Drugi svetski rat,
nacisti i Holokaust: Kako je suđenje Adolfu Ajhmanu ujedinilo Izrael
Suđenje Ajhmanu pomoglo je da
nastane savremeni Izrael i ima duboke implikacije po današnji svet.
IZVOR: BBC NEDELJA, 11.04.2021. |
16:53
Kad je nacisti Adolfu Ajhmanu pre
60 godina otpočelo suđenje za ratne zločine, ono je pomoglo da se ujedini mlada
država Izrael tako što je omogućilo Jevrejima da otvoreno govore o Holokaustu. "Za
Jevreje", rekao je izraelski istoričar Tom Segej, "oduvek su
postojala dva Adolfa." Adolf Hitler se ubio u ruševinama svog berlinskog
bunkera, ali drugi Adolf, potpukovnik SS-a Adolf Ajhman, bio je ono što je
Segej nazvao "licem Holokausta".
Pre šezdeset godina, malo pre
devet sati izjutra, 11. aprila 1961. godine, "drugi Adolf" suočio se
s pravdom u priručnoj izraelskoj sudnici u Jerusalimu. Suđenje Ajhmanu pomoglo
je da nastane savremeni Izrael i ima duboke implikacije po današnji svet. "Kad
stanem ovde pred vas", rekao je na sudu glavni tužilac Gideon Hausner,
"ne stojim sam. Ovde u ovom trenutku sa mnom stoji šest miliona
tužilaca."
Otmica u stilu Džejmsa Bonda
Na sudu je rečeno da je Ajhman
bio ključan za organizovanje logora smrti u kojima su stradali milioni. Na
osnovu dojave zapadnonemačkog tužioca Frica Bauera da Ajhman živi u Argentini,
izraelska obaveštajna služba Mosad organizovala je 1960. godine njegovu otmicu
u stilu Džejmsa Bonda. Čovek koji je komandovao Mosadovim timom, Rafi Eitan,
umro je 2019. godine. Bio je sitan građom, ali vrlo okretan i vragolast.
Kad smo se sreli u Tel Avivu
2011. godine, ispričao mi je kako je organizovana otmica, a ja sam sugerisao da
je on izraelski Džejms Bond. Nasmejao se na to i rekao da je on samo "pola
Džejmsa Bonda". Ajhman je bio otpremljen iz Buenos Airesa i prebačen na
tajnu lokaciju u Izraelu, gde je bio mesecima saslušavan. Oni koji su ga u to
vreme sreli, odnosili su se s nipodaštavanjem prema ovom navodnom primerku
nacističke "više rase". Eitan je opisao Ajhmana kao "potpuno
prosečnog". Izraelski policijski ispitivač Majkl Goldman Gilad, koji je
danas zašao u devedesete, rekao je da je bio ništavan - jadnik, nikogović.
Događaj koji je ujedinio zemlju
Ali iza kulisa, tadašnji
izraelski premijer David Ben Gurion igrao je krupnu političku igru. On je bio
svestan da suđenje, ako bude pravilno izvedeno, može da postane događaj koji će
ujediniti mladu izraelsku državu koju je gradio uz pomoć jevrejskih imigranata
iz svih krajeva sveta. Ti ljudi su govorili različitim jezicima i na momente
izgledali kao da imaju vrlo malo toga zajedničkog. Izrael 1961. godine nije
imao svoje televizijske kanale, ali je čitava zemlja slušala radio prenos
suđenja, a desetine miliona drugih ljudi širom sveta pratilo ga je preko
televizije. Dan za danom, preživeli su javno pričali svoje priče, često prvi
put, o užasima koje su doživeli.
Istoričar Tom Segej je rekao:
"Do 1960. godine, Holokaust
je uglavnom bio tabu tema, a roditelji nisu pričali deci o njemu. Deca se nisu
usuđivala da pitaju za njega. Suđenje Ajhmanu otvorilo je tu ranu." Jedan
od izraelskih policajaca koji su ispitivali Ajhmana, Majkl Goldman Gilad,
preživeo je Aušvic, ali su njegovi roditelji i sestra bili ubijeni. Kad je
posle rata došao u Izrael, on, kao i mnogi drugi preživeli Holokausta, nije
govorio o onome što je video čak ni porodici i prijateljima, zato što mu drugi
Izraelci "nisu verovali".
On je rekao: "Bilo je
nemoguće verovati, zato što je bilo toliko strašno. Ali suđenje Ajhmanu nam je
ponovo otvorilo usta." Suđenje Ajhmanu postalo je nacionalno iskustvo koje
je ujedinilo zemlju. Tom Segej je rekao da je Ben Gurion želeo da svi priznaju
da "štagod da je svet dugovao žrtvama, sada to duguje Izraelu."
