Naučna etika
Žak Mono "Slučanost i nužnost"
Mono:
"Stari savez je raskinut; čovjek najzad zna da je sam u ravnodušnom
beskraju Svemira, iz kojeg je slučajno izronio. Njegov zadatak, ništa više nego
njegova sudbina, nigdje nije zapisan. Na njemu je da odabere između Carstva /naučnih
/ ideja i Carstva /animističke/ tame". Primarno život je slučajno bujanje
takoreći beskonačne energija mogućnosti, širi se u svim "pravcima"
bez bilo kakvog tvorca i plana. Tek sekundarno "kada je nešto
stvoreno" postaje predmet "eksploatacije". Covid - pokazuje da -
etike - kakve postoje od iskona, rođene pomoću (religija, scijentizma, vere u
čovekova "prirodna" prava, utilitarističkog pragmatizma) – a koje su
sve proizvedene pomoću animističkog razumijevanja sveta (projektovanjem sebe u
prirodu), više nisu moguća tj. nisu u satnju da obezbeda opstanak Homo
sapijensa. Animističke etike imaju različite varijante sve su napravile
"savez" čoveka i prirode te tako dale osećaj sigurnosti ljudima,
uklanjajući njihov strah od nepoznatog; međutim covid i klimatske promene
pokazuju da je to bila jedna velika iluzija. Naučna paradigma od 1687. poseduje
- naučnu etiku - ta je etika u stanju da se nosi sa fenomenom
"život", kao što nam je to još 1970 u "Slučanost i nužnost"
pokazao Nobelovac iz medicine 1965. Žak Mono. U knjizi on razmatra posledice
novovekovnih nauka, naročito biologije (genetika i evolucija) na religiju,
etiku i društvo.
Monodova
filozija znanosti
Godine
1970. Monod je objavio knjigu Le hasard et la nécessité (Slučaj i nužnost), s
podnaslovom "Ogled o prirodnoj filozofiji moderne biologije".
Prijevod na srpski objavljen je u Bogradu 1983. g. Dajemo opsežan prikaz
Monodovi teza; citati iz srpskog prijevoda su ijekavizirani. Stranice su
označene prema srpskom izdanju.
Monod se ne
ograničava na relativno skromnu i usku temu koju podnaslov sugerira. On u
širokim potezima piše o povijesti ideja, pretendirajući na epohalni značaj one
"prirodne filozofije" koja je jedina moguća na temelju razvoja
modernih prirodnih znanosti u cjelini. Njezine konzekvence dovode do radikalnog
raskida koji je vladao cijelom povješću čovječanstva.
Slučajnost
i nužnost
Svoju
knjigu započinje Monod kritikom misaonog stava koji naziva animizam,
primjenjujući taj pojam znatno šire nego što je to uobičajeno. Animizam za
Monoda nije naprosto "vjerovanje da sve stvari, biljke i životinje imaju
dušu" (definicija koju daje Hrvatski enciklopedijski rječnik, čime se taj
pojam ograničava samo na neke primitivne religijske, te neke filozofske
koncepcije. Animizmom Monod naziva svako promatranje prirode po analogiji s
ljudskom dušom. Time čovjek vrši projekciju svijesti, volje, uma u prirodu koja
nas okružuje.
Ovaj pak
postupak nije svojstven samo nekim svjetonazorima. Monod smatra da je tako
shvaćeni animizam opća karakteristika cjelokupne ljudske misli, od paleolitika
do modernog doba, uz samo jedan izuzetak. Animistička projekcija daje čovjeku
osjećaj sigurnosti, kujući savez između prirode i čovjeka. Animizam ima mnogo
različitih varijanti, pa zbog toga to jedinstvo nije do sada bilo uočeno.
Spomenuti
je izuzetak moderna znanosti, kako se razvija u posljednjih nekoliko stoljeća,
koja se zasniva na "'postulatu (načelu) objektivnosti'": Ne
projecirajmo sebe u prirodu oko nas, promatrajmo je kakva jest!. »Priroda je
objektivna, a ne projektivna.« (str. 31) Njeni su rezultati toliko izvanredni,
da nas vode do spoznaje da animističku tradiciju, koja još uvijek dominira
ljudskim predodžbama, treba potpuno i bez ostatka odbaciti. Znanost je već
raskinula animistički savez, ali ljudi i dalje žude da ga obnove. Zato
popularne postaju razne iracionalističke filozofije.
