Kunove paradigme[i]
Zoran Stokić
Knjiga američkog
fizičara, istoričara i filozofa nauke Tomasa Kuna (1922–1996) „Struktura
naučnih revolucija“[1]
(iz 1962) – zajedno sa Poperovom „Filozofijom
istraživanja“[2] (iz
1935, ali na engleski jezik prevedena tek 1959. kao „Logika naučnih otkrića“[3])
i Kvajnovom „Sa logičke tačke gledišta“[4]
(iz 1953) – predstavlja potpunu prekretnicu u epistemologiji.
Dve
paradigme epistemologije
Grubo
govoreći, postoje dve „paradigme“ epistemologije: „klasična“ i „neklasična“.
Klasična epistemologija, koja započinje sa Platonom, bila je jedan logički,
analitički postupak, bez ontoloških pretpostvaki. U premisama deduktivne i
induktivne tradicije (racionalista i empirista), koja je živela oko 2000
godina, zaključno sa neo-pozitivistima, sa stanovišta filozofije nauke se,
nezavisno od njene semantike, provlačilo shvatanje da u kontekstu otkrića
postoji algoritam („mašina za otkrića“, Huk) koji treba slediti da bi se došlo
do istinitih naučnih teorija. Bila je to vera u mit o algoritmu za iznalaženje
naučnih teorija, koji bi istovremeno bio i dokazivač njenih istinitosti. Klasična
epistemološka opravdanja nauke, shvaćena uglavnom kao redukcija na logiku i
iskustvo, u praksi su se, međutim, pokazivala uzaludnim. Utemeljenje nauke, a
time i njeno opravdanje, stalno su izostajali. Naučno saznanje i dalje je ostajalo
neobjašnjivo kao i pre.
Ovakvo
stanje u epstemologiji prirodno je rezultovalo skepsom i razočarenjem u tolikoj
meri, da se pomišljalo na odustajanje od svake epistemologije. I tu dolazi
pitanje: ako epistemologija logičko-pojmovne analize ne daje željene rezultate,
da li je onda moguća nekakva druga epistemologija?
Kao odgovor,
pojavljuju se „neklasične“ – deskriptivne – epistemologije, sa mnogo skromnijim
zahtevom, koji jednostavno formuliše Kembel: one „pre svega daju opis toga kako
ljudi rade kada misle da dolaze do znanja“. I dok je klasična epistemologija
odlagala svaku ontologiju dok ne reši epistemološka pitanja, dotle tvorci
deskriptivnih epistemologija smatraju da „moraju poći od nekakvog znanja (hipotetičkog,
jer sigurnog znanja nema, te da svako zanje leži na nekim pretpostavkama koje
nisu dokazane, tj. da znanje bez pretpostavki nije moguće) o svetu i rešavati
epistemološka pitanja u svetlu toga znanja“.[5]
Deskriptivne epistemologije se bave ocenjivanjem gotovih naučnih teorija,
pravilima za ocenjivanje i odbacivanje teorija, rastom naučnog znanja,
racionalnošću nauke, kriterijumima razgraničenja između nauke i ne-nauke i tsl.
Klasičnu epistemologiju
utemeljenja Karl Poper, kao prvi neklasični epistemolog, zamenio je deskripcijom[6]
rasta naučnog znanja, pokušavajući da kreira logička pravila koja bi na
adekvatan način prikazala i objasnila taj rast.[7]
Iako je svoju filozofiju nauke ograničio na rast naučnog znanja, Poper je
tvrdio da je „metoda učenja pomoću pokušaja i pogrešaka – učenja na našim
greškama – fundamentalno ista i za više životinje i naučnike“. Metod učenja na
greškama on generalizuje u naučni metod rada koji se sastoji od nagađanja i
opovrgavanja. Naučne teorije se ne smeju dogmatski prihvatati i braniti, nego
se moraju podvrgavati najstrožim proverama, testovima. Poperova
„falsifikacionistička metodologija“ je druga vrsta revolucionarnog
konvencionalizma[8]: osnovna
razlika je u tome što ona dozvoljava da po konvenciji budu prihvaćene činjenice,
prostorno-vremenski singularni „bazni iskazi“, a ne prostorno-vremenski
univerzalne teorije.[9]
U metodologiji falsifikacije neka je teorija naučna ako može biti opovrgnuta (ako
može biti dovedena u sukob s nekim baznim iskazom). Teorije se ne mogu opravdavati
(justifikovati), ali se mogu opovrgavati. „U stvarnosti ne postoji nikakva
razlika između indukcije i ideje provere. Ali sada prema mojoj teoriji, nauka
nije induktivna: indukcija je bila jedan mit koga je potkopao još Hjum“![10]
Klasična
epistemologija: induktivizam
Izlagati
Kunovu, Poperovu ili bilo koju drugu neklasičnu epistemologiju nije moguće
ukoliko se najpre – makar u osnovnim crtama – ne prikaže slika klasične
epistemologije. U tu svhu mi ćemo se ovde poslužiti najuticajnijom
metodologijom nauke, induktivizmom (iz klase kumulativnih metodologija, kojoj
pripadaju i logički pozitivizam, logički empirizam, konfirmacija[11]).