Osveta
Ajhman je proglašen krivim 11.
decembra 1961. godine. Tridesetog maja 1962. godine, izvršeno je jedino civilno
pogubljenje u istoriji Izraela. Istražitelj Majkl Godlman Gilad bio je
prisutan. On se prisetio da je Ajhman u Aušvicu zahtevao da svaki Jevrejin bude
ubijen zato ako neki preživi jednog dana bi mogao da traži osvetu. "E, pa
bio je u pravu", rekao mi je on sumorno. Nakon pogubljenja, naloženo mu je
da nadgleda kremiranje i prosipanje Ajhmanovog pepela u more, da se ne bi
stvorili uslovi za nastanak neonacističkog spomenika.
Goldman Gilad je objasnio da je
Ajhmanov pepeo bio dovoljan da napuni tek posudu od dva litra. On je bio
šokiran, zato što je u logorima za istrebljenje jedan od poslova koji je
prisiljen da radi bilo prosipanje pepela iz krematorijuma po ledu i snegu, da
se nacistički oficiri ne bi okliznuli. Hrpe od mrtvih ljudi činile su
"ogromnu planinu pepela", mnogo više od šačice nastale od Ajhmanovog
tela. Šezdeset godina kasnije, Ajhmanovo zlo i dalje ne može da se objasni. Ali
njegovo nasleđe je očigledno. Teatralna priroda njegovog suđenja pomogla je u
nastanku savremene jevrejske države. Od teme koja je suviše bolna da bi se
uopšte pominjala, Holokaust je sada obavezan predmet u izraelskim školama, a
čak osam od deset izraelskih srednjoškolaca sebe opisuje kao
"preživele" Holokausta.
Adolf Ajhman: Um ratnog zločinca
profesor Dejvid Sezarani
Rani uticaji
Adolf Ajhman je rođen 1906.
godine u Solingenu, malom industrijskom gradu u Rajnskoj oblasti. Njegov otac
je bio računovođa u lokalnoj elektrani, ali je premešten na viši položaj u
Lincu, u Austriji, 1913. godine. Ajhman i njegovo petoro braće i sestara
preselilo se zajedno s njim. Njegova majka umrla je 1916. godine, a njegov otac
se vrlo brzo ponovo oženio. Stariji Ajhman bio je aktivni član evangelističke
crkve, a njegov sin je ostao vernik sve do 1937. godine, dugo pošto je većina
esesovaca već raskrstila sa religijom. Ajhman je bio pod velikim očevim
uticajem, a stariji muškarci od autoriteta nastaviće da oblikuju njegov život.
Ipak, on nije predano radio niti
je imao uspeha u školi, a napustio ju je bez ikakvih kvalifikacija. Njegov
otac, koji u međuvremenu pokrenuo vlastitu kompaniju za izvlačenje nafte, našao
mu je posao. Ajhman je radio na površini i u podzemnim tunelima uljnih
škriljaca pre nego što je prešao da radi kao pripravnik u elektrotehničkoj
firmi.
Njegov otac je 1927. godine
iskoristio porodične veze da mu nađe posao u još jednoj naftnoj kompaniji. Malo
je pažnje posvećivano Ajhmanovom radnom iskustvu, ali ono je imalo velik uticaj
na njegovu karijeru u SS-u. Ajhman je bio dobar u savladavanju praktičnih
veština na poslu, pod pokroviteljstvom starijih ljudi koje je poštovao. Dok je
nastavio da živi kod kuće, proputovao je Gornju Austriju prodajući naftne
derivate, pronalazeći lokacije za benzinske pumpe i otvarajući ih. Ugovarao je
i isporuke kerozina. Subotom je savesno završavao papirologiju i podnosio
izveštaje nadređenima. Ajhmanu je dobro išao posao i bio je prebačen u
salcburški okrug. Ali 1933. godine se umorio od posla a i, u svakom slučaju,
dobio je otkaz.
Naučio je, međutim, mnogo: kako
da prepozna glavne lokacije na ukrštanjima puteva, kako da sastavlja vremenske
rasporede i organizuje dostave, kako da proda proizvod i ubedi ljude da urade
posao za njega. Pošto je proglašen tehnološkim viškom, preselio se na sever u
Nemačku, delom u potrazi za poslom, ali uglavnom da bi zadovoljio novu strast:
politiku.
Privukli ga nacisti
Tokom suđenja, pravio se da je
apolitičan, ali Ajhman je poticao iz izrazite nemačke nacionalističke porodice.
