Bolesti, karantin i istorija: Papa koji je naredio
zaključavanje u 17. veku i spasio Rim od kuge
Zaključavanja nisu nova stvar. Papa Aleksandar Sedmi stavio
je grad Rim pod karantin pre 400 godina. Sada istraživači kažu da su njegovi
postupci možda spasili hiljade ljudi od kuge.
IZVOR: BBC PONEDELJAK, 17.05.2021. | 20:59
Fabio Kiđi bio je intelektualac, ljubitelj umetnosti,
strastven prema arhitekturi - i doktor filozofije, teologije i prava. Ali kada
je postao papa Aleksandar Sedmi, suočio se sa epidemijom za koju nije bio
spreman. Ipak, kada je nastupio trenutak, poglavar Katoličke crkve nije
posustao, i kad je kuga stigla do Rima, proglasio je strogo zaključavanje. Sada
istraživači veruju da su njegovi postupci u 17. veku mogli spasiti hiljade ljudi,
jer je broj preminulih u gradu bio znatno manji u poređenju sa drugim pogođenim
područjima.
Kuga, mortalitet i prva ograničenja
Fabio Kiđi je rođen 1599. i umro je 1667. godine. Ono što je
najznačajnije je da je u to vreme čovečanstvu bilo nepoznato da su bakterije
odgovorne za kugu (Aleksandar Jersin je do otkrića došao tek 1894. godine). Kuga
nije uticala samo na današnju Italiju - procenjuje se da je, nakon nekoliko
talasa, epidemija izbrisala otprilike polovinu stanovništva Evrope.
Prema studiji Luke Topija, italijanskog istoričara i
profesora na rimskom univerzitetu Sapijenca, kuga je ubila pedeset pet odsto
stanovništva Sardinije, polovinu stanovništva Napulja i šezdeset odsto
stanovnika Đenove, između 1656. i 1657. godine. Ali Rim je zabeležio broj
žrtava kuge manji od osam odsto (9.500 žrtava od 120.000 stanovnika), prema
podacima objavljenim u italijanskom naučnom časopisu 2017. godine.
Dok su izveštaji o pošasti kuge u Napuljskom kraljevstvu
stizali u Rim, Aleksandar Sedmi je bio poglavar crkve već godinu dana. Kako se
izbijanje epidemije dogodilo između maja 1656. i avgusta 1657. godine, papa je
preduzeo niz mera, sličnih modernim ograničenjima na koja smo navikli u
pokušajima da se zaustavi pandemija korona virusa.
Papa nije bio samo vođa katoličke vere.
Osim malenog grada-države Vatikana, vladao je i takozvanim
Papskim državama, koje su uključivale Rim, okolna područja i veći deo onoga što
je danas centralna Italija. Papa Aleksandar Sedmi naredio je u Rimu postupne
mere ograničenja, koje su ubrzo postale potpuno zaključavanje, jer se situacija
pogoršavala u susednim regionima. Dana 20. maja, obustavljena je svaka trgovina
sa Napuljskim kraljevstvom.
Nedelju dana kasnije, nijednom putniku iz Napulja nije bio
dozvoljen ulazak u Rim. Dana 29. maja, Ćivitavekija, grad u sastavu papske
države, registrovao je slučaj kuge i odmah je uveden karantin. "U danima i
mesecima koji su usledili, mnogi drugi lokaliteti na toj teritoriji bili su
izolovani", kaže istoričar Topi.
U Rimu su bile zatvorene gotovo sve kapije grada.
Samo osam ostalo je otvoreno, čuvali su ih vojnici dvadeset
četiri sata dnevno, a nadgledali su ih "plemić i kardinal". Od tada
je svaki ulazak u grad zahtevao opravdanje i evidentiran je. Dana 15. juna, Rim
je registrovao svoj prvi slučaj kuge, napuljskog vojnika koji je umro u
bolnici. Reakcija je bila dodatno pooštravanje mera - a od 20. juna, građani su
po zakonu morali da obaveste vlasti o svim poznatim obolelima od kuge, zatim je
sveštenik obavljao kućne pozive svaka tri dana i svi bolesni parohijani su se
upisivali u zvanični registar.