Cela induktivistička tradicija, sa stanovišta filozofije nauke, smatra da se
algoritam konteksta otkrića i utemeljenja naučnih teorija sastoji iz konačnog broja
induktivnih generalizacija, gde opažanje predstavlja izvor i poslednju proveru
saznanja. Istina se preko čulnih utisaka i opažanja prenosi kroz celu zgradu
naučnih teorija. Iduktivisti smatraju da empirijsku osnovu nauke čini konačan
broj istinitih i nepogrešivih opservacionih iskaza. Temelj nauke vide u
opažanju stvari i događaja putem čula! Iz tog skupa singularnih iskaza opažanja
induktivnim generalizacijama se izvode univerzalni zakoni nauka i dokazuje
njihova istinitost. Štaviše, smatrali su da se na bilo koji drugi način
univerzalni neanalitički naučni iskazi i ne mogu dobiti. Takva epistemologija
utemeljenja povlači za sobom sledeće posledice:
Naučna otkrića
započinju prikupljanjem opservacionog materijala.[12]
Nauka je kumulativna građevina, ona otkriva istine i dodaje ih skupu već
otkrivenih istina. Ono što se jednom otkrije i verifikuje više se ne dovodi u
pitanje. Stare naučne teorije su pod-skupovi novih. Razgraničenje nauke od ne-nauke
prati se preko redukcije. Ako se neka teorija ne može redukovati na
opservacione iskaze, ona je nenaučna. Prevaziđene i odbačene naučne teorije su
bile produkt pogrešne upotrebe naučnog metoda. Termini nauke su neistorijski:
ne menjaju vremenom svoje značenje.
Iako je
najuticajnija filozofija nauke, induktivistička, zaključno sa filozofima Bečkog
kruga, bila poražena, kako kaže Supe u svojoj Strukturi naučnih teorija, kumulativna epistemologija je za najveći
broj teoretičara nauke i dalje ostala „prihvaćen pogled na naučne teorije“![13]
Za njih i dalje razum prosto beleži i uopštava iskustvo, a empirijska
verifikacija igra ulogu kriterijuma istinistosti.[14]
Kunove
"naučne revolucije"
Za razliku
od tzv. kumulativnih teorija o rastu znanja, po kojima se teorije menjaju i
unapređuju gomilanjem znanja, Kun tvrdi da se razvoj nauke odvija diskontinuirano.
Nauka je “serija mirnih interludija koje mestimično prekidaju intelektualno
burne revolucije”. A u tim revolucijama “jedan se konceptualni pogled na svijet
zamjenjuje drugim”. To diskontinuirano kretanje nauke odvija se u tri faze: “normalna
nauka”[15]
– „predrevolucionarno razdoblje“ – “naučne revolucije”. Tokom „normalnog
perioda“ naučnici deluju unutar pretpostavki važeće paradigme, ali u retkim
trenucima istorije, putem nečeg što liči na geštalt-preokret, stara paradigma
se ruši i na njeno mesto dolazi nova, a te su paradigme međusobno “inkomensurabilne”.[16]
Ovo pozicioniranje
Kuna na istorijskoj osi završićemo jezgrovitim Votkinsonovim zapažanjem da je
rekonstrukciju naučnog znanja „Hjum video kao induktivan i iracionalni
poduhvat, Karnap kao induktivan i racionalan, Poper kao neinduktivan i
racionalan, a sada Kun kao neinduktivan i iracionalan poduhvat“.[17]
Budući da je
Kun diplomirao fiziku 1943. na Harvardu
(gde je 1946. odnosno 1949. odbranio i magistraturu i doktorat iz fizike), on je najpre na tom
univerzitetu, u različitim zvanjima, predavao kurseve fizike sve do 1956; te je
godine prešao na Berkli (i tu se zadržao do 1964) kao profesor istorije nauke. U
tim okolnostima – profesura na Berkliju, kao i činjenica da je bio „mlađi član
Društva naučnih stipendista Harvarda“ – sazrelo je u njemu shvatanje da ako se „na
istoriju gleda kao na riznicu za nešto više od anegdota ili hronologije, onda
ta istorija može da dovede do odlučujućeg preobražaja slike nauke koju smo do
sada imali“; a ta „istorijska svedočanstva o samoj istraživačkoj aktivnosti“
mogu nam poslužiti da napravimo „ogled“ „za jednu sasvim drugačiju sliku nauke“
i njene teorije saznanja. Na takve zaključke navele su ga misli istoričara
Aleksandra Koarea, Emila Majersona,
Anelize Majer, ali i ideje iz drugih oblasti ljudskog intelektualnog
stvaralaštva: upoznao se sa eksperimentima Žana Pjažea[18]
iz psihologije dece; na nagovor jednog kolege iščitavao je sve što mu je došlo
pod ruku a ticalo se gešalt-psihologije; drugi su ga pak uveli u svet jezika i
semijotike Vorfa i Kvajna... Čitajući Koareovu kritiku pozitivističke i
induktivistički zasnovane istorije nauke, shvatio je da je takav pristup
istoriji nauke bio „nezanimljiv“, jer je pretpostavljao da se unapred zna šta
je relevantno a šta ne, pa je naučnik iz istorije nauke uzimao što god mu se činilo relevantno
za ilustraciju njegove teze, a sve drugo odbacivao. Zato je istorija nauke pisana na taj način bila “poput
loše pisanog turističkog vodiča”, kaže Kun i dodaje da mu se već tada učinilo „da
nauka, kada joj se priđe iz istorijskih izvora, izgleda bitno drukčija od nauke
koju podrazumijeva naučna pedagogija i eksplicitni standardi filozofskih
objašnjenja naučne metode”.