»Potičući
iz djetinjeg doba čovječanstva, animističke teorije, možda starije od pojave
Homo sapiensa, imaju duboke i žilave korjene još i danas, u duši modernog
čovjeka. (...) Suštinski postupak animizma (...) sastoji se u jednoj
projekciji, u neživu prirodu, čovjekove svijesti o intenzivno svrsishodnom
funkcioniranju vlastitog središnjeg živčanog sustava. (...) Primitivni animizam
formulirao je tu hipotezu sasvim naivno, iskreno i precizno, ispunjavajući tako
prirodu ljupkim ili strašnim mitovima koji su stolječima davali teme umjetnosti
i pjesništvu. (...) Između Prirode i Čovjeka animizam je uspostavio čvrst savez
izvan kojega, izgleda, postoji samo zastrašujuća samoća. Treba li prekinuti tu
vezu zato što to nalaže postulat objektivnosti? Povijest ideja, počevši od
XVII. stoljeća, svjedoči o naporima koje su neštedimice ulagali najveći umovi
da bi izbjegli rascjep i ponovno iskovali kariku "starog saveza".«
(Monoe, str. 57-58)
Jedan
suvremeni oblik animizma su vitalističke teorije, među kojima Monod osobito
ističe filozofiju Henrija Bergsona, koja je imala ogroman intelektualni utjecaj.
U doba moje mladosti (tj. između prvog i drugog svjetskog rata, u Francuskoj),
navodi Monod, niste mogli položiti maturu ako ne pročitate Spontanu eovoluciju
(glavno Bergsonovo djelo). Bergson pripisuje životu ne-finalistički
"polet" (élan vital), koji se ne može racionalno shvatiti; nasuprot
intelektu, da bi se shvatio "polet", potrebno je gajiti ne-racionalnu
"intuiciju" (ili "instinkt", kako Bergson također kaže).
Bergsonova
je filozofija, kaže Monod, izraz pobune protiv racionalnosti, koja je snažno
aktualna i u doba kada on piše svoju knjigu (1970, dvije godine nakon velikih
studentskih nemira u Parizu). »Svjesna ili nesvjesna pobuna protiv racionalnog,
poštovanje koje se ukazuje Id-u nauštrb Ego-a, sve su to oznake našeg vremena
(o stvaralačkoj spontanosti da i ne govorimo).« (str. 54)
Drugi
primjer vrlo utjecajnog mislioca animističke (vitalističke) orijentacije je
filozof i teolog Teilhard de Chardin. Njegova biološka filozofija, smatra
Monod, znanstveno je posve neutemeljena i ne bi zasluživala nikakvu pažnju »da
nije bilo nevjerojatnog uspjeha čak i u znanstvenim krugovima - uspjeha koji
svjedoči o strepnji, o potrebi da se obnovi savez. (...) da se opet nađe stari
aniministički savez s prirodom.« (str. 58-59)
No, težnja
da se obnovi "animistički savez" prisutna je i kod mislilaca izrazito
orijentiranih na racionalno i na "ego" (jastvo), koji inače u svojim
idejama oprečni Bergsonu i Chardenu. Ta težnja prisutna je i u
"'scijentističkom progresizmu'" XIX. stoljeća, čiji su zastupnici
Herbert Spencer, Karl Marx i Friedrich Engels. Zajednička točka u tako
raznolikim ramišljanjima, i osnova njihovih pogrešaka, jest
»antropocentristička iluzija« (str. 67), odnosno nastojanje, da se cijeli
svijet shvati prema čovjekovoj mjeri. Monod definira antropocentrizam, kao i
animizam mnogo šire nego što je to uobičajeno.
Scijentistički
progresizam promovirao je mit o univerzalnoj znanosti, baziranoj na nekoliko
općih zakona, čijom je spoznajom, navodno, moguće objasniti sva zbivanja u
svemiru. Nakon što je Darwinova teorija evolucije iz prirodnoga svijeta
definitivno izbacila Boga kao aktivnog sudionika, pojavio se marksistički
dijalektički materijalizam, s pretenzijom da predstavlja ostvarenje takve
univerzalne znanosti. Dalji razvoj znanosti, međutim, doveo je do erozije i tog
mita. »Trebalo je sačekati drugu polovicu 20. stoljeća da bi nova
antropocentrička opsjena nakalemljena na teoriju evolucije također iščezla.«
(str. 68)
Možemo
zaključiti, nastavlja Monod, da ne samo da je "animistički savez"
napretkom znanosti raskinut, nego i da je njegova obnova načelno nemoguća.
Postojanje i svojstva biosfere nikada se ne mogu deducirati iz općih zakona.
