Reditelj Aleksandar
Nikolić pred večerašnju premijeru Glukove opere "Orfej i Euridika" na
Velikoj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu
*
Orfej kao
harizmatični individualac liči na ljude savremenog sveta
Jelena Tasić
"Danas" 11:26
Kad sam na početku svog putovanja kroz opersku režiju, pre
15 godina, gledao Glukovog „Orfeja i Euridiku“ u pariskom teatru Šatle doživeo
sam retko katarzično iskustvo.
Predstava je bila nezaboravna, magija se sa umetnika prelila
u publiku – kad se zavesa zatvorila svi smo bili na nogama i ujedinjeni kroz
Glukovu umetnost. U tom momentu nisam verovao da ću ikada gledati integralnog
Orfeja u našem teatru, niti da ću ga baš ja ikada režirati. Život je pun
neočekivanih preokreta. Petnaest godina nakon te izvanredne pariske predstave
Nacionalni teatar meni dodeljuju čast i odgovornost da postavim ovo remek delo.
Nisam ga samo ja dugo čekao. Mislim da u našoj operskoj sredini postoji mnogo
veće interesovanje za obogaćivanje repertoara, nego što mi možemo da proizvedemo
predstava. Operska publika je gladna uzbudljivog doživljaja – kaže u razgovoru
za danas reditelj Aleksandar Nikolić pred večerašnju premijeru opere „Orfej i
Euridika“ Kristoga Vilibalda Gluka, jednog od najvećih revolucionara u operskoj
umetnosti.
*Šta je za Vaš rediteljski izazov u ovoj produkciji?
– Priča o Orfeju može da se sagledava iz mnogo uglova, ali
ideja koja me je najviše privukla ima u sebi nešto terapeutsko i drevno, a to
je tema o zdravom odnosu prema sopstvenoj smrti i smrti uopšte. Orfej kao
harizmatični individualac jako liči na nas, ljude savremenog sveta. On odbija
da prihvati i razume prirodne procese kao što su život i smrt, čak uspeva i da
ih prevaziđe. Ta pobeda deluje kao trijumf ljudske snage, na početku budi
optimizam. Ipak, kako se krećemo ka finalu opere počinju da nam se otvaraju
razne perspektive. Smrt je zdrava. Smrt je oslobađajuća. Smrt je terapeutska.
Sukob Smrti i Amora – Tanatosa i Erosa postaje plastičan i ostaje kao misao
kojom će se gledalac baviti nakon predstave. Jedna perspektiva je perspektiva
prirodnog ciklusa od zrna žita, preko izdanka zelene stabljike u punoj snazi,
zatim zlatne suve stabljike i na kraju odkosa i smrti zahvaljujući kojoj zrna
padaju na zemlju i nakon hibernacije proklijaju kao trijumf novog života. Druga
perspektiva je perspektiva Amora, boga trenutka i žudnje. Boga koji je prisutan
sada i ovde i koji želi sve. On nema razumevanja ni za umiranje, ni za rađanje.
On razume samo neodoljivu potrebu da se sjedini sa svojim predmetom želje i u toj
želji je spreman da pogazi svaki prirodni red.
*Kažete da su četiri ključna fenomena koja određuju ovu
opersku predstavu – inovativna Glukova muzika, mit o Orfeju, antički kult i
misterije. U kom pravcu ste istraživali i šta za Vas znači bavljenje grčkim
mitološkim temama u današnjim okolnostima i vremenima?
– Mislim da je povratak klasici neophodan. Klasika nije samo
isprazna reč. U okeanu trijumfa mediokritetskog i plitkog, obligatorno
originalnog, u formi nekompleksnog – savremeni gledalac se često kreće linijom
degeneracije. Svet pop kulture i komercijalnog ne grade od nas Orfeje već
zvezde rijalitija. Ne treba nam porobljavanje, mi smo pristankom na takav
sadržaj pristali na poziciju plitkog, efemernog, trivijalnog i drugorazrednog.
Klasika i opera se ne bave trivijalnim, niti nam daju podstrek da pođemo tim
putem. Opera, mitologija i tragedija nas izdižu iznad banalnosti svakodnevice,
teme naših misli postaju dublji sadržaji koji nas se suštinski mnogo više tiču
i esencijalno su za nas važni.