Ova promena
perspektive dovela je do vrlo radikalnih posledica, do revolucije u istorijskoj
nauci, tvrdi Kun. Trenutak sopstvenog intelektualnog preokreta Kun datira u
godinu 1947. Dok je čitao Aristotelovu „Fiziku“,
ona mu se činila toliko apsurdnom, da je shvatio kako ne može biti reč naprosto
o lošoj njutnovskoj fizici, već o bitno drukčijoj fizici. Lekcija koju je
naučio glasi: “Prvo, ima mnogo načina čitanja teksta, a oni najprihvatljiviji
modernom čitaocu često su neprimjereni kada ih primijenimo na prošlost. /.../ Kada
čitate dela važnih mislilaca, prvo pronađite očite apsurde u tekstu i zapitajte
se kako je moguće da ih je razumna osoba napisala. Kada nađete odgovor, kada
vam ti odlomci počinju zadobivati smisao, shvatit ćete da su oni središnji
odlomci, za koje ste dotad mislili da ih razumijete, promijenili smisao.”
Ova
razmišljanja iz Kunovih autobiografskih zapisa metaforički nagoveštavaju njegov
budući preokret u filozofiji nauke: kako on sam kaže, središnji pojam za
objašnjenje naučnog kretanja jeste „geštalt-preokret“. Svaki radikalan napredak
u naukama čine ti „trenutni“ „preokreti“, pri kojima naučnici određeni korpus
opaženih podataka počinju tumačiti u bitno drukčijem teorijskom i vanteorijskom
kontekstu. „Takvi izuzetni trenuci u nauci, u kojima dotad korišteni rječnik
poprima različite denotacije i konotacije, smisao i vrijednost, zovu se naučne
revolucije.“ Naučne revolucije su nekumulativne razvojne epizode, u kojima je
stara paradigma u potpunosti (ili delimično) zamenjena jednom novom paradigmom,
koja je nespojiva sa tom starom. Ta je promena nalik na dvostrukost geštalt-percepcije.
Mi možemo videti Ešerovu kocku i kao udubljenu i kao ispupčenu; mi možemo
videti Vitgenštajnovu patku-zeca i kao patku i kao zeca, ali ne možemo videti
oba lika istovremeno. Kao što se naša percepcija u nekom trenutku odlučuje za
jedno ili drugo, tako se i naš kognitivni pogled na svet mora odlučiti u izboru
različitih paradigmi. Mi možemo razumeti Aristotelovu fiziku (holistički) samo
ako napustimo uverenja današnje vladajuće fizičke pardigme i obrnuto. Sa
Kunovog gledišta, Njutnovi „Principi“
nisu dostigli status paradigme sve dok nisu postali opšte mesto među autoritetima
u mehanici za veliku većinu onih koji rade na tom polju. A kako se to desilo,
tj. kako neko posebno dostignuće zadobija status paradigme – upravo o tome
govori cela ova Kunova knjiga.[19]
Kunova
filozofija nauke uperena je ne samo protiv klasične epistemologije, nego isto
tako i protiv neklasičnih teorija saznanja Popera i Kvajna. Po Kunu, za razliku
od Popera, ne postoji nikakva specifična logička procedura koja bi presuđivala
po pitanju prihvatanja ili odbacivanja teorija: „Nova teorija se prihvata a
stara biva odbačena na način koji se ne može sasvim racionalno objasniti.