Zaključavanje, stil 17. veka
Zatim su se pojavile vesti o još jednoj smrti, ribara iz
Trastevere, na južnoj obali Rima. "Rođaci žrtve takođe su zaraženi, mnogi
su umrli", kaže Reilson Arauđo, student teologije na Papinskom katoličkom
univerzitetu u Sao Paulu, u Brazilu. Prva akcija bila je izolovati područja. "Kako
se epidemija širila, Papa je nametnuo druge mere zatvaranja i dekrete o
socijalnom udaljavanju: sastanci, verske povorke i bilo kakva okupljanja bila
su zabranjena", kaže Arauđo.
"Diplomatske posete su otkazane, a putevi
nadgledani", dodaje Arauđo. "Ulične pijace su zatvorene, beskućnici
su izbačeni iz grada. "Zabranjeno je prelaziti reku Tibar noću",
dodaje semeništarac Gustavo Katanija, filozof iz manastira Sao Bento u Sao
Paulu. Papa je takođe odredio zabranu posta, kako bi stanovništvo bilo sito i
snažno u slučaju bolesti, a bilo kome iz kuće u kojoj je bila zaražena osoba
zabranjen je izlazak.
"Postojala je zabrinutost da će sveštenici postati
prenosioci bolesti", kaže Arauđo. Tako je Papa Aleksandar Sedmi podelio
svoju radnu grupu sveštenika i lekara u dva tima: na one koji bi imali kontakt
sa bolesnima i one koji ne bi (tako ostajući "čisti" i sposobni da
posećuju ostale). Kako su se i lekari plašili infekcije, "zabranjeno im je
da napuste Rim", dodaje Katanija. Stvorena je mreža podrške za one koji su
u karantinu: "Pružena je novčana pomoć porodicama koje nisu mogle da
napuste dom, a neki ljudi su hranu dobijali kroz prozor", kaže Katanija.
Negacija epidemije i lažne vesti
Čak i tako, nisu svi dobrovoljno prihvatili situaciju,
sličnu današnjoj sa pandemijom koronavirusa. Neki ljudi su prezirali pravila i
čak širili lažne vesti. "Papa je bio optužen da je izmislio epidemiju da
bi stekao popularnost", kaže Mirtičeli Medeiro, istraživač na Papskom
univerzitetu Gregorijana u Rimu. "Drugi nisu želeli da papa uvede oštre
mere kako bi se izbeglo uzbunjivanje stanovništva", dodaje Medeiro.
Čak su se i najbliži papini saveznici plašili da će se
ekonomija srušiti ako se sazna stvarna razmera situacije, kaže Medeiro. Arauđo
kaže da se poricatelji iz 17. veka ne razlikuju od današnjih negacionista:
"Bilo je trgovaca koji su pozivali papu da ne izdaje više ograničenja, već
da zataška situaciju kako se panika ne bi širila i kako bi posao mogao da se
nastavi", kaže Arauđo.
Postoje izveštaji i o lekaru koji je širio lažne vesti,
govoreći da su "papine odluke bile politički motivisane", kaže
istoričar Viktor Misijato, profesor na prezbiterijanskom koledžu Mekenzi u
Braziliji. "Lekar je optužen za klevetu i osuđen na rad u bolnici protiv
kuge", dodaje Misijato. Ali u celini se činilo da su se mere sprovodile i
da su pomogle u suzbijanju širenja kuge.
Poraz kuge
Kraj izbijanja epidemije (1657), raskošno je obeležio
Aleksandar Sedmi, koji je želeo da označi ovo "ponovno rođenje" crkve
izgradnjom novih zgrada i spomenika. Najdramatičnija od njih bila je
veličanstvena kolonada na trgu Svetog Petra, baroknog vajara i arhitekte Đovana
Lorenca Berninija. "U to vreme je to bio način da pape pokažu svoju
sposobnost i moć. "Mnogi od najvećih rimskih spomenika sagrađeni su
imajući u vidu te razloge", kaže Medeiro. "Aleksandar Sedmi je bio
strastven prema umetnosti i Berninijev prijatelj", dodaje. "Njegovo
rano papinstvo bilo je narušeno kugom, pa je ovo označilo kraj tog tmurnog
perioda ulaganjem u kolosalna dela: kolonada kod Svetog Petra predstavlja
raširene ruke crkve".
