Betoven i muzika:
Kako je ogluveo, a zatim stvorio remek dela koja su promenila svet
BBC News na srpskom16. decembra 2020. 16.52
Beč, 7. maj 1824. godine – članovi kraljevske porodice,
aristokrate i gradska kulturna elita, okupili su se u bečkom Dvorskom pozorištu
radi izuzetnog događaja: premijere Devete simfonije Ludviga van Betovena.
Očekivanja su bila velika.Kompozitor i dirigent nije napisao
novu simfoniju dugo vremena, ali to nije bilo sve – Betoven lično nije viđen na
sceni čitavih 12 godina. Ali konačno se pojavio. Veliki maestro je zauzeo
podijum ispred jednog od najvećih ikad sakupljenih orkestara, za koncert kakav
još nije viđen.
I prvi put u istoriji, format je izmenjen da uvrsti ljudski
glas u simfoniju. Leđima okrenut publici, Betoven je vodio muzičare neobuzdanom
strašću, njišući se telom i mašući rukama u skladu sa muzikom. Toliko se uneo u
dirigovanje da je po okončanju izvedbe nastavio da gestikulira dok mu jedna od
solistkinja – smatra se da je to bila kontraaltistkinja Karolina Unger – nije
prišla i okrenula ga, da bi mogao da vidi gromoglasan aplauz. U tom trenutku
Betoven je već bio potpuno gluv.
Noć za pamćenje
Postoji nekoliko svedočanstava o ovom događaju, kaže za BBC
Lora Tanbridž, profesorka muzike sa Univerziteta u Oksfordu i autorka skorašnje
biografije „Betoven: Život u devet kompozicija“.
„Bio je na podijumu tokom premijere simfonije, ali pored
njega je stajao muzički direktor koji je vodio računa da sve prođe u redu, zato
što se već tada znalo da je Betoven odavno prestao da bude pouzdan dirigent“,
kaže profesorka Tanbridž. „Izgleda da se aplauz zaorio tokom jednog od stavova,
zato što je publika želela da ga čuje još jednom“, dodaje ona. To je moglo da
bude haotično veče. Kompozitor i dirigent je bio gluv, kompozicija je bila
neobično duga i složena, a – kao što je bio običaj u to vreme – muzičari su
održali vrlo malo proba. „Neverovatno je da je sve ispalo tako dobro, budući da
je bilo jako malo pripreme“, kaže profesorka Tanbridž.
BBC/Richard Strittmatter
Taj trenutak najbolje dočarava svu veličanstvenost i
tragediju Betovenovog života.
Rođen je pre 250 godina u Bonu, u Nemačkoj. Iako se ne zna
tačan datum njegovog rođenja (smatra se da je to 16. decembar), zapisano je da
je kršten 17. decembra 1770. godine. Postao je kompozitor bezgranične mašte,
strasti i snage – obeležen složenom i kontradiktornom ličnošću.
Njegove formativne godine poklopile su se sa Napoleonovim
ratovima, vremenom izuzetnih političkih previranja u najvećem delu Evrope. Iako
je rođen u Nemačkoj, priznat je i prihvaćen kao jedan od najvećih bečkih
muzičara – što nije mala stvar u gradu koji je svojim smatrao Volfganga Amadeusa
Mocarta, Jozefa Hajdna, Franca Šuberta i Antonija Vivaldija. „U mnogim
pogledima uneo je revoluciju u raspon muzike što se tiče njenog zvuka i
jačine“, kaže profesorka Tanbridž.
„Sa ambicijom i predstavom da muzika može da izražava ideje
i osećanja, pokazao je da je muzika više od puke zabave, da je ona nešto mnogo
dublje“, dodaje. „Betoven je bio ključan za izdizanje muzike na nivo umetničkog
izraza“, kaže profesorka Tanbridž. Istovremeno, imao je reputaciju svadljivca,
sebičnjaka, narcisa, nedruželjubive osobe, mračnjaka, frustriranog u ljubavi,
zapuštenog, škrtice, hipohondra… i alkoholičara.
