"Paklena
pomorandža": Četiri razloga zašto treba gledati jedan od
najkontroverznijih filmova (i jedan zašto ne)
Jedan od najkontroverznijih filmova svih vremena i dalje je
veoma popularan gotovo 50 godina posle premijere - zbog čega?
IZVOR: BBC SUBOTA, 19.12.2020. | 10:16 -> 19:28
"Bilo je užasno", kaže mladić ležeći u bolničkom
krevetu. "Naravno da je bilo užasno", odgovara mu žena u beloj
uniformi. "Nasilje je užasna stvar. To sada učiš. Tvoje telo to uči".
I naučio je, više silom nego milom. Ali da li je onda
moralno nečije ponašanje - makar ono bilo devijantno - menjati prisilnim putem?
I da li je to rezultat toga "prava dobrota"? Ta pitanja, uz
glavolomke o politici, društvu, kulturi, psihologiji i nasilju, deo su čuvene
Paklene pomorandže reditelja Stenlija Kjubrika.
Jedan od najboljih, ali i najkontroverznijih filmova svih
vremena prikazan je prvi put na današnji dan 1971. godine. U međuvremenu je
prošao dug put - od pomešanih kritika, preko zločina inspirisanih njime, do
kultnog statusa u svetu kinematografije. Zato sipajte čašu mleka, pustite
Devetu simfoniju dobrog starog Ludviga Vana i podsetite se zašto treba gledati
Paklenu pomorandžu.
Kvalitet
Pre svega, zato što je to zaista kvalitetan i kultni film. Paklena
pomorandža je već decenijama redovni član gotovo svih lista najboljih filmova
svih vremena, kao i filmova koje treba pogledati barem jednom u životu. Nominovan
je za četiri Oskara i prvi je naučnofantastični film koji je bio u mogućnosti
da osvoji tu nagradu. Doduše, kritike su posle premijere bile podeljene, pre
svega zbog količine prikazanog nasilja.
Snimljena je po istoimenom romanu Entonija Burdžisa koji je
prava na film prodao za 500 dolara i to Miku Džegeru, frontmenu čuvenih
Rolingstonsa. Džeger je želeo glavnu ulogu, ali do toga nije došlo i prava su
na kraju stigla do Stenlija Kjubrika, koji je bio i autor scenarija i producent
i reditelj. A to nešto govori.
Provokativnost
Iako je od premijere prošlo gotovo 50 godina, Paklena
pomorandža i dalje izaziva dosta debata među filmofilima. Jednostavno, reč je o
filmu koji ima tu sposobnost da prodrma vijuge gledaocima i natera ih na
razmišljanje. Priča se dešava u distopijskoj budućnosti - ne znamo tačno kada,
ali znamo da je u pitanju Velika Britanija i da stanje u društvu i državi nije
baš najbolje. To u praksi znači mnogo nasilja kojim se niko od nadležnih ne
bavi, ali se redovno pije mleko, tako da se barem zdravo hrane.
Usred svega toga je mladi Aleks Delardž, predvodnik
četvoročlane bande koji radi šta mu je volja i prilično uživa u raznim
grozotama. Pre svega obožava Ludviga Vana i ultranasilje, što u filmu uvek ide
zajedno. Kada završi u zatvoru Aleks se prijavi na eksperimentalno lečenje za
promenu devijantnog ponašanja radi smanjenja kazne. To znači da ga nateraju da
iznova i iznova gleda scene ratova i nasilja i to sve dok njegovo telo ne
razvije mučninu na samu pomisao da uradi nešto slično.
O tome kakav je to eksperiment dovoljno govori činjenica da
je Malkom Mekdauel, koji u filmu igra Aleksa, povredio rožnjače tokom čuvene
scene kada mu metalna sprava prisilno drži kapke otvorene. A u pozadini
Betoven...
Inače, čovek u belom mantilu koji mu na svakih nekoliko
sekundi sipa nešto u oči je pravi lekar koji se brinuo da Mekdauelu oči budu
vlažne. Tu se postavlja pitanje slobodne volje: "Kada čovek više ne može
sam da bira, on prestaje da bude čovek", glasi jedna rečenica u filmu.
Reditelj Stenli Kjubrik je 1971. u tekstu za list Saturdej
riviju (Saturday Review) napisao da je Paklena pomorandža "socijalna
satira koja se bavi psihološkim uslovljavanjem kao opasnim oružjem koje
totalitarne vlade koriste za kontrolu građana". "To je priča o
iskupljenju tinejdžera delikventa preko uslov-refleks terapije, a u isto vreme
predavanje o slobodnoj volji", dodao je drugom prilikom.