»Biosfera ne sadrži neku predvidljivu klasu predmeta ili fenomena, nego
predstavlja jedinstven događaj.« (str. 68-69) Postojanje biosfere (tj. života
uopće) se na temelju općih zakona može objasniti, ali ne i predvidjeti. »O
jednom jedinstvenom događaju znanost ne može ništa reći, niti može s njim išta
učiniti. Može "raspravljati" samo o događajima koji čine jednu klasu,
i čija je vjerojatnoća a priori konačna, ma koliko mala bila.« (175)
Dalje Monod
raspravlja o prirodi znanosti. Znanost je kritično istraživanje, za koju ništa
ne vrijedi "a priori", tj. ispred i mimo iskustva, osim »postulata
objektivnosti«. (str. 129) Znanost traga za onim što u promjenljivosti pojava
ostaje stalno, nepromjenljivo odnosno invarijantno; svi zakoni koje znanost
formulira imaju oblik nekih zakona održanja i simetrije. »Osnovna strategija
znanosti prilikom analiziranja pojava jeste otkriće invarijanti.« (Str. 130)
U
biologiji, osnovna invarijanta je gen. (Str. 134) Međutim, kvantna fizika
dovodi do uvida da gen ne može ostati posve nepromjenljiv; simetrije se krše.
»Fizika nas uči da (...) svaki mikroskopski entitet mora doživjeti perturbacije
kvantnog reda, čija će akumulacija, u nekom makroskopskom sistemu, promjeniti
njegovu strukturu, postepeno ali neizbežno.« (str. 140)
Tako se
opći zakoni na kraju rastaču u neodređenostima, prema Heisenbergovom načelu
neodređenosti. Živa bića ne mogu izbjeći posljedicama zakona kvantnih
perturberacija. U genima se pojavljuju mutacije, koje su kvantni događaji, u
svojoj biti nepredvidljivi.
Tu Monod
dolazi do temeljne teze knjige, ključne za njegovu filozofiju moderne
biologije: evolucija vrsta, pa tako i nastanak čovjeka, rezultat je čiste,
slijepe slučajnosti; ne samo da suvremena biologija dolazi do tog uvida, nego
je svaka drugačija teza načelno nemoguća. »Kažemo da su te projmene slučajne,
da su se desile nasumce. A pošto su one jedini mogući izvor modifikacija
genetičkog teksta, jedini čuvar, sa svoje strane, nasljednih struktura
organizma, nužno proizlazi da se slučajnost jedina nalazi na početku svake
novine, svakog stvaranja u biosferi. Čista slučajnost, samo slučajnost, potpuna
ali slijepa sloboda, u temelju čak i izvanrednog zdanja evolucije - ova
središnja postavka moderne biologije danas više nije samo jedna hipoteza među
ostalima, mogućim ili bar zamislivim. Ona je jedina zamisliva, kao jedina
saglasljiva s činjenicama promatranja i istraživanja. I ništa ne dozvoljava
pretpostavku (ili nadu) da će naša shvaćanja o ovom pitanju morati - pa čak i
moći - biti preispitana.« (str. 142)
Mutacije su
česte: u tadašnjoj ljudskoj populaciji, od tri milijarde, ima sto do tisuću
milijardi mutacija u svakoj generaciji. (str. 151-152) Tako stabilnost vrsta
izgleda zapravo čudnija od evolucije. Evolucija je zasnovana na posve slučajnim
promjenama, koje se događaju zahvaljujući nesavršenosti mehanizma koji
osigurava stalnost vrste.
Ova
otkrića, kaže Monod, predstavljaju krunu tri stoljeća razvoja modernih
znanosti. Molekularna biologija je razjašnjenjem genetskog koda 1950-ih i
1960-ih godina dovršila rad suvremene znanosti, koja, slijedeći načelo
objektivnosti, od XVII. stoljeća potkopava animističke (antropocentričke)
zablude. Na tom je putu znanost postepeno srušila sve verzije animizma,
pokazujući da su zasnovani na mitovima koji ne mogu izdržati objektivno
preispitivanje.
Monodova
tvrdnja da znanost ne može predvidjeti nastanak života, koji je jedinstven
događaj, kao ni pojedinačne evolucijske skokove, na prvi je pogled slična
argumentu kršćanskih fundamentalista da teorija evolucije ne može objasniti
život; teorija inteligentnog dizajna (termin koji se pojavljuje od 1980-ih
godina, umjesto ranije "kreacionistička znanost") u tome traži
uporište za tezu o svrhovitosti (teleonomiji) u prirodi, odnosno za Božju
intervenciju.
Međutim
Monodov je zaključak dijametralno suprotan: znanost je definitivno došla do
zaključka da u prirodi nema nikakve teleonomije, iako su sve do novijeg doba
mnogi znastvenici u nju vjerovali, uključujući i teoretičare evolucije.
