Otac interneta
Cerf za N1 o međuplanetarnoj mreži i komunikaciji među vrstama
SCITECH Autor:N1 Slovenija04. sep.
202120:23 > 20:3811 komentara
Američki naučnik Vinton Cerf
sedamdesetih je godina omogućio razvoj jedne od najvažnijih tehnologija u
modernoj istoriji čovečanstva – interneta. Cerf, koji zbog toga važi za jednog
od otaca interneta, u intervjuu za N1 Slovenija govorio je o počecima razvoja
interneta, opasnostima koje donosi, veštačkoj inteligenciji i budućnosti.
Između ostalog, ima važnu ulogu u razvoju takozvanog međuplanetarnog interneta
pa čak i interneta među različitim vrstama.
Američki internet pionir Vinton Cerf je
1973. godine, za vreme rada na univerzitetu Stanford, zajedno sa Bobom Kanom
izumeo protokol TCP/IP, i na taj način postavio kamen temeljac za internet, bez
kojeg danas ne možemo zamisliti život. Ovim je Cerf zaslužio naziv jednog od
otaca interneta. Za svoja dostignuća primio je brojne nagrade, između ostalog i
prestižnu Turingovu nagradu, poznatu kao Nobelova nagrada za računarstvo,
nacionalnu medalju SAD za tehnologiju, kao i predsedničku medalju slobode.
Danas, sa svojih 78 godina,
potpredsednik je američkog tehnološkog velikana Google, i njihov glavni
„internet jevanđelista“. Zalaže se za razvoj globalnog upravljanja internetom i
dalje širenje pristupa internetu u svetskoj populaciji, koja pristup još nema.
Takođe, sarađuje i sa NASA, gde pomaže u razvoju svemirske komunikacijske
tehnologije, dok u projektu Interspecies Internet, istražuje nove načine
komukacije sa i među životinjama. Zanima ga i veštačka inteligencija i mašinsko
učenje, o čemu je tik pred intervju za N1, raspravljao na jednom od virtualnih
panela ovogodišnjeg susreta nobelovaca na ostrvu Lindau u Nemačkoj.
N1 Slovenija: Pre skoro 50 godina
položili ste temelje za tehnologiju, koja je znatno uticala na svet kakav
poznajemo danas i bez koje danas ne možemo zamisliti život. Da li ste u ranom
periodu interneta i tada, kada ste izumeli protokol, koji je zapravo sve
omogućio, mogli zamisliti sve te mogućnosti, koje bi internet mogao doneti? Da
li ste tada o njemu razmišljali kao o tehnologiji, koja bi u tolikoj meri mogla
da promeni naše živote?
„Jednostavan odgovor bi bio, da u ranom
periodu to nisam zamišljao, ali ne bi bio ispravan. Kada smo 1973. godine
počeli da radimo na protokolu, moj saradnik Bob Kan je već imao četiri godine
iskustva sa mrežom Arpnet, koja je bila jedan od temelja za nastanak interneta.
Finansiralo ga je američko ministarstvo odbrane, a svrha mu je bila da bude
alat za saradnju između različitih univerziteta koji su istraživali veštačku
inteligenciju u informatici.
U tom periodu smo, između ostalog,
razvili elektronsku poštu, koja se pokazala kao vrlo zanimljiva aplikacija, jer
se vrlo brzo razvila u distributivne liste, koji su nam danas svima poznate
(lista za distribuciju e-pošte korisnicima omogućava da vode listu e-poštanskih
adresa ili šalju poruke svima u svom imeniku odjednom, op.a.). Već tada smo
videli veliku društvenu vrednost mogućnosti da komuniciramo, a da ne moramo svi
istovremeno da budemo na mreži. Uvideli smo da je to vrlo snažan i upotrebljiv
alat za upravljanje.
Pogledajte sve te aplikacije na mobilnom
telefonu i pomislite na uvođenje pametnog Apple telefona iPhone 2007. godine –
to sigurno nisam očekivao. Brojne druge stvari su samo prirodni razvoj ranih
tehnologija, s kojima smo eksperimentisali. Mislim da smo imali vrlo snažan
osećaj kakve mogu biti mogućnosti ove tehnologije, iako nismo mogli da
predvidimo sve moguće aplikacije. I još uvek ne možemo. Mislim da će se
pojaviti mnogo novih, koje niko od nas još ne može zamisliti“.