*Sve tri uloge pevaju pevačice, Orfeja peva mecosopran. Da
li je to mali scenski paradoks da u operi na mitološku temu imamo izvođačku
inverziju u odnosu na antičko pozorište gde su sve uloge tumačili muškarci?
– I antiku i Šekspira često posmatraju kao teatar
„muškaraca“. To je činjenično tačno, ali mi se čini da promašujemo metu. To su
suštinski i duboko antirealistični teatri, koji namerno negiraju polnost, rod,
godine i telo izvođača, oslobađaju nas od bolećivosti prema lepoti i mladosti
glumice koja bi igrala Antigonu, i tim postupkom nas nagone da uđemo samo na
polje morala i duhovnog. Tako i naš Orfej nije priča o rodu. Ni o polu. Ni o
pojedincu. On ima u sebi nešto univerzalno, mitološko, klasično i stilizovano.
Ko voli triviju roda, sigurno može da je pronađe u ovoj predstavi. Ima
poljubaca, dodira, velike intimnosti i strasti. Možda je to nekome skandalozno,
ali mi se na to nismo ni obazirali. Naša meta je bila usmerena na nešto drugo,
na neki mnogo uzvišeniji cilj. Bavili smo se pritiskom grupe na pojedinca,
košmarima, snovima, nadama i strahovima, usamljenošću i obeshrabrenjem.
*U autorskom timu je i koreograf Aleksandar Ilić, sa kojim
ste nedavno radili mjuzikl u Madlenianumu „Grand Hotel. Šta vam je bio
zajednički zadatak u ovoj operi i kako je tekla saradnja sa dirigentom iz
Bugarske Čobanovim koji ima stručno pojačanje u Predragu Gosti?
– Aleksandar Ilić i ja sarađujemo već sedam godina
neprestano i svakodnevno. Ta neobična umetnička simbioza ne posustaje, već iz
projekta u projekat biva jača i plodonosnija. Možemo već da govorimo o
zajedničkom umetničkom istraživanju, kao i istraživanju života uopšte. Naš
zajednički opersko-baletski posao nas je vodio širom sveta, ali mi osećamo da
smo tek na početku i radoznali smo kao mala deca. U nekoliko poslednjih
predstava se opsesivno bavimo smrću i životom s one strane ogledala. Dirigent
Dian Čobanov je veliki stručnjak koji će unaprediti našu umetničku sredinu.
Mislim da imamo veliku snagu i harizmu, a da kroz rad sa internacionalnim
stručnjacima možemo da se brzim koracima približimo svetskom nivou. Vreme je za
novi iskorak ka najvišem kvalitetu.
*U aprilu je i HNK Zagreb imalo premijeru „Orfeja i
Euridike“? Da li ste videli zagrebačku produkciju i koliko stižete da pratite
opersku i baletsku scenu na prostoru bivše SFRJ?
– Da, pogledao sam zagrebačku produkciju. Mislim da se naša
po svemu mnogo razlikuje. Godinama radim u nacionalnim teatrima u regionu i
pratim sve operske i baletske produkcije. Volim glumstvenost naših pevača,
strast u osećanju da imamo pionirski zadatak. Zanos. Često produkcije u regionu
imaju budžete koji su nama nedostižni, kao i pedantnost u izvođaštvu koja je za
svako poštovanje. A mi, s druge stane, mnogo toga nadoknađujemo zanosom,
strašću i šarmom. Događalo mi se da budem pozvan da isti naslov režiram tri
puta u regionu. Uvek su sve predstave različite. Dovoljno smo različiti da nas
drugi vide kao jedno, a dovoljno slični da jedni druge ne vidimo kao identične.
To je lepota tog fenomena.
