Psihologija i predrasude: Da li poznajete sebe tako
dobro kao što mislite
Kad vas zamole da napravite izbor između neke dve stvari
– dva lica, ili dva političara, na primer – vi možda samo mislite da dobro
poznajete razlog zašto ste odabrali A, a ne B. Ali da li je stvarno tako? Jedan
švedski psiholog tvrdi da ne znate.
Pokažu vam, na primer, dve slike – dve žene, ili dva
muškarca – i od vas zatraže da ocenite ko vam je privlačniji. To je prilično
lako. Ali onda se od vas zatraži da objasnite zašto. To je već malo teže. Moglo
bi da vas natera da razmislite. Šta vam se to tačno dopada u vezi s ovom
osobom? Ima li nečeg privlačnog u njenim očima, možda? Ili kosi? A šta je s
njim? Možda vam se dopada njegova jaka vilica ili savršeni zubi. Ali da li su
to stvarno razlozi zbog čega vam je jedna osoba privlačnija od druge? Kad
budete čuli za rad profesora Petera Joahnsona, možda ćete se pokolebati.
Švedski eksperimentalni
psiholog Peter Johanson voli mađioničarske trikove. On nije zvanično obučen za
njih, ali je naučio samog sebe nekim osnovnim trikovima s odvraćanjem pažnje. Mađioničari
odavno razumeju fenomen „slepila na promenu“. Odvrativši vam pažnju, mađioničar
može da promeni kartu, na primer kralja tref za kralja pik, i sva je prilika da
vi to nećete ni primetiti. Johansonove rudimentarne mađioničarske veštine
korisne su za njegove eksperimente – jer su, pre nekoliko godina, on i njegove
kolege odlučili da ne testiraju slepilo na promenu već „slepilo na izbor“.
Dozvolite da objasnim. U svom najranijem eksperimentu,
Peter Johanson je učesnicima pokazao parove slika sa licima. Subjekti su imali
prost zadatak: izaberite ono koje vam se više sviđa. Onda im je data slika i
zamoljeni su da opravdaju izbor. Ali oni nisu bili svesni da je Johanson
primenio mađioničarske veštine da bi izveo zamenu: zapravo su dobili sliku
muškarca ili žene koje nisu odabrali. Mogli biste da pretpostavite da će oni to
primetiti. Ako je tako, pogrešili biste. Neverovatno, ali samo je četvrtina
njih uspela da zapazi zamenu. Da ponovimo, slike su bile različitih ljudi i
postojale su lako prepoznatljive razlike među njima. Jedna je možda bila
brineta i imala minđuše; druga je bila plavuša bez minđuša. Posle zamene, subjekti
bi objašnjavali zašto su izabrali osobu koju zapravo nisu izabrali!
„Kad ih pitam zašto ste izabrali ovo lice“, kaže Peter
Johanson, „oni počnu naširoko da objašnjavaju zašto im se to lice više sviđa,
uprkos tome što im se, samo nekoliko sekundi ranije, više dopadalo ono drugo.“
Kad im je objasnio šta je uradio, obično bi ga dočekalo
iznenađenje i često neverica. Najintrigantniji slučajevi bili su oni kada su
ljudi opravdavali svoj izmanipulisani izbor ističući nešto što nedostaje
originalnom izboru. „Na primer, ako kažu: ‘Oh, više mi se sviđa ovo lice zato što
zaista volim minđuše’ a ono lice koje im se prvobitno više dopalo nije imalo
minđuše, onda možemo da budemo sigurni da šta god da ih je navelo da naprave
taj prvi izbor, to sigurno nisu bile minđuše.“
I šta sad možemo da zaključimo na osnovu ovoga? E, pa
ispostavlja se da ne posedujemo baš jasno razumevanje zašto biramo ono što
biramo. Često to moramo da prokljuvimo sami, baš kao što moramo da prokljuvimo
motive i razloge drugih ljudi. Prozor kroz koji pokušavamo da posmatramo
vlastitu dušu zamagljen je i mutan.
Zašto mislite da je jedno lice lepše od drugog teško da
je trivijalno pitanje. Seksepil je veoma važan: opstanak ljudske vrste
praktično od njega zavisi. Ali Peter Johanson je iskoristio trikove i da na
probu stavi naše izbore u još jednoj veoma važnoj oblasti – politici. U jednoj
drugoj studiji, postavio je grupi švedskih subjekata desetak pitanja o njihovim
političkim stavovima – kao što su da li treba da dođe do povećanja poreza na
gorivo ili da li treba ukinutu besplatno zdravstveno osiguranje.
To su teme koje se čine da unose razdor u švedsku levicu
i desnicu. Njihovi napisani odgovori potom su im bili vraćeni, osim što – kao
što sada već možete i sami da pretpostavite – oni nisu bili pravi. Levičari su
dobili odgovore koji su bili više desničarski; desničari su dobili odgovore
koji su bili više levičarski. I onda je od njih zatraženo da opravdaju svoj
izbor.
Još jednom, većina njih nije uspela da primeti zamenu.
Subjekat koji je pre samo minut štiklirao kvadratić kojim podržava povećanje
poreza na gorivo, sada je objašnjavao zašto veruje da ne bi trebalo da dođe do
jednog takvog povećanja. Pružao je objašnjenja koja su savršeno imala smisla.