Logički faktori pri tome ne igraju odlučujuću ulogu!“ Dakle, čak ni u nauci,
koja je izraz čovekove najveće racionalnosti, smena „pardigmi ne odvija se
potpuno racionalno“. Takođe suprotno od Popera, Kun smatra da testiranje
teorija nije toliko značajno za nauku (da ta Poperova teza prikriva pravu
prirodu naučnih poduhvata[20]),
već se, u periodu „normalne nauke“, rešavaju naučne zagonetke i traže odgovori
na postavljena pitanja. Zatim, dok je kod Popera nauka u permanentnoj
revoluciji, sada se, kod Kuna, prelaz između „normalne nauke“ i „revolucionarne
faze“ (a revolucije se odigravaju veoma retko) odlikuje apsolutim
diskontinuitetom. Pri promeni paradigme, kaže Kun, „sve je izmenjeno: i
stanovište i način gledanja i jezik“. Na meti Kunove kritike je i Poperov pojam
„istinolikosti“, tj. stalnog približavanja istini.[21]
Drugi
filozofi o Kunu
Tulmin i
Lakatoš[22]
su pokušali da ublaže mnoge Kunove stavove i da ga tako približe Poperovim
pozicijama. Kunovo katastrofično gledanje na naučne revolucije Tulmin je
transformisao u „naučne promene“.[23]
Lakatoš je kreirao svoju filozofiju “metodološko-istraživačkih
programa”[24],
s čvrstim jezgrom i zaštitnim omotačem teorija, koji su u mnogo čemu nalikovali
na Kunove paradigme. Mastermajnd, Votkins i Vizdom su isticali da Kunova
upotreba metafora i kvazipoetski stil pisanja otežavaju razumevanje njegove
pozicije u filozofiji i istoriji nauke. A to su naročito isticali na pojmu
„paradigme“ (koji se mogao tumačiti čak na 21 način). Kun se u svojim
odgovorima kritičarima izvinjava zbog nedovoljne preciznosti, kojom prilikom
uvodi i dodatni pojam “disciplinarne matrice”. Tvrdio je da se u osnovi
aktuelne naučne prakse nalazi nešto što je određuje i strukturira i to je
najpre imenovao pojmom „dogma“. Kasnije je taj termin prerastao u „paradigmu“
(zapravo skup paradigmi: metafizička paradigma, sociološka paradigma, etička
paradigma i tsl). Pojam paradigme uključivao je i pogled na svet, i ontologiju,
i empirijski sadržaj. Paradigma kao uspostavljeni okvir fundamentalne pojmovne
mreže, unutar koje se kreću i rade naučnici, ima smisao osnovne dogme naučne
zajednice koja poseduje intelektualni autoritet (i samo se u retkim prilikama
menja). Odgovarajući, dakle, svojim kritičarima, Kun primećuje da bi možda
manje zbrke bilo da je termin „paradigma“ zamenio terminom „disciplinarna
matrica“: „disciplinarna zato što je u zajedničkom posedu sviju koji se bave
nekom naukom, a 'matrica' zato jer se sastoji od uređenih elemenata raznih
vrsta od kojih svaka zahteva dalje specifikacije“.[25]
Inače, samu
reč parάdeiγma čine grčke reči pαrά, u značenju "pored", i deiκνύναι, „pokazati“, „primer“, obrazac, model, dokaz. Ona u antičkoj
retorici odslikava događaj kao potvrdu za jednu tezu. U istoriju nauke i
filozofije kao naučno istraživanje uveo ju je, opet, jedan fizičar,
Lihtenberger[26],
a na njegovom tragu se kretao i Vitgenštajn, koji je pojam „paradigma“ primenio
u teoriji jezika.
Struktura
naučnih revolucija
Poglavlje 1: “Uloga za
istoriju” — Istorija nauke može dovesti do odlučujućih promena u slici
nauke koju sada imamo, koja je ocrtana od strane samih naučnika na osnovu proučavanja
završenih naučnih dostignuća, a sadržana u udžbenicima čiji je cilj neminovno
ubeđivački i pedagoški. Cilj ove knjige je da pokaže da smo udžbenicima navedeni
na fundamentalno pogrešan put i skicira drugačiji pojam nauke na osnovu
istorijske istraživačke aktivnosti.
Poglavlje 2: “Put ka
normalnoj nauci” — "Normalna nauka" je istraživanje čvrsto
zasnovano na jednom ili više prethodnih naučnih dostignuća za koja određena
naučna zajednica smatra da neko vreme mogu biti osnova za njenu dalju praksu. O
tim dostignućima, mada retko u originalu, govore elementarni i viši naučni udžbenici,
gde se izlažu glavni delovi prihvaćene teorije. Pre 19. veka, kad su udžbenici postali
popularni, njihovu funkciju vršila su mnoga čuvena klasična dela (Aristotelova Fizika, Njutnova Principia i Optika), implicitno
definišući legitimne probleme i metode jedne istraživačke oblasti. To im je
bilo omogućeno time što su imali dve bitne karakteristike:
1. bili su u
dovoljnoj meri bez prethodnika, što je privuklo trajne sledbenike iz rivalskih
škola;
2. bili su
dovoljno otvoreni da ostave razne vrste problema koje će rešavati redefinisani
praktičari.