O tajnama života i smrti
– Izvodićemo prvu, italijansku verziju dela „Orfeja i
Euridike“. Gluk je igrom srećnih okolnosti svoju karijeru nastavio u tadašnjem
centru sveta – Parizu. Kao bivšem učitelju muzike princeze u koju se nije mnogo
polagalo otvaraju mu se nove mogućnosti kada se ta princeza neočekivano udaje
za princa Francuske. Ni od tog princa se nije mnogo očekivalo, ali on igrom
slučaja postaje kralj Francuske. To su Luj Šesnaesti i Marija Antoaneta. Ona se
posvećeno bavila umetnošću i sama je bila verzirana harfiskinja, glumica,
pevačica i plesač. Marija Antoaneta je bila luda za teatrom i kao učesnik i kao
gledalac tako da je Gluk mogao da ostvari svoje muzičko-dramaturške zamisli na
najvažnijoj sceni sveta. Obe verzije dela – italijanska i francuska, uzbudljive
su na svoj način, a ono što ih spaja jeste burna reakcija kod gledalaca. Glukov
rad je izazvao rat u tadašnjem teatarskom svetu. Jedni su ga zvali varvarinom,
drugi bogom, a svi su dolazili da gledaju njegove predstave. Njegova ideja nije
bila rat u operi, iako je ga je smatrao neophodnim. Ideja je bilo stvaranje
klasičnih dela za večnost kroz koja bi se ljudima govorilo o tajnama života i
smrti – kaže Aleksandar Nikolić, kog posle „Orfeja i Euridike“ očekuju velika
produkcija Verdije „Aide“ i opere „Vladimir i Kosara“ Stevana Divjakovića u
SNP-u u okviru projekta Novi Sad Evropska prestonica kulture 2022.
Umetnički tim
U umetničkom timu koji je zajedno sa Nikolićem radio na
„Orfeju i Euridici“ su bugarski dirigent Dian Čobanov i njegov beogradski
kolega kao savetnik za ranu muziku Predrag Gosta, scenograf Dunja Kostić,
scenograf Katarina Grčić Nikolić. Pevačka podela ima više alternacija, a na
premijeri večeras trebalo bi da pevaju: Snežana Savičić Sekulić, Aleksandra
Angelov i Sofija Pižurica. U predstavi učestvuju orkestar i Hor Opere NO, a
prva repriza je 27. juna.
Rusko gostovanje
U okviru velike turneje započete u Egiptu ovog meseca u NP
Beograd i Operi i teatru Madlenianum od 26. do 28. juna gostovaće Kamerna opera
Sankt Peterburga. Kako je najavljeno na jučerašnjoj konferenciji za novinare,
ova ruska operska kuća u okviru svog četvrtog gostovanja u Beogradu izvešće
operu Riharda Štrausa „Elektra“ u petak u NP, a u Madlenianumu 27. juna Gala
koncert svetskih remek dela klasike i dan kasnije operu „Esmeralda“ Aleksandra
Dargomižskog.
***
Komentar
***
Bilo je to vreme predivne muzike
kosmopolitskih umetnika, kada je muzika mogla da "teče preko
granica", pre regresa u nacionalizam koji je doneo romantizam ...Luj XVI i
Marija Amtoaneta su pomagali: Pičinija, Sakinija, Gluka... U toj konkurenciji
čak ni Amadeus Mocart nije mogao dobiti posao u Parizu. Očekujemo večeras
uspešnu premjeru!
Po mom mišljenju odskače po
jednostavnosti režije/ scene (sa relativno malim sredstvima) izvođenje Raymond
Leppard sa pevačkom ikonom : Janet Baker;
Elisabeth Speiser, Elizabeth Gale London
Philharmonic Orchestra and Chorus (1982.). Takođe i režija/scena 1999. gde
maestralno pevaju: Magdalena Kožená, Madeline Bender, Patricia Petibon.
Orfej i Euridika se smatra prvom
reformatorskom operom (5.10.1762.) i treba da bude na stalnom repertoaru,
premda bi i neke druge mogle da se smatraju prvim, na primer, (nažalost nikada
nisu izvedene u Begradu), Tomasa Traeta ""Ipolit i Aricija"
(1759. pretvorio je Ramoovu baroknu "Ipolit i Aricija" operu u
"kasicističku" operu), "Sofonizba" (1761), Armida (1761).
Thomas Arne "Artaxerxes"
(2.02. 1762.). Ili (kad se već spominje) postoji božanstvene opera
"Antigona", ne zna se čija je uspelija da ona koju je komponovao
Traeta, ili ona Mislivečekova (koje takođe kod nas nisu nikada izvedene, budući
da nismo imali mecene poput M.Antoanete).
Zoran Stokić
23.06.2021.
Нема коментара:
Постави коментар