N1: Kako danas vidite evoluciju
interneta? Na kojem nivou smo njegovog razvoja trenutno?
„Ukoliko bih vam dao odgovor, to bi
značilo da mi je jasno gde se razvoj završava. A možda se nikada ne završi,
konstantno se nastavlja. Slično kao telefonski sistem – pogledajte gde je danas
u odnosu na ono što je radio Bel u drugoj polovini 19. veka. Internet će se i
dalje razvijati, možda se promeni u nešto drugo, možda će se razviti novi
protokoli.
Mislim, da smo još uvek u relativno ranim
fazama interneta. Između ostalog, zbog toga jer je na raspolaganju približno
samo polovini svetskog stanovništva i zato što se mehanizmi preko kojih se
uspostavljaju veze još razvijaju. Od žičanih sistema smo došli do bežičnih, oba
se šire, optička vlakna su sve dostupnija, kako pod morem tako i na kopnu,
mobilni internet se razvija, postaje dostupan i satelitski internet…“
N1: U prošlosti ste govorili da smo u
vrlo zanimljivom i zamršenom periodu istorije interneta, kada pokušavamo da
pronađemo način kako da maksimiziramo njegovu upotrebljivost, istovremeno da
minimiziramo neke štetne aspekte koji se pojavljuju. Koje su opasnosti, teškoće
danas? U kojoj meri smo danas u stanju da se nosimo s njima?
„Jedan od naših ciljeva je da se smanje
smetnje za pristup informacijama, razmenu informacija, otkrivanje informacija,
što se snažno ojačalo dolaskom svetske mreže (Worldwideweb) krajem 1991.
godine. Ovo je ljudima uveliko olakšalo stvaranje i razmenu informacija i
izazvalo potrebu za pretraživačima kao što je Google, jer je na raspolaganju
bilo toliko stvari, koje niko nije mogao pronaći bez pomoći.
Dosegli smo značajan napredak u pristupu
informacijama i deljenju istih. Postoji takođe i loša strana ovoga.
Otklanjanjem smetnji za stvaranje, pristup i otkrivanje informacija javlja se
takođe i sve više ljudi, koji bi delili dezinformacije (eng. disinformation) i
netačne informacije (eng. misinformation). Da bi se stvari još više
zakomplikovale, sada imamo društvene mreže, koje su se, kao kroz maglu, reflektovale još u distributivnim listama,
mehanizmima davanja povratnih informacija, zbog čega su postale znatno
komplikovanije. Ovo vodi do društvenih posledica koje nisu uvek pozitivne. I
sada ne znamo šta činiti s njima.
Da stvar bude još gora, imamo i poteškoće
sa zlonamernom programskom opremom. Velike izazove imamo na području
bezbednosti, zaštite i privatnosti. Kako ove izazove na odgovarajući način
rešiti velika je zagonetka, jer žrtve zlonamerne programske opreme mogu biti u
jednoj državi, a počinioci u drugoj, što zahteva međunarodnu saradnju. Znači,
imamo izuzetno moćnu tehnologiju koja može biti zloupotrebljena. Naš izazov je
da pronađemo način da sačuvamo vrednosti interneta i istovremeno da ljude
odbranimo od njegovih potencijalnih štetnih efekata. Ovo nije novost, to se
često dešava s novim tehnologijama“.
N1: Problem svih tehnologija, takođe i
internet tehnologija, je da ih možemo koristiti u različite svrhe – za dobre i
loše. Da ne bi bile zloupotrebljene u loše svrhe, potreban je društveni dogovor
i potrebni su svojevrsni propisi. Koliko daleko, prema vašem mišljenju, moramo ići u regulaciji
interneta?
„Mnogo zabrinutosti u vezi sa internetom
je, zbog sadržaja koji su dostupni na internetu i ne toliko zbog tehnologije,
iako i ona povremeno predstavlja razlog za brigu. Uplitanje u sistem
usmeravanja internet prometa, može na primer, da izazove rascepkanost
interneta, iako samo privremeno, zbog čega se razvijaju novi standardi za
zaštitu celovitosti informacija o usmeravanju internet prometa.
Uplesti se takođe može u sistem naziva
domena, koji nazive domena prevodi u IP adrese, zbog čega moramo uspostaviti
zaštitu i od toga. Ovo nužno ne znači da nam je potrebna klasična regulacija u
obliku nekog organa, koji bdi nad celim procesom, nego su nam potrebni tehnički
mehanizmi koji će nas zaštititi od potencijalnih štetnih napada.