Kao i mnogi Nemci, njegov otac je izgubio sve što je imao tokom posleratne
ekonomske krize i prošao je kroz ogorčeno iskustvo počinjanja od nule. Upisao
je sina u omladinski pokret Vandervogel, koji je, iako naizgled apolitičan, bio
protkan snažnim folkiš idejama o Hajmatu (domovini). Ajhman se kasnije
pridružio ogranku Hajmšuca iz Linca, desničarskog paravojnog udruženja vojnih
veterana. Razmišljao je da se učlani i u masonski klub koji mu je bio primamljiv
zato što nije primao Jevreje. Umesto toga, u aprilu 1932. godine, učlanio se u
Nacističku partiju.
Na nagovor lokalnog gaulajtera,
koji je poznavao njegovu porodicu, prisustvovao je nacističkom mitingu i tu mu
se obratio SS-ovac po imenu Ernst Kaltenbruner, čiji je otac poslovno sarađivao
sa starijim Ajhmanom. Kaltenbruner je sigurno osetio da je Ajhman zreo za
partiju zato što mu je rekao: "Ti si naš". Ajhman je kombinovao
trgovinu sa aktivizmom u austrijskom SS-u sve do 1933. godine, kad je partija
zabranjena, a Kaltenbruner je sredio da se ovaj prebaci u Nemačku.
Proveo je neko vreme u SS-ovom
centru za obuku sa proteranom austrijskom jedinicom SS-a, pre nego što je mu je
dodeljen položaj u koncentracionom logori Dahau. Odatle se prijavio za članstvo
u SD-u, obaveštajnoj službi nacističke partije, i bio primljen na rad u jednom
od njenih berlinskih ogranaka. Ajhman je tvrdio da se SD-u pridružio greškom,
ali ovaj je odgovarao njegovim talentima. Radio je kao službenik u odeljenju
koje je nadziralo Slobodne zidare, pre nego što je ga zapazio šef Jevrejskog
odeljenja SD-a, Edler Fon Mildenštajn, koji je postao njegov sledeći
"mentor".
Jevrejsko pitanje
Fon Mildenštajn se posebno
zainteresovao za cionizam i jevrejsku emigraciju u Palestini kao rešenje za
nemačko "Jevrejsko pitanje". Podsticao je Ajhmana da proučava
jevrejsko društvo i istoriju da bi bolje razumeo jevrejskog neprijatelja. Ajhman
je briljirao i stekao brojna unapređenja, ali SD je u to vreme bio tek mali deo
SS mašinerije i njegovo jevrejsko odeljenje bilo je ćorsokak.
Druga odeljenja Trećeg rajha
diktirala su aktivnosti po pitanju politike prema Jevrejima. Ajhman se
proslavio u ovoj oblasti samo zato što se od sredine tridesetih SD pod
Rajnhartom Hajdrihom ciljano bavio jevrejskim pitanjem i izgradio je reputaciju
centra za jasno, naučno razmišljanje o rasi.
I dok su političke galamdžije
poput Jozefa Gebelsa dizale glas protiv Jevreja i pozivale na još strože, ali
besciljne mere protiv njih, SD je tiho promovisao jevrejsku emigraciju. U tu
svrhu, Ajhman je ostvario kontakt sa cionističkim izaslanicima i čak posetio
Palestinu 1937. godine. Ovo putovanje, prekinuto posle samo jednog dana,
otkrilo je prave razmere njegovih simpatija prema cionizmu: upozorio je SD da
bi bilo besmisleno promovisati jaku jevrejsku državu. Umesto toga, trebalo bi
da se podstiče jevrejska emigracija u nazadne zemlje, gde bi oni živeli u
siromaštvu. Ubrzo pošto je obavio ovu misiju, Ajhman je prebačen u bečki SD.
Poslovna praksa
U martu 1938. godine, Nemačka je
okupirala Austriju i nad austrijskim Jevrejima je sprovedena vladavina terora. Ajhman
je dobio zadatak da ubrza jevrejsku emigraciju i oslobodi brojna uska grla kroz
koja su oni koji žele da emigriraju morali da prođu. Ajhman je iskoristio svoje
poslovno iskustvo da zavede red. Anketirao je nadležne agencije i naložio im da
grupišu sve svoje kancelarije na jedno mesto.