Postojanje života, kao i postojanje čovjeka, proizvod je puke slučajnosti, a ne
neke namjere ili zakonitosti.
Zbog
spoznaje o pukoj slučajnosti svoje egzistencije, čovjek više nije
"ukorijenjen" u prirodi oko sebe; sa svojom svijesti o sebi, on stoji
nasuprot prirodi usamljen. Za »intenzivno teleonomska bića« kakva smo mi ova je
istina teško prihvatljiva. Čovjek žudi svijetu pripisati smisao, žudi za
objašnjenjima svijeta koja će mu dati »mjesto u jednoj imanentnoj sudbini, u
kojoj nestaje njegovog straha« (str. 196), straha koji je »tvorac svih mitova,
svih religija, svih filozofija, pa i same znanosti.« (str. 197) Otuda brojni
pokušaji spasavanja animističkih teorija; ali oni su nužno osuđeni na neuspjeh.
U današnjem
svijetu (tj. ]]1970]]., kada Monod piše, ali jednako je i danas) prijete nam
neodložne i ozbiljne prijetnje izazvane znanstvenim napretkom, napretkom ideja
i znanja. Takva je prijetnja, kaže Monod, hidrogenska bomba, ali u još većoj
mjeri suvremeno zlo duše, uzrokovano rušenjem navika mišljenja (tj. animizma)
koje traju od početka postojanja roda "homo". Zlo duše »je izazvano,
i stalno pogoršavano, najvećim preokretom u idejnoj evoluciji. Izvanredni
razvitak znanja od pre tri stoljeća prisiljava danas čovjeka na bolnu reviziju
onog već desetinama tisuća godina ukorijenjenog shvaćanja koje je imao o sebi i
svojem odnosu prema svemiru. Međutim, sve to - i zlo duše i moć hidrogenskih
bombi - dolazi nam od jedne jednostavne ideje: priroda je objektivna,
istinitost spoznaje ne može potjecati iz drugog izvora osim iz sustavnog
suočavanja logike i iskustva.« (str. 195)
Gotovo je
neshvatljivo da nam je trebalo toliko mnogo vremena da dođemo do ovog
shvaćanja, po Monodu »tako jednostavnog i jasnog«. »Ako Čovjek prihvati ovu
poruku u njenom potpunom značenju, mora se najzad probuditi iz svoga milijun
godina dugog sna, da bi otkrio kako je u osnovi tuđinac.« (str. 202)
Shvatiti da
si "tuđinac" posljedica je ideje objektivne spoznaje; to se drastično
protivi navedenoj duševnoj potrebi čovjeka, pa nije čudno da nam je trebalo
toliko vremena da dođemo do te »stroge i hladne ideje« (str. 200). Ona nije
šire prihvaćena sve do danas, i mogli bismo je zanemariti, kada se ne bi
nametala svojom »nevjerojatnom moći funkcioniranja.« (str. 200) Došlo je do
drastične nesuglsnosti između neminovnih zaključaka znanosti, one "stroge
i hladne ideje", i ideja koje još uvijek prevladavaju u kulturi, koje čine
"odvratnu smješu". Znanost je našla svoje mjesto u društvu, u praksi,
ali ne i u dušama. »Suvremena društva izgrađena su na znanosti. Ona joj duguju
svoje bogatstvo, svoju moć, uvjerenje da će još mnogo veća bogatsva i veće moći
biti sutra dostupne Čovjeku, ako on to želi. (...) Naoružana svim snagama,
uživajući u svim bogatstvima koja duguju Znanosti, naša društva još pokušavaju
živjeti i propovijedati sisteme vrednota koji su već uništeni, u temelju. (...)
"Liberalna" društva Zapada još uvijek propovijedaju, na pola usta,
kao osnovicu svoga morala neku odvratnu smješu judeo-kršćanske pobožnosti,
scijentističkog progresizma, vjere u čovjekova "prirodna" prava, i
utilitarističkog pragmatizma.« (str. 200-201) Kako liberalni, tako i
marksistički sistemi imaju korijene u animizmu, i neprijateljski su prema
nauci, »koju žele iskoristiti, a ne da je poštuju i da joj služe.« (str. 201)
Spomenuto
"zlo duše" nema svoj uzrok u znanosti i njenim dostignućima, nego u
odbijanju da se njeni neizbježni zaključci prihvate. »Zlo suvremene duše jeste
ta laž, koja leži u osnovi moralnog i društvenog bića.« (str. 202) Rasprava o
atomskoj bombi, ekološkim problemima, demografskoj eksploziji isl. je »površna
rasprava, koja brka znake bolesti s njenim dubokim uzrocima.« (str. 202)
Povratak na
staro nije moguć. Znanost nije moguće odbaciti, niti izbjeći njene konzekvence.