Bez obzira na to, uvek će postojati
potreba za nadzorom nekih funkcionalnosti mreže, posebno kod sadržaja. Imamo
debatu o tome koji sadržaj je prihvatljiv, a koji ne. Mislim, da to neće biti
jedinstvena odluka, jer različite nacionalnosti i kulture imaju vrlo različite
poglede na to šta je prihvatljivo, a šta ne. Ovo je vrlo komplikovano, posebno
za multinacionalne kompanije, koje posluju na svetskom nivou i pokušavaju da se
tome prilagode. Želja je razumljiva, a đavo je u detaljima.
N1: Da li bi se složili, da je vreme
informacija postalo vreme dezinformacija i gde nas to kao društvo vodi? Kako
dalje?
„Uvek su postojale dezinformacije, razne
vrste kampanja u istoriji, čak i u Drugom svetskom ratu, pre toga i za vreme
Špansko-američkog rata. Ovakve prakse nisu nove, propaganda se već dugo
koristi. Ipak, čini se da je u mrežnom okruženju znatno snažnija, jer mnogo
više ljudi ima pristup sadržajima koji ih usmeravaju na pogrešan put i vode
prema lošim odlukama. Pitanje je kako se s tim suočiti“.
N1: Na koji način se, prema vašem
mišljenju, možemo suočiti sa ovim poteškoćama? Ko je odgovoran, gde su granice
i ko bi morao biti odgovoran za njihovo određivanje?
„Da počnem sa jednostavnim predlogom
koji ne deluje uvek. Postoji nešto, što zovemo kritičko mišljenje, praksa, u
kojoj naučiš da postavljaš pitanja o sadržaju s kojim si suočen: Odakle nešto
dolazi? Da li postoje dokazi koji potvrđuju date izjave? Da li ponuđač ovog sadržaja
ima bilo kakav motiv da me zavede da donesem lošu odluku ili dođem do pogrešnog
zaključka?
Ovo su vrlo važna pitanja, koja sebi
treba postaviti o svim informacijama s kojima se susrećemo. Problem je u tome
što je za ovo potreban rad, za koji nisu svi spremni. Svejedno, mislim da bi
svi morali kritički da razmišljaju, kako bi barem prepoznali kada je to
korisno, a zatim bi to praktikovali.
Ne možemo se oslanjati samo na to.
Postoje sadržaji za koje u svim državama postoji širok konsenzus da su neprihvatljivi,
kao što je na primer dečja pornografija. Od platformi koje nude sadržaje često
se zahteva da pronađu način da ovakav sadržaj filtriraju ili da uđu u trag
onima koji ih stvaraju i distribuiraju. To je razumljivo, pitanje je kako ćemo
odrediti šta je u raznim (drugim) kontekstima prihvatljivo, a šta ne, te na
koji način to primeniti.
Za prepoznavanje neprimerenih slika ili
tekstova, između ostalog, mogu se koristiti i tehnički načini, kao što je
mašinsko učenje. Nijedan od alata nije potpun, zbog čega se ne možemo oslanjati
samo na njih. Potrebni su nam nadzor i pravila, koja će u slučaju kršenja imati
i posledice.
N1: Spominjete alate mašinskog učenja o
kojima ste tik pred naš intervju raspravljali na panelu o veštačkoj
inteligenciji u okviru Susreta nobelovaca na ostrvu Lindau u Nemačkoj. Čini se
da je veštačka inteligencija danas još uvek u početnoj fazi, ograničena na uske
specifične aplikacije i još ni izdaleka ravnopravna čoveku. Koliko daleko smo
sa razvojem alata veštačke inteligencije i mašinskog učenja?
„Podvrsta veštačke inteligencije, kojom
su svi bili oduševljeni, je mašinsko učenje odnosno još preciznije, jedna od
njegovih verzija – višeslojna neuronska mreža ili „duboko učenje“. To su vrlo,
vrlo moćni alati za traženje korelacija pri velikim količinama podataka. Izazov
je utvrditi pod kojim uslovima ovakve vrste alata daju pouzdane podatke, kako
obezbediti da budu pouzdani i kako utvrditi da li su (ne)pristrasni.