„To je deo romantičnog mita o Betovenu“, kaže profesorka
Tanbridž, „zato što mi više volimo sliku o umetniku kog muče njegovi unutrašnji
demoni i fizičke boljke.“ Opisujući ga kao majstora koji je uneo sebe u
umetnost iznad svega drugog, sa sposobnošću da stvara dela van našeg poimanja,
delovao je kao neko ko nije s ovoga sveta.
Život obeležen
narušenim zdravljem
Betovena je, dakle, pratila reputacija teškog čoveka – ali
da budemo sasvim fer, patio je od mnogih zdravstvenih problema, a prošao je
neke veoma surove i čak kontraproduktivne metode lečenja. Niz savremenih
eksperata sproveo je istorijske forenzičke istrage u pokušaju da utvrde od
kojih je sve bolesti bolovao, kakve veze su one imale sa njegovom gluvoćom i
kako su uticale na njegovu ličnost i muzičke kreacije.
Britanski neurohirurg Henri Marš sastavio je detaljni spisak
svih njegovih boljki, onako kao što bi one bile dijagnostifikovane danas, u
dokumentarcu BBC Svetskog servisa „Viviseciranje Betovena“. Prema doktoru,
slavni kompozitor je patio od „zapaljenske bolesti creva, sindroma nervoznih
creva, agresivne dijareje, Viplove bolesti, hronične depresije, trovanja živom
i hipohondrije.“ Dan posle Betovenove smrti, istaknuti lekar Johan Vagner
izvršio je autopsiju na lešu i otkrio da mu je abdomen natečen a jetra oštećena
i sparušena na četvrtinu njene normalne veličine – što su sve bili pokazatelji
ciroze od konzumacije alkohola.
Alkoholizam je bio nasledan u njegovoj porodici: njegova
baka je patila od njega, a i njegov otac je bio poznata pijanica. Betoven je
redovno pio vino, a pogotovo u društvenim prilikama, što je u to vreme bila
uobičajena praksa, pošto voda često nije bila ispravna za piće, kaže profesorka
Tanbridž.
Vilijam Meredit, istraživač iz Centra za Betovenove studije
na Univerzitetu u San Hozeu, u Kaliforniji, pronašao je vezu između
konzumiranja vina i mogućeg trovanja gvožđem. Veza je zasnovana na uzorku
kompozitorove kose koja je hemijski analizirana i ukazala na prisustvo tog
metala. Bila je uobičajena praksa među trgovcima vinom da fermentišu sok od
grožđa u buradima koja su bila obložena gvožđem, kako bi piće postalo slatko i
sirupasto – tako nesvesno naudivši mušterijama.
Trovanje gvožđem može da izazove razna neurološka oštećenja,
mada ne postoji način da se dokaže da je Betoven patio od njega.
Kako je izgubio sluh?
Ono što jeste dokazano je da je Betovenov sluh bio ozbiljno
narušen, što je i doktor Vagner zapazio i zabeležio posle autopsije. Meredit za
BBC kaže da je gluvoća mogla da ima veze sa njegovim probavnim bolestima, jer
se datumi prvih simptoma poklapaju.
„Nadalje, Betoven se neprestano žalio na temperature i
glavobolje, od kojih je patio do kraja života.“ Druga teorija, koju zastupa
doktor Filip Makovijak, sa Medicinskog fakulteta Univerziteta u Merilendu,
glasi da je to mogla da bude nuspojava urođenog sifilisa. Ova bolest –
pristigla sa američkog kontinenta – otela se kontroli u Evropi, izazvavši
ozbiljne probleme nezaštićenoj populaciji. U Betovenovom slučaju, bolest se
manifestovala kroz gastrointestinalne tegobe i gluvoću, rekao je doktor
Makovijak. Ali neurohirurg Henri Marš smatra da ne postoje definitivni dokazi
za to, samo spekulacije.
Trauma zbog gluvoće
Ono što se zasigurno zna jeste da su Betovenovi problemi sa
sluhom započeli između 1797. i 1798. godine. Na doktorov savet, Betoven je
1802. godine otišao iz Beča i potražio mir u obližnjem gradiću Hajligenštatu da
bi pokušao da se pomiri sa najnovijim stanjem. Tamo je napisao pismo braći –
koje je postalo poznato kao Hajligenštatski testament – u kom beleži svoje
suicidalne misli i potrebu da izbegava druge ljude.