Dostignuća
koja se odlikuju ovim karakteristikama nazivaju se paradigmama, neki od prihvaćenih primera aktuelne naučne
prakse, koji uključuju zakon, teoriju, primenu i instrumentarijum, pružaju
modele iz kojih potiču posebne koherentne tradicije naučnog istraživanja. Proučavanje
paradigmi priprema studenta za određenu nauku. Ljudi čije se istraživanje
zasniva na zajedničkim paradigmama moraju se pridržavati istih pravila i
standarda za naučnu praksu. To pridržavanje i jednodušnost koju stvara su
uslovi za normalnu nauku. Preobražaj paradigme sa jedne na drugu su naučne
revolucije, a uzastopni prelasci putem revolucija su uobičajni razvojni put
jedne nauke. Takav obrazac u fizici nije karakterističan za period pre Njutna. U
to doba nije postojalo nijedno jedino opšte prihvaćeno gledište, već rivalske
škole i podškole. U to doba, iako su praktičari u toj oblasti bili naučnici,
rezultat njihove aktivnosti bio je nešto ispod onoga što je nauka. U
nemogućnosti da se osloni ni na kakav zajednički skup uverenja, svaki naučnik
je morao svoje područje izgraditi od temelja, pri čemu je njegov izbor
posmatranja i eksperimenata bio relativno slobodan, u nedostatku standardnog
skupa metoda ili pojava za koje bi svaki naučnik iz te oblasti smatrao da ih
mora upotrebiti i objasniti. Stoga je dijalog među knjigama često bio usmeren
prema članovima drugih škola koliko i prema prirodi. U odsustvu paradigme, ili
nekog kandidata za paradigmu, sve činjenice koje bi mogle biti u vezi sa
razvojem date nauke izgledaju podjednako relevantne.
Nova
paradigma povlači za sobom novu kruću definiciju date oblasti, a oni koji nisu
u stanju da joj se prilagode nastavljaju rad sami, ili u drugoj grupi, ili u
filozofiji. Primanje jedne paradigme ponekad je ono što pretvara neku grupu u profesiju
ili disciplinu (časopisi, društva, mesto u nastavnom programu). Kada je
paradigma data i sigurna, naučnik ne mora svoju oblast ponovo izgrađivati od
prvih principa. To radi pisac udžbenika. Naučnik započinje istraživanje tamo gde
udžbenik prestaje, tako se koncentrišući na najsuptilnije aspekte pojava koje
proučava. Istraživanja se više ne objavljuju u knjigama prilagođenim svakome,
već u kratkim člancima posvećenim samo profesionalnim kolegama, čije
pretpostavljeno poznavanje paradigme podrazumeva da su samo oni u stanju da
pročitaju date članke.
Poglavlje 3: “Priroda
normalne nauke” — Paradigma predstavlja prihvaćeni model ili obrazac. U
standardnoj primeni deluje tako da dopušta “kopiranje” primera. Cilj normalne
nauke nije da stvara išta novo, već da artikuliše teorije i pojave koje sama
paradigma donosi. To ograničavanje na jedan deo prirode, koje potiče iz poverenja
u paradigmu bitno je za razvoj nauke, jer prisiljava naučnike da neki deo
prirode istražuju detaljno i duboko, rešavaju se problemi koji bi bili
nezamislivi za rešavanje bez vezivanja za paradigmu. Normalna nauka oslobađa
profesiju ograničenja dok paradigma funkcioniše. Kada paradigma prestane da
funkcioniše, naučnici se ponašaju drugačije i menja se priroda njihovih istraživačkih
problema.
“Praktični
problemi nauke: jedna od bitnih faza u normalnoj nauci je prikupljanje činjenica kroz eksperimente i posmatranja. Tri su normalna
središta za činjeničko naučno istraživanje: ..............................
Poglavlje 4: “Normalna
nauka kao rješavanje zagonetki” — Svi pomenuti problemi su malo usmereni ka
stvaranju konceptualnih ili pojavnih noviteta, ponekad je nepoznat samo
najezoteričkiji detalj rezultata, a obim očekivanja neznatno širi. Ako se
rezultat nekog projekta ne uklapa u usko područje pretpostavljenih rezultata,
on se smatra anomalijom koji se odražava na naučnika, a ne na nauku. U 18. veku
sprovođeni su eksperimenti koji su davali samo čiste činjenice, nepovezane sa
napredovanjem istraživanja, i mogle su se osvetliti tek pogledom unazad, pod svetlom
nove paradigme. Čak i projekat čiji je cilj artikulacija paradigme nije usmeren
prema neočekivanoj novosti. Ali, rezultati tih istraživanja koja ne daju krupne
novitete važni su naučnicima, jer doprinose obimu i preciznosti s kojom konkretna
paradigma može da se primeni. Ali, to nije jedini razlog: Dovođenje nekog
problema normalnog istraživanja do zaključka je postizanje pretpostavljenog na
novi način, koje traži rešavanje složenih instrumentalnih, konceptualnih i
matematičkih zagonetki. Čovek koji to uspe potvrđuje se kao stručnjak odgonetač,
a izazov zagonetke je bitan pokretački motiv.
Poglavlje 5: “Prioritet
paradigmi” — Temeljito istorijsko istraživanje neke specijalnosti osvetljava
skup kvazistandardnih ilustracija različitih teorija, u pojmovnim, posmatračkim
i instrumentalnim primenama, i to su paradigme jedne zajednice koje se uče u udžbenicima,
na predavanjima, vežbama. Proučavajući ih, članovi zajednice uče svoj zanat.