Naložio je formiranje centralne
jevrejske organizacije da bi imao lidere sa kojima može da pregovara i da bi
omogućio cionističkoj organizaciji da funkcioniše. Novac je uziman imućnim
Jevrejima za finansiranje masovne emigracije siromašnih Jevreja. Na kraju je
uspostavio sistem "pokretne trake", gde bi Jevrejin mogao da uđe u
Centralnu emigracionu kancelariju sa svojim papirima i kreće se od stola do
stola sve dok ne stigne na kraj, sa pasošem i izlaznom vizom, ali usput ostavši
bez imovine, gotovine i prava.
U roku od nekoliko meseci,
kancelarija je sprovela emigraciju 150.000 Jevreja. Posle ovog trijumfa, Ajhman
je dobio nalog da osnuje sličnu kancelariju u okupiranom Pragu i u oktobru
1939. godine dodeljen je Odeljenju IV D 4 Gestapoa u Berlinu, koje se bavilo
emigracijom iz Rajha. Racionalna "Jevrejska politika" koju su
zagovarali ljudi iz SD-a sada je držala primat, ali prilike za emigraciju bile
su malobrojne. A Nemačka je upravo stekla više od milion novih Jevreja u
okupiranoj Poljskoj.
Ajhman je razmišljao o novoj
opciji: deportovanju Jevreja na dogovorenu jevrejsku teritoriju. Otputovao je u
Poljsku da pronađe odgovarajuću lokaciju i potom naredio da se okupe hiljade
čeških i bečkih Jevreja i pošalju na istok kako bi se postavio temelj za ovo
"teritorijalno rešenje". U roku od nekoliko meseci, međutim, odustalo
se od ovoga plana. Ajhmanova kancelarija nije imala resursa za nju, a drugi
SS-ovi projekti imali su prioritet.
Istovremeno je brutalno
proterivao stotine hiljada Poljaka i Jevreja kako bi napravio mesta za etničke
Nemce prebačene iz Istočne Evrope u sveže pripojene oblasti Rajha. Kao
privremena mera, raseljeni Jevreji bili su gurani u geto, ali gde će biti
smešteni za stalno? Posle pada Francuske, Ajhman je usvojio plan koji je
potekao iz nemačkog Ministarstva spoljnih poslova da se četiri miliona
evropskih Jevreja pošalje na Madagaskar. Uložio je veliku energiju i veštine
istraživanja u ovaj plan, ali i on se izjalovio.
Konačno rešenje
Kad je Nemačka napala Rusiju u
junu 1941. godine, agencije odgovorne za jevrejska pitanja bila su puna
očekivanja. Nadale su se da bi Jevreji uskoro mogli biti transportovani na
istok i ostavljeni tamo. U međuvremenu, mobilni odredi smrti Ajnsacgrupen,
raširili su se po Rusiji ubijajući Jevreje koji su bili proglašeni neprijateljima
boljševika. Ajhman nije imao mnogo veze s tim, ali na leto je od njegove
kancelarije (sada nazvane IV B 4 i, što je značajno, koja se više nije bavila
emigracijom) traženo da istraži načine kako se otarasiti "neželjenih"
Jevreja. Ali ovaj put su već donete odluke da se ubiju Jevreji u poljskom getu
proglašeni nesposobnim za rad.
Ajhman je dobio zadatak da
proveri kako to napreduje. Za nekoliko meseci video je operacije ubijanja gasom
u Helmu, masovna streljanja u Minsku i posetio je Aušvic. Pripremio je teren za
Vanzejsku konferenciju u januaru 1942. godine, na kojoj je Hajdrih obezbedio
saradnju raznih ministarstava u državi, Nacističke partije i SS-a, za
"Konačno rešenje jevrejskog pitanja". Ajhman je kasnije tvrdio da je
bio šokiran kad je čuo da "evakuacija na istok" znači smrt, ali ga je
slaganje zvaničnika visokog ranga zaista oslobađalo odgovornosti i krivice. Teško
je, međutim, pomiriti to sa revnošću sa kojom je organizovao registraciju,
eksproprijaciju, okupljanje i deportaciju Jevreja u logore smrti iz Nemačke,
Austrije, Francuske, Holandije, Belgije, Slovačke, Grčke, Italije i, iznad
svega, Mađarske.
Slao je asistente od poverenja da
ugovaraju lokalne aranžmane, prekorevao ih ako nisu ostvarivali dovoljno brz
napredak i kažnjavao zvaničnike koji su okolišali ili se protivili. Izveo je
brojne intervencije kako bi sprečio da i jedan jedini Jevrejin bude izuzet iz
transporta. U martu 1944. godine, pošto su nemačke trupe okupirale Mađarsku,
otputovao je u Budimpeštu sa specijalnom radnom grupom i lično rukovodio
pljačkanjem, getoizacijom i deportacijom više od 437.000 Jevreja u roku od osam
nedelja, od kojih je većina ubijana odmah po dolasku u Aušvic-Birkenau. Kad je,
pod međunarodnim pritiskom, mađarski režim obustavio deportacije, on je
zaobišao naređenja i poslao poslednji tovar voza u gasne komore. Čak se oglušio
i o naređenja vlastitog šefa, Himlera, koji je krajem 1944. godine konačno
izdao naređenje da ubijanje prestane.
