"među nama" Politika 2003.
Demokratija i pravo
Aleksa
Đilas "Demokratija i dobro", 6. 1.
2003. "Politika"
Dok je gospodin Aleksa Đilas
metafizičar i esencijalista, njegov kritičar je empiričar i instrumentalista;
stoga nije čudno što tako različito tretiramo probleme u vezi sa demokratijom i
zlom. Objasnimo to na jednom konkretnom primeru.
Pod atributom
"pravičnost" unutar jedne demokratske države misli se, pre svega, na
jednako tretiranje građana unutar te države, odnosno odsustvo privilegija. Pod
"pravičnošću" u spoljnoj politici – iskustvo nam pokazuje – misli se
pre svega da je to nešto što je u interesu (što koristi) nekoj državi, odnosno
prisustvo privilegija, budući da moćne države, bile one despotije ili
demokratije, imaju, na primer, pravo veta na odluke u UN i tome slično. Skup
građana unutar jedne države i skup država u svetu jesu, na žalost (naročito za
one koji žive u malim zemljama), nesamerljivi skupovi. Mešajući emocije sa
saznanjem, g. Đilas to uzima kao samerljive skupove, te se stoga prirodno i
prihvatio posla popravljanja demokratije, očekujući da će tako zla u svetu biti
manje. Hoće li ga tako zaista biti manje? Sumnjam. Jedinkama unutar jedne
države svakako je važno da žive u demokratiji, budući da je ona "državni
oblik koji čini manje zlo"; međutim, ovaj iskaz se ne sme shvatiti
doslovno; to što će u svakoj pojedinačnoj državi biti manje zla ne povlači stav
da će i u svetu kao skupu tih država biti manje zla! Zato g. Đilasu predlažem
da se, umesto sizifovskog posla popravljanja zapadnih demokratija usredsredi na
popravljanje međunarodnog prava i na preobraćanje brojnih despotija u
demokratije.
Istorija nas uči da se neki
od najvažnijih problema čovečanstva nalaze u mutnim vodama spoljne politike.
Brojni istorijski primeri nam pokazuju da spoljna politika koju jedna zemlja
vodi ne zavisi direktno od toga da li je ona demokratska ili ne. Nije li još
atinska demokratija, između ostalog, bez direktne provokacije uništila Delos
(svi muškarci na ostrvu bili su pobijeni, a žene i deca prodati u ropstvo),
učinivši tako zločin protiv čovečnosti? Taj je zločin bio sasvim u duhu onih
koje su – u spoljnoj politici – činili despotska Persija ili Egipat, na primer.
Nije li istorijska činjenica da se demokratija i proširenje vojne obaveze na sve
pripadnike države rađaju skupa? Nije li u slavno doba rimske republike sve
rađeno u ime "rimskog senata i naroda" (Senatus populusque romanus)?
Samo, budimo oprezni, kao što nas upozoravaju Ortega i Gaset: prevod senatus
populusque, kao "senat i narod" doslovan je, ali pogrešan. Jer pod
"rečju narod danas podrazumevamo građansko telo. Međutim, verodostojno
značenje reči populus, onda kada se pojavila, bilo je oružano telo". Pa
tako i "najgrađanskija i najbezazlenija reč, populus, ona kojoj
pribegavaju mirotvorci, ima obespokojavajuće ratno poreklo. I što je još
zanimljivije, to u nekim jezicima važi i za reč koja simbolizuje mir i idilu –
selo: na nemačkom ona glasi Dorf, što je u staronemačkom iz severne oblasti
imalo oblik thorp, iz kojeg potiče današnja reč trupa; u ruskom jeziku selo je
polk i znači puk vojske".
Ako želimo manje zla u svetu
i više ljudskih sloboda, podesimo svoje ciljeve prema onome što se može postići
i nemojmo, poput esencijalista, svoje psihološke želje projektovati u
činjenice. Instrumentalisti nam sugerišu da istorijske i sociološke činjenice
pokazuju da spoljna politika koju jedna zemlja vodi nije direktno povezana sa
njenim društvenim uređenjem. Smatram da bi, umesto feljtona "Demokratija i
zlo", g. Đilas mnogo više uradio za opšte dobro kada bi napisao feljton
"Spoljna politika i zlo" i "Despotija i zlo". Ako se o
vrednostima želi raspravljati na koristan način, onda se o njima mora
raspravljati empirijski.
Zoran Stokić,
Beograd 10. 01. 2003.
Epilog: Gos Aleksa Đilas je
jedina ličnost iz krugova naše kulturno-političke elite koja je odgovorila na
"primedbe" (koje joj je uputila moja malenkost na feljton iz dnevnog
lista "Politika") tj. smatrala da je dijalog preduslov normalnosti
jednog društva. Nažalost "jedna lasta" ne čini proleće.
Нема коментара:
Постави коментар