Paradigma je jasno uočljiva i pored područja koje zauzimaju dostignuća čiji je
status još sumnjiv. Ali, određivanje zajedničkih paradigmi ne znači nužno i određivanje
zajedničkih pravila.
Poglavlje 6: “Nepravilnosti
i iskrsavanje naučnih otkrića” — Normalna nauka je visoko akumulativni
poduhvat uspešan u ostvarivanju cilja: širenju obima i preciznosti naučnog
znanja. Ipak, ne teži činjeničkim ili teorijskim novitetima i kada je uspešna,
ne dolazi do njih. Ipak, nove i neočekivane pojave stalno se javljaju i
podstiču promenu paradigme. Stvoreni nehotice, igrom u okviru jednog skupa
pravila, njihovo usvajanje zahteva razradu drugog skupa pravila. Prvo dolazi,
dakle, do novih otkrića, pa do teorije, iako je to razgraničavanje veštačko.
Otkriće počinje sa pitanjem o nepravilnosti, da priroda narušava očekivanja
podstaknuta vladajućom paradigmom i širi se na šire istraživanje područja
nepravilnosti. Završava se samo kada se paradigmatska teorija tako prilagodi da
ono što je nepravilnost postane ono što se očekuje. Usvajanje nove vrste
činjenica zahteva više nego prilagođavanje teorije, a dok se to ne obavi, dok
naučnik ne vidi prirodu na drugi način, nova činjenica nije naučna činjenica.
Koliko je veštačka podela između otkrića i teorije pokazuje otkriće kiseonika.
Poglavlje 7: “Kriza i
nastajanje naučnih teorija” — Pomenuta otkrića doprinosila su ili
uzrokovala promenu paradigme. Ali, ona bar pojedinačno nisu bila odgovorna za
pomeranja paradigme kao što je naučna revolucija. Slična svesti o
nepravilnosti, koja omogućava iskrsavanje novih vrsta pojava, postoji i dublja svest
koja je preduslov za sve prihvatljive promene teorije i istorijski je dokazana.
Svest o nepravilnosti traje toliko dugo i duboko, da se pojave koje su pod
njenim uticajem mogu posmatrati u stanju krize. Sledi period otvorene
profesionalne nesigurnosti, jer se uništava paradigma, pomeraju se problemi i
tehnike, nastaju nove teorije, zagonetke normalne nauke ne nalaze odgovarajuća
rešenja (prvi simptom krize). Podbacivanje postojećih pravila uvod je u
traganje za novim (primer: Kopernik, Lavoazje). Kada se paradigma nađe u krizi,
dolazi do množenja verzija njenih teorija, a njome vođeno istraživanje sve više
liči na ono koje je obavljeno u vreme kad su vladale rivalske škole
preparadigmatičkog perioda (drugi simptom krize).
Poglavlje 8: “Odgovor na
krizu” — Ako su krize neophodan prethodni uslov za nastajanje novih
teorija, važno je kako naučnici reaguju na tu krizu. Bitno je uočiti da se
nikada ne odriču one paradigme koja ih je odvela u krizu, ne uzimaju
nepravilnosti kao kontra-primere. Kada je jednom postigla status paradigme,
naučna teorija proglašava se nevažećom samo ako je tu na raspolaganju rivalski
kandidat koji će zauzeti njeno mesto. Nikada se ne dešava da se paradigma
opovrgne neposrednim upoređivanjem sa prirodom. Ono što dovodi naučnike do toga
da odbace prethodno prihvaćenu teoriju nikad se ne zasniva samo na upoređivanju
te teorije sa svetom. Odluka da se jedna paradigma odbaci uvek je odluka da se
prihvati druga, što uključuje poređenje paradigmi sa prirodom i međusobno (prvi
razlog) . Da bi otklonili svaki vidljivi sukob, kada se suoče sa nepravilnošću,
smišljaju brojne artikulacije i ad hoc
modifikacije svoje teorije. Ti kontra-primeri pomažu da nastane nova i drugačija
analiza unutar koje oni ne predstavljaju izvor neprilika.
Poglavlje 9: “Priroda i
nužnost naučnih revolucija” — Naučne revolucije su nekumulativne razvojne
epizode u kojima je starija paradigma u potpunosti ili delimično zamenjena
novom, koja je nespojiva sa starom. Zašto se paradigme nazivaju revolucijama?
Osobine zajedničke naučnim i političkim revolucijama su:
1. uvedene
su rastućim osećajem, često ograničenim na usku podgrupu zajednice, o tome da
je postojeća paradigma prestala da funkcioniše u ispitivanju nekog aspekta
prirode prema kojem je sama ona pokazala put; isto važi i za glavne izmene
paradigme i za one koje su daleko manje vezane za prihvatanje neke nove vrste
pojave. Revolucije izgledaju revolucionarne samo onima čije su paradigme tim
revolucijama pogođene;
2. cilj im
je da se izmene paradigme na način na koji one ne dopuštaju, prvo je sama kriza
ta koja slabi ulogu paradigmi, a zatim dolazi do polarizacije, razdvajaju se
pojedinci birajući jedan od dva nespojiva načina života u naučnoj zajednici.