Snimci na trakama
Dok se krio u Argentini sredinom
pedesetih, Ajhman je snimio na trake svoja sećanja na te poslednje dane. "Pozvao
sam moje ljude u berlinsku kancelariju… i formalno ih oslobodio dužnosti. 'Ako
budem morao', rekao sam im, 'rado ću uskočiti u sopstveni grob znajući da su
pet miliona neprijatelja Rajha već umrli kao životinje'" Ova izjava vam
ukazuje na to kako je Ajhmanov um funkcionisao.
Jevreji su bili neprijatelji. Nije
imao ništa lično protiv njih, ali u ratu je neprijatelj morao da bude uništen. Ajhman
nije ubio nijednog Jevrejina golim rukama i često je bio ljubazan prema
jevrejskim liderima koji su radili ono što je od njih tražio. Ali je znao da
bude i agresivan i nasilan: kako je njegova moć rasla a njegove buržoaske
inhibicije slabile, postao je sve grublji. Uprkos tome, Ajhman nije bio
centralna, demonska figura nacističkog režima kao što je predstavljen na svom
suđenju i kakav je postao u sećanju javnosti.
On nije doneo nijednu ključnu
odluku u vezi sa jevrejskom politikom i ni u jednom trenutku pre sredine 1941.
godine nije mogao da zna kuda sve to vodi. Genocid su pokrenuli drugi i on je
isprva vođen nezavisno od njegove kancelarije.
Nema nikakve sumnje da je on činio zverstva i
pre toga i ne može se poreći činjenica da je postao saučesnik u sve širem krugu
masovnih ubistava čije je održavanje svom silinom pomagao. Ono što njegove
zločine čini toliko jezivim jeste to da ih nisu uslovili nikakva očigledna patologija
ili urođeni rasizam. Ajhman je naučio da mrzi i mrzeo je kontrolisano i
bezlično. Primenjivao je vlastite poslovne metode na rukovanje ljudskim bićima
koja su, jednom kad su bila dehumanizovana, mogla da se tretiraju kao pošiljke
kerozina. U njegovoj glavi postojala je vrlo mala razlika u organizovanju
benzinskih pumpi i logora smrti.
***
Komentar (BBC na
srpskom nije ovo objavio)
***
Religija jevreja ima težište na
„ispravnom delovanju“, „ispravan način života“ na „Halašu“ a ne na „ispravnom
verovanju“. Za glavni smer hrišćanstva, pak, vredi suprotno. Budući da tu
čovjek očekuje da će naći najvišu istinu u „ispravnom mišljenju“, glavno je
težište bilo na mišljenju. U religijskom razvoju to je dovelo do stvaranja
dogmi, do beskrajnih prepirki i do netolerancije prema „jeretiku“. Sindrom
posedovanja „apsolutne istine“ bio je posejan, verskih ratova na pretek. A
raditi u ime „apsolutne istine“ oslobađa „inkvizitore“ kao i „zaverenike“
(promotere „torije zavere“) bilo kakve odgovornosti za počinjeno. Samo kada
„teoretičari zavere“ dođu na vlast, ona (zavera) postaje nešto poput teorije
koja objašnjava stvari koje se zbilja dešavaju. Hitler, Gebels, Ajthajm su
verovali u zaveru sionskih mudraca: kada su došli na vlast, rešili su da je
preduprede, da je spreče svojom
vlastitom protivzaverom. A protiv-zavere se završavaju logorima i
milonima ubijenih ljudi. Veliko neznanje pomešano sa arogancijom i dogmatskom
svešću je „ulaznica“ u carstvo „zaverenika“. Ono što još nismo naučili od
nauke, ali ni od Sokrata, Erazma, Montenja, Voltera, Lesinga i Kanta, jeste to
da nas ka rešenju problema i opštem boljitku mogu voditi principi: pogrešivosti
(da smo kao ljudi pogrešivi), razumne rasprave i približavanja istini, te da
uzurpacija istine i izjednačavanje istine sa sigurnim znanjem najčešće vodi u
logore i gulage.
Zoran Stokić
12.04.2021.
Нема коментара:
Постави коментар