiranja insekata: nestalo
je gotovo 83 odsto vrsta iz te klase.
Životinje,
međutim, nisu uginule momentalno. Prema istraživanju Masačusetskog univerziteta,
izumiranje je trajalo oko 60.000 godina.
Kineski
naučnici, ipak, smatraju da je taj period bio znatno kraći i da je 90 odsto
vrsta nestalo tokom nekoliko hiljada godina. Uzroci su bili vulkanska zima,
efekat staklene bašte i povećanje kiselosti okeanske vode - rezultat naglog
povećanja vulkanske aktivnosti na teritoriji današnjeg Sibira.
Postoje,
naravno, i alternativne teorije o masovnom izumiranju tokom perma: iznenadna
eksplozija metana, promena hemijskog sastava morske vode, pa čak i pad drugog
asteroida - na teritoriji današnje Australije.
Mnoge
vrste dinosaurusa takođe su mogle da nestanu sa Zemlje zbog ogromnog asteroida
koji je pao pre 66 miliona godina na poluostrvo Jukatan, u savremenom Meksiku.
Tada je na tom mestu bilo more duboko najmanje 30 metara.
Prema
istraživanju međunarodne grupe naučnika, udar asteroida o morsko dno bio je
uporediv sa eksplozijom deset atomskih bombi. Moćni cunamiji visoki po
nekoliko stotina metara pogodili su kopno. Zapalile su se šume, a požari su se
širili hiljadama kilometara.
Iz
stena u koje je udario asteroid isparili su minerali koji sadrže sumpor, zbog
čega se u atmosferi našlo najmanje 325 milijardi tona te supstance. To je
izazvalo globalno zahlađenje.
Dinosaurusi,
leteći gušteri, brojni mekušci i mnoge druge životinjske vrste nisu preživele
tu kataklizmu. Uginulo je 16 odsto porodica morskih životinja, kao i 18 odsto
porodica kopnenih kičmenjaka.
Pre
oko 34 miliona godina planeta je ostala bez 15 odsto svih vrsta životinja. U
okeanu je izumrlo najviše drevnih vrsta kitova, a na kopnu je katastrofa
najviše pogodila kopitare.
U
knjizi Sergeja Višnjevskog iz Instituta za mineralogiju i petrografiju Ruske
akademije nauka navedena je hipoteza o tome da je izumiranje bilo rezultat
naglog zahlađenja, izazvanog padom dva asteroida odjednom: u Severnoj Americi i
u Sibiru.
Analiza
stena iz tog geološkog perioda je pokazala da su u početku srednje godišnje
temperature rasle, a da je zatim došlo do jakog zahlađenja. Vremenski se ono
poklapa sa padom asteroida.
Prema
mišljenju geologa sa univerziteta u Kaliforniji i Teksasu, posle udara nebeskih
tela o Zemlju, zbog ogromne količine prašine, atmosfera je postala manje
prozračna za sunčeve zrake, zbog čega je došlo do globalnog zahlađenja. Nisu
sve životinje mogle da se prilagode nagloj promeni klime, što je dovelo do
njihovog izumiranja.
Jedno
od poslednjih velikih izumiranja dogodilo se pre oko 13.000 godina. Tada je
planeta zauvek ostala bez mamuta, velikih bizona i gigantskih lenjivaca. Jedan
od razloga je ledeno doba, za koje se zna na osnovu analize ledenih jezgara
Grenlanda.
Američki
naučnici su 2007. godine izneli hipotezu da je ledeno doba rezultat pada
asteroida ili komete na Zemlju. Dvanaest godina kasnije to je potvrđeno, i to
na osnovu proučavanja koncentracije platine na nekoliko tačaka planete. Stvar
je u tome što ovaj metal u velikim količinama sadrže meteoriti: ako ga ima
mnogo u stenama, može se govoriti o kosmičkom udaru. Stručnjaci su pronašli sloj sa povišenim sadržajem platine u Južnoj Africi, na Grenlandu, u Zapadnoj Aziji, Južnoj i Severnoj Americi i u Evropi. Svi slojevi su datirani na isti period — pre 12.680 godina.
***********
(komentar)
Sve je iverzibilno. Svako živo biće da bi
preživelo mora da izgradi svoju „biološku nišu“. Pauk tu nišu ostvaruje
"biološkim-apriori" automatskim pletenjem mreža. Za pra čoveka
problem "biološke niše" - krova nad glavom - više nije rešavan
biološkim-apriori, njegovo preživljavanje počelo je da zavisi od kulturne
evolucije - "nadbiološke" – pomoću koje su naši pra preci
"kreiraju" prvo rešenje - "niše" - sklanjaju se u pećinu.
Postepeno služeći se "objektivnim istinama" taj naš daleki predak
svesno učeći na greškama - uviđa prednosti i mane ovakvog stanovanja, kreira
nove i nove niše - zemunicu,...,solitere, svemirske kolonije. Uspešna rešenja
dovode do rasta našeg znanja i povećavaju naše šanse da preživimo, naročite
nagle promene u okolišu. Kulturna evolucija je Homo sapiensu omogućila, da za
razliku od drugih vrsta, može da stvara različite "ekološke niše".
Homo sapijens je u kosmosu usamljeno biće; igrom slučajnosti nastao je kao
rezultat partije karata u kojoj je njegova karta odigrana jedan jedini put i nikad
više. Povratka na početak (u iskon) nema, a mogućnost izbora leži samo u
budućnosti, u novim bifukacionim tačkama. U tim tačkama nema orjentira - naše
sudbine nigde nisu zapisane, samo od homo sapijensa zavisi šta će izabrati - da
učeći na graškama povećava svoje šanse za preživljavanje – ili da predajući se
autoritetima završi na putu bez povratka.
Zoran Stokić
21. 10. 2019.
Нема коментара:
Постави коментар