DW: Naselje u kojem je godišnja kirija 88 centi
LIFESTYLE
Autor:Dojče vele 28. avg. 2021.
Izvor:
Shutterstock/ilustracija
Pre tačno
pet vekova je bogati trgovac iz Augzburga stavio svoje kuće na raspolaganje
siromašnima. Naselje postoji i danas, po istom principu, uz simboličnu
stanarinu. DW u poseti najstarijem socijalnom naselju na svetu.
Stambeno
naselje Fugeraj sa kućama obraslim zimzelenom i komotnim trgovima jedno je od
najvećih atrakcija u nemačkom Augzburgu. Ali, živopisno naselje u srcu
bavarskog grada je mnogo više od toga: to je veliki socijalni projekt koji već
pet vekova godina u 67 kuća sa 142 stana pruža krov nad glavom za oko 150
siromašnih ljudi. Još 80 ljudi je na listi čekanja.
Ko ovde
želi da živi mora da ispunjava par uslova. Njih je 1521. utvrdio bogati trgovac
Jakob Fuger iz Augzburga.
U „kućama
za siromašne“ smeštani su nadničari ili zanatlije koji su malo zarađivali. Oni
su morali biti časni i truditi se oko zaposlenja. Prosaci nisu imali nikakve
šanse – za njih su, smatrao je Jakob Fuger, nadležni grad i crkva. Osim toga,
stanari su morali da potiču iz Augzburga, da budu katolici i da se triput
dnevno mole za spas duše trgovca Fugera.
Zauzvrat je
od stanara zahtevao godišnju stanarinu od jednog rajnskog guldena – to je
odgovaralo otprilike sedmičnoj plati jednog zanatlije. Što se tiče iznosa
stanarine, ništa se nije promenilo već 500 godina. Danas se jednom godišnje
mora platiti simboličnih 88 centi. I dalje svi stanari moraju biti katolici – a
da li se stvarno triput dnevno mole za dušu osnivača naselja, to je teško
proveriti, piše Dojče Vele.
Stanari
danas
Noel
Gvobadia (27) živi u Fugerovom naselju od tinejdžerskih dana. Njegova samohrana
majka se s njim i njegovim mlađim bratom doselila u Fugeraj jer nije mogla da
zaradi dovoljno za izdržavanje dece i sebe.
„Većina
ljudi koji su ovde živeli bili su prilično stari“, priseća se Gvobadia. „Brinuo
sam kako će to izgledati. Tim pre što smo bili prva porodica migrantskih korena
u naselju.“
Ali,
njegovi strahovi su bili neopravdani. Osnovni koncept naselja podstiče
dobrosusedske odnose. „Mora se samo međusobno razgovarati“, kaže Noel Gvobadia.
„Svi smo sedeli u vrtu pivnice, onda jedan drugome pomogne recimo kod
podešavanja televizora – i nakon kratkog vremena kao da je čovek stekao novu porodicu.“
Bake i dede
iz naselja već odavno su postali dobri prijatelji s kojima zbija šale, popije
pivo i od kojih se čuje poneki dobar savet. Kad se Noel s 20 godina odselio iz
majčinog stana, ostao je veran naselju. Sad tamo ima mali apartman samo za sebe.
„To me
oslobodilo velikoga straha od potrage za stanom na tržištu“, kaže on.
„Zahvaljujući niskoj stanarini, od ono malo novca što sam zarađivao za vreme
strukovnog obrazovanja mogao sam dobro da živi, i potpuno se koncentrišem na
planove za budućnost.“
Važan
osećaj zajedništva
Ilona
Barber (71) već šest godina živi u naselju. Ona se prijavila jer njena mala
penzija nije bila dovoljna za pokrivanje troškova. „Na Badnje veče sam dobila
vest da ću ovde dobiti stan“, priča ona. „To je za mene bio božićni poklon.“
Od tada ona
s dva psa, dve mačke i šest ptica živi na 55 kvadratnih metara – i već odavno
je važan oslonac u naselju.
Ako nije
upravo angažovana da od turista na ulazu u Fugeraj naplaćuje naknadu za posetu
naselju – što je jedan od izvora prihoda socijalnog naselja – onda za susede
obavlja neke male poslove ili ide na ćaskanje ili gledanje filmova koje
organizuju stanari. „Cenim solidarnost, zajedništvo koje ovde vlada“, kaže ona.
„I naravno činjenicu da ne moram da razmišljam o svakom feningu koji trošim.“
Za
stanovnike se brinu dve socijalne radnice. Doris Hercog je odgovorna za proveru
zahteva za stanovanjem u naselju, za posredovanje u slučaju spora između
suseda, a pomaže i u rešavanju problema s birokratijom. „Kontaktiram
zdravstvena osiguranja i bolnice, često stanare pratim kad moraju u neku
državnu ustanovu ili kad je potrebno obezbediti osnovnu socijalnu pomoć“, kaže
ona.
Zauzvrat se
očekuje da se stanari naselja sami angažuju gde je potrebno – na radovima u
vrtu ili ako je potreban noćni čuvar. Jer, svakoga dana tačno u 22 sata
zaključavaju se ulazna vrata „sela u gradu“. Svaki stanar koji nakon toga želi
da uđe u naselje, mora noćnom čuvaru da plati 50 centi.
Pogled u
budućnost
Jakob Fuger
je povelju o osnivanju naselja potpisa u avgustu 1521. Za ono vreme je bilo
neobično što siromašnima hoće da pomogne veletrgovac, koji je bogatstvo stekao
pre svega vađenjem ruda. U to vreme su deca siromašnih roditelja oduzimana, a
roditelji slati u radni logor. Odatle najčešće nije bilo povratka.