Mislim da smo u ranim fazama razumevanja
kako da izgradimo sisteme mašinskog učenja, koji za nas mogu obavljati korisne
zadatke. To još ni izdaleka nije ono što bi nazvali opšta ljudska
inteligencija. Ne mogu vam reći da li ćemo doći do tačke kada će računari imati
jednake mogućnosti kao ljudi. Za sada još nisu pokazali ništa slično
apstraktnom zaključivanju, za koje znamo da je moguće kod opšte veštačke inteligencije. Zasigurno smo bili svedoci
nekim vrlo, vrlo snažnim mogućnostima mašinskog učenja, na koje se počinjemo
oslanjati kao na alate za proširenje vlastitih mogućnosti“.
N1: Koje će biti najzanimljivije i
najznačajnije aplikacije mašinskog učenja? Na koje područje će imati najviše
uticaja?
„Medicinska dijagnostika je, na primer,
već dugo područje zanimanja veštačke
inteligencije i mašinskog učenja. Na raspolaganju su alati velikih
mogućnosti za analizu i prepoznavanje zdravstvenih stanja. Utvrdili smo i da
alatima mašinskog učenja možemo doći do
mašinskog prevođenja, razumevanja govora, prepoznavanja i generisanja govora…
Omogućavaju i široku paletu optimizacija. Primer ovoga je slaganje proteina
korištenjem metoda mašinskog učenja, koji nam govore u koji oblik se određeni
protein slaže, kakav učinak ima zbog tog oblika.
Istini na volju, jako sam uzbuđen zbog
toga šta sve možemo postići mašinskim
učenjem, ali ne znam da li ćemo nekada doći do tačke kada će biti na
nivou ljudskih sposobnosti“.
N1: Od 2005. godine nazivaju vas
„glavnim internet jevanđelistom pri Googlu“. Na kojim projektima učestvujete?
Koja je vaša uloga?
„Najpre, zalažem se za više interneta,
što je dobro – kako za Google tako i za sve druge. Uzimajući u obzir i
razumevajući sve zabrinjavajuće vidike interneta, o kojima smo ranije govorili,
mislim da internet još uvek ima ogroman potencijal. Zbog toga sam srećan da
ćemo pronaći načine da ga učinimo dostupnijim, pouzdanijim, bezbednim i
zaštićenim.
Bavim se takođe i standardima za
sigurniji, pouzdaniji i efikasniji internet, mnogo vremena posvećujem
politikama, a Google mi omogućava da se bavim i drugim neprofitnim
delatnostima. Pre svega, dve su vrlo značajne za moje ime – razvoj
međuplanetarnog interneta, kao i internet za komunikaciju između različitih
vsta (Interspecies internet).
Razne svemirske agencije i posebna
interesna grupa (specialinterestgroup – SIG) za međuplanetarnu mrežu udruženja
Internet Society (Interplanetarynetwork SIG) smo u poslednjih 20 godina
razvijali nove protokole koji čine osovinu međuplanetarnog interneta za podršku
ljudskim i robotskim istraživanjima svemira.
Naime, protokoli koji su nam potrebni u
svemiru drugačiji su od onih na Zemlji. TCP/IP, odnosno internetski fond
protokola, koje koristimo na Zemlji, rade vrlo dobro. Ne rade dobro kada im je
brzina svetlosti toliko mala da, kada razgovaramo sa Marsom, traje više od
deset minuta da dobijemo odgovor nazad ili još duže kada razgovaramo sa drugim
planetama.
Druga delatnost kojom se bavim je
internet za komuniciranje između vrsta. Razmišljamo o tome da li internet može
da olakša sporazumevanje između dve različite vrste – između ljudi i drugih
vrsta ili čak između različitih neljudskih vrsta. U početnoj fazi proučavanja
smo kad je reč o načinu na koji bi to mogli da ostvarimo“.
N1: Zašto će međuplanetarni internet
biti koristan? Da li može pomoći u promeni našeg života na Zemlji?
„Pokazali smo već da internet veza na međuplanetarnom
nivou donosi izuzetno korisne rezultate. Kada smo se 2004. godine roverima
Spirit i Opportunity spustili na Mars, radio se pregrejao. Izvorni plan je bio
prenos podataka neposredno sa površine Marsa, sa rovera Spirit i Opportunity u
mrežu dubokog svemira (Deep Space Network) – mrežu od tri, sedamdeset metara
duge, antena koje se nalaze na tri različite lokacije na Zemlji i omogućavaju
komunikaciju sa svemirom – ispostavilo se da smo imali smetnje u neposrednoj
komunikaciji. Brzine prenosa podataka su naime bile vrlo niske – 28 kb u
sekundi.