„…Pre skoro šest godina pogodila me je opaka bolest koju su
nesposobni lekari samo pogoršali“, napisao je ogolivši dušu i govorio o tome
kako ga muči gubitak sluha – i kako to objašnjava njegovo nestabilno ponašanje.
„Moram da živim kao odmetnik – ako priđem ljudima, smesta me obuzme strašna
teskoba: zato što se izlažem mogućnosti da moje stanje bude otkriveno“, napisao
je Betoven.
Ali uprkos zlovolji što je izgubio sluh, čvrsto je rešio da
nastavi da živi za i kroz umetnost. Pismo, koje nikad nije poslato, pronađeno
je među njegovim spisima posle njegove smrti. Jedan od najupečatljivijih pasusa
glasio je: „Ah! Kako priznati slabost čula koje bi kod mene trebalo da postoji
u stanju veće savršenosti, na nivou savršenosti koje malo muzičara poznaje.“
U početku, Betoven je tvrdio da je izgubio sposobnost da
čuje određene frekvencije, ali je vremenom izgubio najveći deo sluha. „Postoje
svedočanstava koja ga opisuju kao gluvog i kako je govorio glasno“, kaže
profesorka Tanbridž, „ali ne zna se kakva je situacija tačno bila.“ Ono što se
zna jeste da mu je 1818. godine već bilo teško da razume šta ljudi govore, tako
da ih je molio da zapisuju pitanja i komentare. Postoje zabeležene anegdote
pred kraj njegovog života koje sugerišu da je i dalje mogao da registruje neke
zvuke, mada prilično prigušeno, kao što je bio onaj jedan put kad ga je zateklo
što je čuo glasan vrisak.
Muzika kao niz
vibracija
I tako, nezadovoljstvu što ne može da se oženi Betoven je dodao
nezadovoljstvo što ne čuje. Ali ne samo da je nastavio da komponuje, već je
stvorio i neke od svojih najekspresivnijih, najpotresnijih i
najeksperimentalnijih dela. U Hajligenštatskom testamentu, „Betoven je odlučio
da život i dalje ima smisla, da će nastaviti da komponuje i da će ga njegova
muzika spasti“, kaže profesorka Tanbridž. Budući da je instrument kojim je
Betoven najbolje vladao bio klavir, nastavio je da komponuje na njemu, uz pomoć
raznih sprava koje su pojačavale zvuk. I pored toga, Betovenov najmoćniji instrument
ostao je njegov mozak. „Morate da imate na umu da muzičari u velikoj meri
zavise od mašte, da mogu da čuju zvuke u svojoj glavi, i da je Betoven stvarao
muziku još od detinjstva“, objašnjava profesorka Tanbridž. „Možda nije mogao da
čuje spoljni svet, ali nije bilo razloga da se pomisli da se njegova sposobnost
da čuje muziku u glavi pogoršala ili da je njegova muzička kreativnost
oslabila“, dodaje profesorka.
Snaga i raskoš
Uprkos ogorčenju zbog toga što piše muziku koju njegove uši
ne mogu da čuju, Betoven je uspeo da se izbori sa novim izazovima: ispunio je
svoje kompozicije snagom i fizičkom ekspresijom kakvih ranije nije bilo. Štaviše,
nekoliko savremenih tumača smatra da je njegova gluvoća na razne načine
pojačala njegov talenat. „Ako ne čujete kako treba, zavisite od energije koju
muzičari izražavaju kroz muziku“, kaže za BBC britanski kompozitor Ričard
Ajres. Ajres, koji je takođe gluv i koji je napisao delo inspirisano i
Betovenom i vlastitim gubitkom sluha, kaže da je veliki maestro pribegao
„raskošnijoj muzici, čije se muzičke linije više ističu. Jasnije su.“ To je
Betoven počeo da zahteva od svojih muzičara – mogao je da vidi pokret njihovih
tela i energiju uloženu u izvedbu, kaže Ajres.