„Govorio bi: ‘Nije fer prema stanovništvu koje živi izvan velikih gradova jer
oni moraju više da voze.'“ Nije, dakle, bilo ničeg neobičnog u njihovoj
racionalizaciji, osim što je par minuta ranije ne bi bilo.
Očigledno nam manjka samospoznaje o našim motivima i
izborima. Ali, pa šta? Šta su tačno implikacije ovog istraživanja? Možda je
jedan opšti zaključak da bi trebalo da naučimo da budemo tolerantniji prema
ljudima koji se predomišljaju. Obično imamo vrlo osetljivu antenu za
nedoslednost – bilo da je ta nedoslednost kod partnera, koji je promenio
mišljenje da li više voli italijansku ili indijsku hranu, ili kod političara
koji je vodio jednu politiku u prošlosti a sada zastupa potpune suprotne
stavove. Ali budući da često nemamo jasan uvid u to zašto biramo ono što
biramo, sasvim sigurno bi trebalo da imamo malo više manevarskog prostora za
menjanje svojih izbora.
Možda bi mogle da postoje i konkretnije implikacije po to
kako se snalazimo u aktuelnom dobu – u vremenu u kom je sve veća kulturološka i
politička polarizacija.
Bilo bi prirodno verovati da oni koji podržavaju neku
levičarsku ili desničarsku stranku rade to zato što su posvećeni ideologiji
dotične stranke: veruju u slobodno tržište ili, suprotno njemu, u veću ulogu
države. Ali rad Petera Johansona pokazuje da naša vernost ne pripada konkretnoj
politici, budući da, uz pomoć tehnike zamene, možemo biti navedeni da podržimo
svakakvu vrstu politike. Umesto toga, „mi samo podržavamo etiketu ili tim“.
Što će reći, podložni smo da precenimo do koje mere je
neki Trampov sledbenik – ili neki Bajdenov sledbenik – spreman da podrži svog
kandidata zbog politike koju taj političar zastupa. Umesto toga, neko će
naprosto biti za Tim Tramp ili za Tim Bajden. Najupečatljiviji primer za ovo
bio je na poslednjim američkim izborima. Republikanci se tradicionalno zalažu
za slobodnu trgovinu – ali kad je Tramp počeo da zagovara politiku
protekcionizma, većina republikanaca nastavila je da ga podržava, čini se ni ne
primetivši razliku. Pred poslednje američke izbore – ostrašćenu ljutu bitku
između Donalda Trampa i Hilari Klinton 2016. godine – profesor Johanson
isprobao je još jedan eksperiment. Zamolio je glasače da ocene omiljenog
kandidata na osnovu njegovih karakternih osobina, iskustva i tako dalje, a
potom zamenio njihove odgovore, povećavši tako rejting kandidata koji im se ne
dopada.
I funkcionisalo je. Ljudi su navodili razloge zašto su
zapravo prilično otvoreni kad treba da odaberu između njih dvoje. Neverovatno,
ali čini se da takav mađioničarski zahvat ostavlja i trajni efekat. Ako
prevarite osobu da veruje da je plavuša privlačnija od brinete, ona je sklonija
da potvrdi taj izbor kad joj se dva lica pokažu sledeći put. Isto je sa
političkim stavovima. Nakon što je zamenio političke preference svojih
subjekata, Peter Johanson je testirao njihove stavove naredne nedelje. Pošto su
morali da opravdaju sopstvene izbore, „činilo se da su sami poslušali vlastite
argumente za njih“.
***
kometar
*
Problem je složeniji. U istoriji političkih
teorija Aristotelova paradigma o polisu (grad država) kao mnoštvu različitih -
jedinstvu različitih - zauzima jednistveno mesto. Ona čini paradigmu političkog
(!) koju svaka politika mora uzeti kao svoju polaznu tačku. Polis je identičan
s grđanstvom – polis to su građani (polis nije pravna osoba iznad građana). Od
vrste (kvaliteta) građana zavisiće ustav – polis je onakav kakvi su građani. S
karakterom građana menja se i karakter polisa. Neposredno u samim građanima a
ne u nekoj izdignutoj državnosti jesu koreni političke zajednice. Osnovna
podela u Aristotleovoj Politici je između (1) polisa (skup jednakih u
različitosti) i (2) domaćinstva/uređena na despotski način (skup nejednakih). U
polisu svi moraju voditi brigu, pored svog pojedinačnih ineresa i brigu o celini
i opštem dobru. Cilj države je da pomoću institucija neguje i "popravlja"
ljude, pa je njen smisao postojanja - potpuno etičan. Svrha države je u sreći
svih njenih građana, a dobro je najviši politički cilj kome država treba da
teži. A da li države danas "popravljaju ljude"? Preko 80% država sveta temelji se na despotskim
matricama (tadicionalnim ili despotiji kapitala). Ni velike sila (SAD, Rusija, Kina) ni
tradicionalni svet (Indija, arapski svet i tsl.) nisu zaiteresovani da vladaju
"građanima – razvijeno kritičko mišljenje" najlakše je vladati
"podanicima" (bez kritičkog mišljenja). Nije ista
"psihologija" građanina i podanika!
Zoran Stokić
18. 10. 2020.
Нема коментара:
Постави коментар