„Jakob
Fuger je omogućio ljudima da porodica ostane na okupu“, kaže Astrid Gabler,
portparolka Fondacije Fuger. „On je bio uveren da će tako lakše ponovo stati na
sopstvene noge.“
Od
osnivanja je Fugerovo naselje stalno raslo. Građeni su novi stanovi, a u Drugom
svetskom ratu je izgrađen bunker za slučaj vazdušnih napada. U međuvremenu
postoji i dućan sa suvenirima i muzej za brojne turiste.
Bit
socijalnog naselja koje slavi 500. rođendan je takozvani „Fugerov kod“ – „kao
uzor za buduća socijalna naselja po celom svetu“, kaže Astrid Gabler. „Jakob
Fuger je ovde stvorio model. Želimo da u budućnosti svuda u svetu nastanu
ovakva socijalna naselja.“
Pri tom
naravno valja voditi računa o lokalnim uslovima, naglašava ona. To što stanari
Fugerovog naselja moraju biti katolici odražava tadašnje vreme i okolinu, kaže
Gabler. Ali, kaže, moguća su i sekularna socijalna naselja ili ona u kojima
žive pripadnici drugih vera „sve dok slede humanističke ideale“.
Fondacija
je još uvek je u rukama porodice Fuger. Stanar Noel Gvobadia je svestan duge
istorije četvrti. „Bio sam najmlađi stanar koji je sam živeo u jednom stanu
najstarijeg socijalnog naselja na svetu“, kaže on uz osmeh. „Zar to nije kul,
sa 27 godina sam deo priče duge 500 godina.“
***
Komentar
***
Pre
karolinške renesanse postojale su - “artes vulgares et soldidae” - “obične i
prljave zanatske veštine”. U doba karolinške renesanse, pak, prvi put od
antike, zanatske delatnosti su dobile naučni (umetnički) status. Da li se tome
treba čuditi? — Ni najmanje, ako se zna kakvo su mesto zauzimali kovački i
kujundžijski zanat u germanskoj mitologiji, ili ako se prate sage o galskom
bogu veština i zanata, Merkuru. Ako se ta "varvarska tradicija" još
ispreplete sa jednom od ideja hrišćanskog učenja po kojoj "ako ko neće da
radi da i ne jede" (Pavlova poslanica Solunjanima), pojava naučnog statusa
zanatskih delatnosti dođe mu, u takvoj klimi, nekako prirodna. Naučna i
intelektualna PROMOCIJA RADA I TEHNIKE u doba karolinške renesase započela je,
znači, jednim delom iz običaja varvarskih naroda, koji su tada nastanjivali
Zapadnu Evropu, jednim delom iz hrišćanske "teologije rada", a jednim
delom iz dostignuća koja su već bila stvorena u antici. Naime, u doba Karla
Velikog uveliko se umnožavaju traktati Vegecija o tehnici i tehničkim napravama
u antičkom svetu. Dalji život novostvorene ideologije rada može se pratiti, na
primer, na portalima gotskih katedrala, gde se, pored figura likova iz Svetog
pisma, pojavljuju i statue, bareljefi i vitraži koji prikazuju radnike na najrazličitijim
poljoprivrednim i zanatskim poslovima. U katedrali Svete bogorodice u Semiru na
vitražima uopšte nema scena iz života svetaca, ali je zato na njima, do
najsitnijih detalja, prikazan proces pravljenja sukna. Na vitražima u Šartru,
pak, kao da imamo svojevrsno poređenje između svetaca i zanatlija .
Zatim, dok
je vizantijski svet nastavljao, na primer, da u svojim kalendarima kopira
antičku alegorijsku ikonografiju sa više lica, kalendari u doba karolinške
renesanse sami za sebe svedoče o novom pogledu na svet. U tim se kalendarima
koristi realističko prikazivanje samo jednog lika, koje obavlja samo jednu
poljoprivrednu delatnost u skladu sa tekućim godišnjim dobom. Prilagođavanje
racionalizaciji rada bila je slika kulturne prekretnice podstaknute novim
društveno-ekonomskim potrebama. Vođen tim ciljem, Karlo Veliki je čak i
mesecima u godini dao nova imena u funkciji poljskih radova. Ali, osim što je
glorifikovala organizovan poljoprivredni rad, karolinška renesansa je, dakle,
prva u istoriji kulture stvorila pojam ARTES MECHANICAE. Podaci o tome mogu se
naći u Svadbi Merkura i Filologije od Kepela
iz 859. godine. Bio je to trenutak kada je stvorena ideja o tome da
mehaničke veštine nisu prirodno urođene, nego dolaze od ljudskog razmišljanja,
te su stoga naučnog ranga. Tako u srednjevekovnim zapadnim gradovima mehaničke
veštine ne samo što su imale ekonomski i naučni sadržaj, već su postajale i
izvor moralnog zadovoljstva. "Majstor koji izrađuje remek-dela zanastva,
učvršćuje svoje pravo na članstvo u cehu i, istovremeno, učvršćuje i svoj lični
ugled, društveni položaj, pripadnost korporaciji." Bio je tu put ka
zanatskim cehovima, stambenom naselju Fugeraj u nemačkom Augzburgu i današnjoj
nemačkoj privredi.
Zoran
Stokić
28.08.2021.
Нема коментара:
Постави коментар