Njegova muzika stekla je pulsirajući kvalitet, koji ga je
poveo neočekivanim putevima i rezultirao neočekivano srceparajućim i potresnim
momentima… koje najbolje ilustruju njegove poslednje kompozicije. Njegova
„Heiliger Dankgesang“ (gudački kvartet br. 15, Opus 132) na primer,
iznenađujuće je uzvišena kompozicija, nastala iz zahvalnosti bogu zato što mu
je pomogao da se oporavi od bolesti.
Humanost i nada
Postoji obilje dokaza koji potvrđuju da je bio
„nedruželjubiv i bolestan“, kaže profesorka Tanbridž, „ali Betoven je bio i
mnogo više od toga.“„Ona ima i drugu stranu, srdačniju i zabavnu. Postoje drugi
trenuci koji ističu njegove ljudske kvalitete“, dodaje profesorka. To što je
Betoven bio u stanju da komponuje „Odu radosti“ u jednom od najtežih ličnih
perioda pokazuje da je polagao nadu u budućnost – što je osećaj koji je
preplavio njegove kasnije radove, kaže profesorka Tanbridž. Od ranog doba,
Betoven je žudeo da stvori muziku po istoimenoj poemi Fridriha Šilera – i
konačno je našao način da je uklopi u Devetu simfoniju. „Mislim da su ideali
izraženi u tekstu, bratstva i sreće, ono čemu se Betoven nadao u političkom
smislu i u širem društvu“, kaže profesorka Tanbridž.„Zadržao je tu nadu do
kraja života i to je nešto što prosto ne smemo da ignorišemo.“
***
Komentar
***
Romantičarski božiji genije u 21 veku? Da bi se došlo do napretka u bilo kojoj oblasti ljudske delatnosti - potreban je rad čitavih generacija - evoluciju muzičkih ideja – internet daje trenutno. Betoven stoji "na ramenima": Hajdna, Salijeria, Ditersdorfa, Lukezija, Muzio Clementea, Paizjela, Čimaroze, Pavela Wranitzky-og, Méhula, Pleyela, Jan Ladislav Dusseka, Joseph Krausa, Antonio Cartellieria, Friedrich Witt, Viotija... Bez sinteze dela savremenika BEZ NADMETANJA nema ni njega. Humel, Jan Dussek i Kramer su ekvivalent Betovenu. Za savremenike Humel i Dussek su veće imena od Betovena ( Humel je mogao da odsvira Betoveneove partiture, Betoven pak nije mogao da odsvira Humelove!); sam Betoven mu je zavideo iako ga je Humel finansiski podržavao. Svoja prva dela u Bonu Betoven je pisao u ključu Paizjela, Gluka, Humela, za ta dela je dobio loše kritike... Takođe nema Betovena bez slučajnog događaja susreta sa Valdstajnom - grof Ferdinand von Valdstein kaže Betovenu: "Idete (iz Bona – periferije) u Beč (centar muzike) - i ne samo da je to kazao nego ga je upoznao sa dva ključna čoveka – (mecena) knez Lobkovitz i Joseph Haidn. Škola Hajdn/Salijeri/ Albrechtsberger OMOGUĆILA je Betovenu da dostigne nivo savremenika! Bez pomoći aristokrata nema ni Betovena (uprkos lažnom mitu); u Beču je živela jedan od muzičkih ikona koja je živela nezavisno od pomoći aristokrata, živeo je u elitnom delu grada, od prodaje svojih nota – Wanhal.
Samo
jedan primer tadašnje konkurencije:
https://www.youtube.com/watch?v=bjT0-WBSSQw
Jan
Ladislav Dussek: Piano Concerto in G minor, Op.49
Dussekov koncert imao je super uspešnu premjeru januaru 1801.godine - posle toga bila je premjera Betovenovih
klavirskih koncerata No1, No2 (1801.)
Muzio Clementi - Piano
Sonata in G minor, op. 50 no. 3, "Didone abbandonata" (1800.)
Muzio Clementi - Piano Sonata in D minor, Op. 50 No. 2
Muzio Clementi, Six
Sonatinas Opus 36 (1784-1800.)
Friedrich
Witt Symphony in C major 'Jena' (1790s)
Zoran Stokić
16.12.2020.
Нема коментара:
Постави коментар