Kjubrikova
genijalnost
A ako ništa drugo Paklenu pomorandžu bi trebalo gledati zbog
samog Kjubrika, jednog od najboljih reditelja svih vremena. Isijavanje, Odiseja
u svemiru 2001, Doktor Strejndžlav, Spartak, Putevi slave, Bojevi metak (Full
Metal Jacket)… Gotovo sve što je ikada snimio steklo je kultni status. Tako je
i sa Paklenom pomorandžom, koja uopšte nije bila u planu. Scenarista Teri Sautern
dao je Kjubriku kopiju Burdžisove knjige u vreme dok je Kjubrik radio na filmu
o Napoleonu (koji nikada nije završio).
Nije je pročitao, ali jeste njegova žena, pa je morao i on. "Bio
sam uzbuđen zbog nje - zaplet, ideje, likovi i naravno, jezik", izjavio je
Kjubrik. "Priča, naravno, funkcioniše na više nivoa: Političkom,
sociološkom, filozofskom i naravno psihiloško-simboličkom nivou", dodao
je. Toliko mu se svidela da je napisao scenario koji je najverniji knjizi od
svih njegovih scenarija (poznat je njegov sukob sa Stivenom Kingom oko
adaptacije Isijavanja).
"Mislim da je sve što je Burdžis hteo da kaže o priči
rečeno u knjizi, ali jesam izmislio nekoliko korisnih naravnih ideja i preoblikovao
neke scene", izjavio je. Kjubrik je bio poznat kao veliki perfekcionista,
što su na koži osetili i svi koji su radili na Paklenoj pomorandži.
"Da Kjubrik nije filmski reditelj bio bi načelnik
Generalštaba američke vojske", izjavio je Mekdauel. "Bez obzira šta
je - čak i da je pitanje kupovine šampona, sve mora da ide preko njega.
Jednostavno voli totalnu kontrolu".
Dejvid Praus, poznat inače kao Dart Vejder u Ratovima
zvezda, tokom jedne scene morao da je glumca Petrika Magija u invalidskim
kolicima odnese uz stepenice, što nije lako, čak ni njemu. Zbog toga je Kubriku
rekao da završe snimanje u što manje pokušaja jer on, kako kaže, "nije baš
poznat kao čovek koji završi sve iz prvog puta". Ostatak filmske ekipe se
prilično uplašio zbog tog načina obraćanja čuvenom reditelju, ali se Kjubrik
samo nasmejao i obećao da će pokušati sve što može. Scena je snimljena iz šest
pokušaja, neverovatno malo za Kjubrika.
Poslednja scena - znate već koja - snimana je 74 dana. Inače,
čuvena scena posle upada Aleksa i njegove bande u kuću pisca je potpuno
Kjubrikova zasluga. Nije bilo u scenariju da Aleks tokom svog tog nasilja peva
Singing in the Rain. Kjubrik je četiri dana pokušavao kako da snimi tu scenu i
ništa mu se nije svidelo, a na kraju je pitao Mekdauela da li bi mogao da tokom
svega pleše i peva, a Mekdauel je izabrao jedinu pesmu koju je mogao da se
seti. Kjubriku se to toliko svidelo da je za 10.000 dolara otkupio prava na
Singing in the Rain.
Međutim, ima i onih kojima se ta scena nije baš svidela. Kada
je Mekdauel nekoliko godina kasnije upoznao Džina Kelija, čuvenog glumica iz
mjuzika Singing in the Rain, Keli se samo okrenuo i ljutito otišao.
Muzika, drugovi i
mleko
Upravo to bi bio četvrti razlog zbog čega treba gledati
Paklenu pomorandžu - svi ti sitni detalji koji je čine toliko autentičnom. To
što veliki Ludvig Van, kako bi Aleks rekao, kompozicijama prati sve scene
nasilja. Neki to vide kao poruku da kultura nije garant moralnosti, o čemu se
takođe posle filma može debatovati. Inače, iako je Aleksu Betoven miljenik, u
filmu ima više Rosinija nego Betovena.
Tu je onda i čitava estetika filma, način na koji su Aleks i
njegovi pajtaši obučeni, kao i neobični jezik Paklene pomorandže. U
distopijskoj budućnosti tinejdžeri u slengu koriste nadsat - verziju engleskog
sa dosta ruskoj uticaja i ruskih reči. Jedni druga nazivaju drugovima (droogs),
a po zidu mleko bara svuda piše moloko, što je ruska reč za mleko.
Inače, Kjubrik je naredio da se posude za mleko koje vise na
zidovima bara prazne i ponovo pune na svakih sat vremena, jer se mleko
zgušnjavalo i nije dobro izgledalo pred kamerama.