Nije izolovan primer
Ovo nije bio izolovani primer zaključavanja koje je nametnula
Katolička crkva. "Postoje primeri sličnih ograničenja u drugim
italijanskim biskupijama, posebno u 19. veku, tokom epidemije kolere",
kaže Medeiro. Pa čak i mnogo ranije, u 16. veku, kardinal nadbiskup Karlo
Boromeo takođe je pozvao na strogo zatvaranje kada je region Milana opsedala
kuga. Prema Medeiru, čak je i misa bila fizički distancirana: "Sveštenik
bi stajao na uglu ulice i služio ceremoniju, dok su vernici pratili sa prozora
domova. Kako su masovne vakcinacije pomogle da se promeni svet
Vera, moć i nauka
Pre četiristo godina, nauka nije bila toliko cenjena kao
danas. "U 17. veku, apsolutizam (kada monarh ima apsolutnu vlast nad
svojim podanicima) bio je norma u Evropi i išao je ruku pod ruku sa crkvom.
"Politička i verska moć bila je u potpunosti isprepletena", kaže
Misijato. "Naučna revolucija je tek dolazila. Verovanje u božansko je bilo
vrhovno i sve je to stajalo između mira ili haosa. "Smatralo se da je to
jedini put ka spasenju", dodaje Misijato. Zbog toga su postupci Aleksandra
Sedmog toliko značajni: "Oni pokazuju poravnanje između vere i nauke. Vera
sa nogama čvrsto na zemlji", kaže Arauđo.
***
Komentar (neobjavlje na BBC na srpskom)
*
Crkve monopola ( gde su "nove ideje" veliko "zlo"; hrišćanska crkva u Vizantiji, na primer) i Crkve puštene na tržište – koje su se borile sa KONKURENCIJOM (gde se živi od stalnog razvoja novih ideja; hrišćanske crkve na Zapadu, na primer)
***
Nije čudno. Sticajem slučanosti crkva na
Zapadu se sa krunom, plemićima, gradovima borila za primat, za razliku od
hrišćana u Vizantiji počev od 1140 „manastirsku“ knjigu zamenili su "sholastičkom". Abelar:
„Prvi ključ mudrosti jeste neprestalno postavljane pitanja. Aristotel je rekao
da nije nekorisno postavljati pitanja. Zaista, onaj ko sumnja je naveden da
traži, a ko traži dolazi do istine“. Sveštenici R.Groseteste,..., R.Bekon traže
da „mišljenje“ mora biti "potvrđeno"
ili "oboreno" uz pomoć eksperimentalne prakse. To učestvoanje crkve u
razvijanju novih znanja najbolje si vidi u slučaju Galileja. U ravni morala
crkva je napravila neoprostivu grešku u ravni teorije saznanja Galilej je
pogrešio! Kao dobar katolik od kardinala i pape lično je dobio zadatak da
napiše naučnu raspravu o Kopernikovom sistemu sveta, crkveni oci su se nadali
da će dobiti raspravu sa instrumentalistički intoniranim sadržajem, koja će im
omogućiti da ostanu na visini vremena.
Pišući "Dijalog o dva sistema sveta", on tvrdi da Kopernikov
sistem sveta APSOLUTNO opisuje skrivenu suštinu stvari! Berlamin, Urban VIII
bolje su od Galileja razumeli svrhu i domete naučnog metoda koji se razvijao,
za razliku od njih Galilej je bio taj koji je smatrao da su naučne hipoteze u
fizici, istovetne kao one u geometriji. Ako su istinite - to važi za vjeki
vjekova.
Zoran Stokić
18.05.2021.
Нема коментара:
Постави коментар