Poglavlje 10: “Revolucije
kao promjene pogleda na svijet” — Istorija ukazuje da, kada se paradigme
menjaju, zajedno sa njima menja se i svet. Naučnici usvajaju nove instrumente i
gledaju na nova mesta. Vide nove i drugačije stvari čak i kada uobičajenim
instrumentima gledaju na mesta na koja su već gledali. Svet svog istraživačkog
angažmana vide drugačije. Posle revolucije reaguju na jedan drugačiji svet.
Demonstracije
prebacivanja u vizuelnom geštaltu su veoma sugestivne kao primeri za prirodu
transformacije naučnog sveta.
Poglavlje 11: “Nevidljivost
revolucija” — Većina dosadašnjih primera prikazuje se obično, ne kao
revolucije, već kao deo davanja naučnom znanju. Ali, to ne osporava njihovo
postojanje. Naučnici dobar deo predstave o nauci dobijaju iz autoritativnog
izvora koji sistematski prikriva naučne revolucije. To su u principu udžbenici
nauke, popularizacije i filozofska dela modelirana na modelu tih udžbenika. Sve
ove kategorije imaju zajedničku osobinu: obraćaju se artikulisanom skupu
problema i podataka, najčešće onom skupu paradigmi na koji se zajednica poziva
u datom trenutku. Registruju ono što je stabilan ishod ranijih revolucija i
izlažu osnove tekuće normalne naučne tradicije. Ne moraju pružiti informacije o
načinu na koji su te osnove prvi put sagledane i prihvaćene od strane
profesije.
Poglavlje 12: “Razrješavanje
revolucija” — Kakav je proces kojim jedna paradigma zamenjuje staru? To
počinje u duhu pojedinaca koji prvi nauče da vide svet drugačije, njihova
pažnja gotovo uvek skoncentrisana je na probleme koji su izazvali krizu i
obično su toliko mladi, ili novi u datoj oblasti, da su manje određeni starom
paradigmom. Istraživača moramo posmatrati kao nekoga ko rešava zagonteku, a ne
nekoga ko proverava paradigmu. Do proveravanja paradigme dolazi tek nakon što
su brojni neuspesi da se reši neka zagonetka doveli do krize i to samo onda ako
ta kriza stvori novog kandidata za paradigmu. Proveravanje nije poređenje
paradigme sa prirodom, nego sa rivalskim paradigmama. Kako izabrati između dve
paradigme?
[1] Kuhn, T. S., The Structure of Scientific
Revolutions. Chicago: University of Chicago Press, 1962.
[5] Donald T. Campbell, Evolutionary epistemology, u: Evolutionary
epistemology, rationality, and the sociology of knowledge, Harvard, 1987, pp. 47–89.
[6] Naime, iako
je Poper želeo da njegova metodologija bude isključivo normativna, to ne znači
da u njoj nema elemenata deskriptivnosti.
[7] Poper je prvi shvatio implikacije
propasti najbolje potkrepljene naučne teorije, Njutnove dinamike, i
nemogućnosti da se ona na kumulativan način poveže sa opštom teorijom relativnosti
i kvantnom fizikom, te je izgradio svoju evolucionu epistemologiju (najbolje
teorije preživljavaju, a loše propadaju).
[8] Već su konvencionalisti Dijem i
Poenkare, govoreći o metodologiji nauke, istakli da nauka nipošto nije
induktivnog karaktera, već pre kreativnog i inventivnog, a od osobite je
važnosti i njihovo isticanje hipotetičko-deduktivnog miljea na kome počiva
nauka. Krećući se na tom tragu, Poper je u Logici
istraživanja zaključio da „nema indukcije zato što se univerzalne teorije
nikada ne mogu dedukovati iz pojedinačnih tvrdnji“, te je započeo konstruisanje
evolucione epistemologije.
[9] Za razliku od klasičnih epistemologa,
Poper je smatrao da ne postoje nikakvi čvrsti temelji – nekakva baza saznanja. Te
pošto te baze nema, moramo se služiti „konvencijama“.
[10] Karl Poper, Pretpostavke i pobijanja
[11] Svetozar Sinđelić, Kumulativne teorije i naučne revolucije, Beograd, Filozofsko
društvo, 200...
[12] „Da sumiramo“, kaže Karnap, „nauka počinje
direktnim opservacijama pojedinačnih činjenica. Ništa drugo ne može se opaziti.
Samo kada se mnoge opservacije uporede jedna sa drugom otkrivaju se pravilnosti.“
– R. Carnap, Philosophical Foundations of
Physics, New York, London: Basic Books Ins. Publishers, 1966, p. 6.
[13] F. Suppe, The Structure of Scientific Theories, Urbana/Chicago/London; The
University of Illinois Press, 1977, p. 6.
[14] Iako je
u Poperovom kritičkom
racionalizmu postojao veliki broj konvencionalističkih i pragmatičkih momenata,
on nikada nije vrednovao hipoteze, stavove, teorije prema korisnosti i plodnosti.
