Podanici biraju neslobodu
(izbori
u Beogradu 2018. – šta se promenilo od 2007. kada je pisan ovaj komentar?
Ništa!)
Drag mi je Platon, ali mi je ipak draža istina o našem nasleđu
Kod nas, pored one većine koja ništa ne čita, postoji jedna manjina koja toliko
čita da o pročitanom ne stigne dovoljno da kritički razmišlja. U kolumni Mit i
naličje, pogotovo onoj pod naslovom "Državotvorci i čedomorci", g. N.
Samardžić pokazuje da mu je istinski stalo do jedne druge Srbije, ali zbog
logike zaključivanja kojom se koristi njegovi konačni učinci su mali. Priznajem
"drag mi je Platon ali mi je ipak istina draža".
Empirijska nauka - oličena u određenom načinu zaključivanja - jeste ono što je,
od srednjeg veka naovamo, odigralo presudnu ulogu u konstituisanju zapadnog,
građanskog društva. Zato se Zapad toliko i razlikuje od drugih civilizacija.
Čak i Grci, koji su stvorili neke elemente naučne mustre zaključivanja, nisu u
praksi živeli od nauke. Glavna karakteristika Helena, u odnosu na druge
civilizacije, bila je "kultura" (paideia) koja, međutim, nije bila
vezana za naučnu teoriju saznanja, već pre svega za sferu retorike. Naše
vizantijsko, otomansko i komunističko nasleđe osujetilo je naše intelektualce u
sticanju baš onih elemenata znanja bez kojih ne bi bilo ni zapadnoevropske
civilizacije: elemenata epistemologije prirodnih nauka. Ta je epistemologija
odavno izašla iz sfere interesovanja isključivo prirodnjaka i postala spiritus
movens čitave zapadne kulture i demokratije, zapadnjačkog načina mišljenja!
Nažalost, ni g. Samardžić ne uzima u obzir naše bazne sociološke empirijske
činjenice. Neprijatne su, znam, ali stvari, naprosto, stoje tako: mi nemamo
demokratsku, već imamo despotsku tradiciju. U institucijama despotske države
sede "mali despoti", kojima je u interesu da očuvaju politički i
kulturni status quo. Nikada kroz istoriju nismo imali, pa nemamo ni danas,
nešto što bismo mogli nazvati kritičnom masom građana! Samim tim, Samardžićevo
često prozivanje "građana" - šta jesu, a šta nisu učinili - potpuno
je u neskladu sa činjenicama, deluje mi potpuno sizifovski!
Umesto što se "obračunavaju" sa onim čega nema, smatram da bi naši
istoričari bili daleko efikasniji kad bi nas podsećali na lako dokazivu
činjenicu da je "podanički mentalitet", kad god je kroz istoriju bio
u situaciji da bira između neslobode i slobode, uvek birao ono prvo. Zato nema
nikakvog mesta čuđenju našim izbornim rezultatima. Podanici ponavljaju uvek
isto - njihov neempirijski način zaključivanja ne dopušta im da izađu iz svog
(začaranog) cikličnog vremena! Pogledajmo sledeća dva primera. Kada je
Vizantija trebalo da bira između zapadnog puta u otvoreno društvo i osmanskog
puta u zatvoreno društvo - šta je izabrala? Zaslepljena antilatinskom strašću,
koju je crkva neprestano potpirivala, nije izabrala latinsku tijaru, već se
radije priklonila turskom turbanu! Nije li slično sociološko stanje zabeležio
još Herodot? Šta su dvojica spartanskih poslanika odgovorila Hidarni,
persijskom velikodostojniku, koji ih je savetovao da svoj život nastave da žive
u izobilju, pod zaštitom sultana? Rekli su mu: "Hidarno, jednostran je
savet što nam ga daješ. Savetuješ nam samo ono što si sam iskusio, ali ti drugo
ne poznaješ. Sasvim razumeš šta je biti rob, ali slobodu nisi okusio da li je
slatka ili nije!" Eto, još su antički Grci smatrali da je ipak bolje biti
čak i siromašan (ali slobodan) građanin u nekom grčkom gradu, nego biti čak i
veliki vezir u despotiji!
A opet, da nisu, možda, podanici osmanskog carstva izabrali Ataturka na
nekakvim izborima i tako se jednim potezom otarasili svoje vekovne despotije?
Ne! Da bi se pojavio Kemal-paša bilo je potrebno stotinu godina "podzemnog
rada" jednog dela elite iz porodice Osmana, koja je shvatila da će njihov
sultanat, ako se ne uhvati u koštac sa izgradnjom građanskog liberalnog i
demokratskog duštva po zapadnom modelu, nestati sa istorijske pozornice.
Srbija neće raskinuti okove zatvorenog duštva dokle god njena istinska kulturna
i politička elita, kojoj g. Samardžić nesumnjivo pripada, ne bude u stanju da u
punoj meri uvažava naše sociološke empirijske činjenice, da u svojim analizama
uvek polazi od tih činjenica te da, potom, nudi adekvatna rešenja za njihovo
prevazilaženje. Samo elita "naoružana" takvim činjenicama može da
zaustavi neprestano sociološko "šminkanje despotskog mrtvaca"!
Dr Zoran Stokić, Beograd (“Danas”, 19. april 2007.)
Epilog:
Tipično za naše predstavnike kulturno-političke elite gos Samardzić nije
odgovorio na ove kritike, znači sprečio je da se u empirijskoj DIJALOGU dođe do
odgovora na postavljena pitanja. A kao što je kazao Karl Poper "naše ideje
su sile koje stvaraju budućnost". Nema "sila" nema budućnosti.
Нема коментара:
Постави коментар