»Suvremena društva, protkana znanošću, živeći od njenih proizvoda, postala su
zavisna od nje kao narkoman od svoje droge. Ona svoju materijalnu moć duguju
toj osnivačkoj etici spoznavanja, a svoju moralnu slabost sustavima vrednota,
uništenim samom spoznajom, sistemima na koje se još pokušavaju pozivati. Ovo
proturječje je smrtonosno. Ono je to koja dubi ponor što se sad otvara pred
nama.« (str. 206-207)
Ljudska
društva, da bi opstala, potrebuju neku etiku (ethos). Međutim, etika kakva je
ranije postojala, povezana s animističkim razumijevanjem svijeta, više nije moguća.
Postulat objektivnosti razbija animističku povezanost spoznaje i etike i
isključuje etiku, koja je u biti ne-objektivna, iz područja spoznaje. Ali etika
je potrebna i neizbježna. Spoznaja i etika ostaju združene u društvenoj akciji,
a takva je akcija i samo izlaganje svojih misli. Svako izlaganje, da bi bilo
»autentično« mora čuvati i objašnjavati razliku te dvije kategorije. (str. 205)
Međutim,
uočava dalje Monod u svojim završnim razmatranjima, znanost se zapravo ne
zasniva na sebi samoj; ona ne može biti potpuno dosljedno objektivna,
isključujući svaku etičku odluku. Sama ta »prva zapovijed«, na kojoj se znanost
zasniva (da se ne smiju brkati spoznaja i vrednote), nije i ne može biti nešto
objektivno: to je jedno moralno pravilo. »Istinska spoznaja ne zna za vrednote,
ali za njezino zasnivanje potreban je jedan sud, ili, bolje reći, jedan
vrijednosni aksiom.« (str. 206)
Znanost
ruši temelje dosadašnje etike, ali iz sebe same proizvodi i nudi jednu novu
etiku, jedinu moguću u svijetu kojim znanost vlada; to je etika spoznaje To je,
priznaje Monod, jedna »stroga, apstraktna, ohola etika« (str. 207) Ona ne pruža
čovjeku objašnjenje za kojim žudi, objašnjenje njegovog položaja i uloge u
svijetu; ali možda može zadovoljiti potrebu za transcedencijom, za idealom koji
prevazilazi čovjeka.
Taj ideal
je sama spoznaja, kojoj čovjek treba služiti, umjesto da se njome služi za
druge svrhe. Znanost »određuje jednu transcendentalnu vrednotu, istinsku
spoznaju, i predlaže čovjeku ne da se njome služi, nego da on njoj služi
hotimično i svjesnim izborom. Međutim, ona je i jedan humanizam, jer u čovjeku
poštuje tvorca i čuvara te transcedencije.” (str. 207)
Posebno,
izraz je te etike u prihvaćanju čovjeka kao prirodnog, iako izuzetnog, bića.
Etika spoznaje u čovjeku vidi životinju, »čudnu, ali dragocjenu«, dok su svi
animistički sustavi, po Monodovom mišljenju, težili da zanemare, ponize ili
obuzdaju biološkog čovjeka.
Dapače,
nastavlja Monod razmatrajući društvene konzekvence vladavine znanosti, etika
spoznaje je jedini istovremeno racionalan i idealistički stav na kojem bi se
mogao izgraditi pravi socijalizam. (str. 208) »Ona nameće ustanove posvećene
obrani, širenju, bogaćenju transcendentnog Carstva ideja, spoznaje,
stvaralaštva. Carstva koje ispunjava čovjeka i u kome bi on, sve više oslobađan
materijalnih pritisaka i lažnog robovanja koje nameće animizam, mogao najzad
živjeti autentično, zaštićen ustanovama koje bi mu, videći u njemu istovremeno
i podanika i tvorca Carstva, morale služiti u njegovoj najjednostavnijoj i
najdragocjenijoj suštini.« (str. 209)
Monodova
knjiga završava riječima: »Stari savez je raskinut; čovjek najzad zna da je sam
u ravnodušnom beskraju Svemira, iz kojeg je slučajno izronio. Njegov zadatak,
ništa više nego njegova sudbina, nigdje nije zapisan. Na njemu je da odabere između
Carstva ideja i Carstva tame.« (str. 210)
Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Jacques_Monod
Нема коментара:
Постави коментар