Poper koristi svoju intuitivnu ideju „objektivne istine“ i ceo svoj radni vek je
proveo pokušavajući da joj da filozofsko utemeljenje pomoću metodološke i
objektivne teorije istine Tarskog.
[15] Kun
smatra da nam istorija nauke pokazuje da se u
dugim periodima “normalne nauke” održava
status quo.
[16] Bez
obzira na jezičke nedomice i višeznačnost pojma “paradigma”, težište njegove
argumentacije ostaje na "celokupnoj konstelaciji
verovanja, vrednosti, tehnika i sličnih pojava zajedničkih članovima date
zajednice". Ključna karakteristika Kunovih ideja nije koncepcija paradigmi
koja drži celu građevinu nauke, nego ideja o "naučnim revolucijama"
kao naglim prekidima unutar razvoja nauke, naročito ideja preovlađujuće neuspešne komunikacije tokom perioda
"revolucionarne krize".
[17] J.W.N. Watkins, Against normal science u: Criticism
and the Growth of Knowledge (Volume
4: Proceedings of the International Colloquium in the Philosophy of Science,
London, 1965), Imre Lakatos & Alan Musgrave (eds.),
Cambridge [Eng.] University Press (1970).
[18] The Psychology of Intelligence (London: Routledge and Kegan Paul, 1951);
The Origins of Intelligence in Children (New York: International
University Press, 1952); The construction of reality in the child (New
York: Basic Books, 1954). U svom kasnijem radu, Genetic Epistemology, New York, 1971, Pjaže vrlo lepo objašnjava
stav klasične psihologije o čulnim utiscima: “Naše saznanje ne sledi ni
iz čulnih utisaka ni opažanja, već iz celovitih akcija. U stvari za
inteligenciju nije svojstvena
kontemplacija već ‘transformacija’, njen mehanizam je suštinski operativan
/.../ Klasična psihologija je učila da je opažanje strukturirano od čulnih
utisaka, sada znamo da opažanje odmah postoji kao celina. Kada opažam kuću ne
vidim prvo prozor, crep, dimnjak i na kraju kuću, već kuću vidim odmah, opažam
je kao geštalt i tek zatim prelazim na analizu detalja.”
[20] Istorijski primeri pokazuju da kod
naučnika postoji težnja da se teorije očuvaju i da se učine otpornim na
kritiku. Proces falsifikovanja teorija je daleko kompleksniji nego što ga
Poper, u želji da stvari reši, normativno prikazuje.
[21] Iako po Poperu ne postoji apsolutna
istina, te je njeno dostizanje utopijski ideal, on taj pojam ipak koristi kao
„regulativnu ideju“; istina se relativizuje, uvodi se u opticaj metafora o
„približavanju istini“, a on veruje da što su teorije opštije i što se duže
opiru falsifikovanju, to se više približavaju istini.
[22] Lakatoš
je razvio i proširio Poperovu filozofiju nauke u kritičku alatku istorijskog
istraživanja, uzimajući za svoju maksimu jednu parafraziranu Kantovu tvrdnju:
"Filozofija nauke bez istorije nauke je prazna; istorija nauke bez
filozofije nauke je slepa." – tvrdnju koja bi mogla da bude moto i većine
Kunovih radova.
[23] Tulmin je iznosio primere da istorija
nauke pokazuje da ima mnogo više primera revolucija u nauci nego što ih Kun
navodi, te da samim tim faza revolucije nije tako dramatičan događaj, niti
potpuni prekid između paradigmi, nego je jedna od faza stalnih unutrašnjih
promena u nauci. – S. E. Toulmin “Does the distinction between normal and
revolutionary science hold water?” u “Criticism
and the Growth of Knowledge” Imre Lakatos & Alan Musgrave (eds.)
Cambridge (1970).
[24] Poperov naivni dogmatski i metodološki
falsifikacionizam (koji se može smatrati neuspelim) Lakatoš zamenjuje
„rafiniranijim“ („sofisticiranim“) falsifikacionizmom. Sve ili ništa između
potvrđenih i pobijenih teorija on zamenjuje „istraživačkim programima“ (gde se
u Poperovu logičku mustru ugrađuju
Kunovi elementi istorije, retorike i pragmatike). Naučnici rade i sa falsifikovanim
teorijama sve dok ne stvore neku bolju. Pa i kada su stvorene bolje, stare
pobijene teorije se još uvek mogu koristiti). Putanje satelita se i u 21. veku
izračunavaju uz korišćenje Nutnove dinamike.
[25] Kuhn, T.S., The Essential Tension:
Selected Studies in Scientific Tradition and Change. Chicago and London:
University of Chicago Press, 1977.
[26] ...
[i] Predavanje koje je autor održao
na Institutu za fiziku u Beogradu na seminaru iz epistemologije i istorije nauke, 2012. g. povodom
pedesetogodišnjice izlaska iz štampe znamenite knjige Tomasa Kuna „Struktura
naučnih revolucija“.
Нема коментара:
Постави коментар