Zašto ga ne gledati
Jednostavno, može da bude prilično neprijatan, tako da nije
baš za sve. Pun je eksplicitnih scena nasilja, mučenja, seksa, zbog čega je
dugo bio zabranjen u nekim zemljama i može se često naći na listama filmova
koji su previše uznemirujući da biste ga gledali dva puta. A imajući u vidu šta
se sve dogodilo tokom 2020. godine, možda bi još malo nasilja i teških misli
bilo previše. Te 1971. film u Britaniji nije dobio nikakvu oznaku do kog
uzrasta se film ne preporučuje za gledanje, iako su vlasti smatrale da je nasilje
u njemu previše ekstremno. U narednim godinama film je nekoliko puta pominjan
kao inspiracija za stvarne zločine koji su se dogodili u Britaniji.
Prvi put tokom suđenja 14-godišnjem dečaku optuženom za
ubistvo, pa na suđenju za ubistvom jednom 16-godišnjaku, a onda i u slučaju
silovanja tokom kojeg su napadači pevali nešto izmenjenu verziju pesme Singing
in the Rain. Kristijana Kjubrik, supruga reditelja Stenlija Kjubrika,
izjavljivala je da je njihova porodica zbog svega toga dobijala pretnje smrću,
a bilo je i protesta kod njihove kuće. Iako se u javnosti često može čuti da je
film potom zabranjen, to se nije dogodilo, već je povučen na Kjubrikov zahtev.
On ipak nije priznavao vezu između njegovog filma i zločina.
"Vezivati umetnost kao uzrok (zločina) je pogrešno shvatanje. Umetnost se
sastoji iz ponovnog oblikovanja života, ali ne stara život", izjavio je. "Dalje,
dodeljivati moćne sugestivne kvalitete nekom filmu, čak i u stanju duboke
hipnoze, ljudi ne mogu da urade stvari koje su u suprotnosti sa njihovom
prirodom". Zbog toga su Britanci tokom osamdesetih i devedesetih, ako su
želeli da ga gledaju, morali da Paklenu pomorandžu donesu iz inostranstva - uglavnom
je to bilo iz Francuske. Tako je 1993. godine jedan filmski klub u Britaniji
prikazao film bez dozvole, a kompanija Vorner bradrs ih je na Kjubrikov zahtev
tužila i dobila na sudu.
Posle Kjubrikove smrti film je ponovo dobio dozvolu za
emitovanje, ali i rejting da nije za mlađe od 18 godina. Možda sve to najbolje
opisuje rečenica Vinsenta Kenbija, kritičara Njujork tajmsa, koji je napisao da
je Paklena pomorandža "briljantna i opasna, ali opasna na način na koji su
opasne sve briljantne stvari".
***
Komentar
(neobjavljen komentar na BBC, moderator se prepao (!))
***
Primer odličnog filma iz doba
evropskog autorskog filma. Ako je čovek neka mašina, onda smo mašina sa
predispozicijom za učenje - preživljava koristeći se kulturnim matricama. Preživeli
smo, na primer, ledeno doba tako što smo bili sposobni da izmislimo nove alate
(harpun), nove forme (strategiju i taktiku lova), koje su postali opšte
vlasništvo Homo sapijensa. Naša glava razvijala se oko 50 milona godina svaki
njen sloj imaju svoj datum proizvodnje. Sloj kada smo bili -
australopitecusi,..., lovci, nomadi, zemljoradnici, antički kosmocentrični
ljudi, srednjovekovni teocentrični i moderni atropocentrični. Sa protokom
vremena uvećavao se naš fond znanja pa je već Hobs primetio da „svet nama
konačni smisao niti svrhu” - živimo u
besmislenom, haotičnom, slučajnom, nepravednom svetu. Ideali naših kulturnih
matrica - istine, dobra, mira, pravde, sreće - nisu ništa drugo do naše dosetke
- koje treba nam stvore - smisao - koja bi nas zaštito od razornog nihilizma i
koji bi nam pomogo da preživimo. Međutim savremen svet je umrežio - na stotine
disparatnih kulturnih matrica i nihovih različitih etike, raznorodne države - u beskonaču
petlju - “Frankeštajn"(život bez "smisla"). Naš život se sveo na beskonačni niz mehaničkih procedura
- u kojima ljudi više ne naziru nikakav smisao; takav "razočaran"
čovek potencijano jeste tempirana bomba -
jer neki slučajni događaj u njemu - aktivira neku našu stariju možadanu
mapu - i on u trenu postaje “nomad”, “lovac”, "životinja" a mi postajemo
njegova kolateralna šteta!
Zoran Stokić
19.12.2020.
Нема коментара:
Постави коментар