Međutim, uspeli smo da rovere i orbitere
– koji su na Mars poslati ranije, sa namerom kartiranja njegove površine –
preprogramiramo na način da su postali serveri i posrednici prenosa podataka.
Pakete informacija smo slali od rovera do orbitera, koji je čuvao podatke, dok
ne bi stigao na pravo mesto u njegovoj orbiti, da bi ih mogao poslati nazad u
mrežu dubokog svemira. Prednost ovog postupka je u tome da roveri i orbiteri
nisu bili predaleko jedan od drugog, a pored toga su orbiteri bili izvan
atmosfere, imali su veće antene i više energije od sunčevih zraka.
Ovim sistemom čuvanja i posredovanja,
brzina prenosa podataka se sa 28 povećala na 128 kilobita u sekundi. Na ovaj
način smo već dokazali korisnost klasične paketno-komutirane mreže, na kojoj
radi internet.
Druga stvar, koju smo razvili, je sasvim
novi set protokola koji su odgovarajući za velika kašnjenja u sredinama sa
smetnjama, nazvanim odgodive mreže (mreže, otporne na kašnjenja i smetnje). Ovi
protokoli već rade na Međunarodnoj svemirskoj stanici, a mogu se koristiti i
ovde na Zemlji, u slučajevima kada veza ima smetnje ili kada uopšte ne postoji.
Recimo, u hitnim slučajevima u jamama, gde nemamo na raspolaganju internet, u
njih možete spustiti posrednike paketa koji koriste odgodivu mrežu i
uspostaviti komunikaciju u spasilačkim misijama. Eksperimentalno ga koriste
uzgajivači jelena, plemena Sami sa severa Švedske, kao pomoć u praćenju jelena.
N1: Imate vrlo važnu ulogu u trci za
spuštanje na Mars…
„U toj trci na Mars nalazi se još jedna
međustanica, to je Mesec. U SAD je u toku veliki program, nazvan Artemis, u
okviru kog na Mesecu žele da postave laboratorijsku infrastrukturu u kojoj bi
naučnici i astronauti mogli da rade duže vreme. Nadamo se da ćemo u tim
aktivnostima koristiti međuplanetarne protokole. Kada se sve ove stvari konačno
budu ostvarile, mene istina neće biti, iako je već to – što sam deo početaka mnogih od ovih stvari,
prilično uzbudljivo.
N1: Koje su neke od stvari u budućnosti
kojima se stvarno radujete i koje bi mogle biti vrlo značajne za čovečanstvo u
celini?
„Pored toga što treba obezbediti više
internet infrastrukture, jedan od velikih izazova su područja u kojima
polaganje optičkih kablova nije moguće ili nije ekonomski isplativo. Zbog toga,
razne organizacije u Zemljinu orbitu šalju konstelacije satelita, među kojima
je najpoznatiji SpaceX-ov Starlink. Ovo se može pokazati vrlo korisnim. Delom
zbog toga što će neki sateliti biti u polarnoj orbiti, što znači, da će područja,
kao što su Severni i Južni pol, imati neposredan pristup internetu.
Ovo me vrlo raduje, jer na Južnom polu
postoje naučni eksperimenti kojima su potrebni bolji komunikacijski kapaciteti.
Mislim da u ovoj deceniji možemo da očekujemo bolju internet vezu za sve.
Stvarno se nadam da će do kraja decenije
praktično svako, ko bude želeo, imati pristup internetu.
Drugo značajno područje su internet
stvari – razne naprave koje međusobno komuniciraju uz pomoć interneta. Treća
stvar, koja je zaista važna, je da će se na internetu nastaviti akumuliranje
znanja svih oblasti. Mislim da ćemo biti svedoci otkrićima koja će biti
posledica toga što će ljudi otkrivati jedni druge i značajne informacije za
koje ranije nisu znali. Brzina otkrivanja će se, zbog toga, znatno povećati, čemu već sada svedočimo“.
Počeci interneta
Internet je globalni sistem međusobno
povezanih računarskih mreža – mreža svih mreža, koji je revolucionarno promenio
ne samo način na koji komuniciramo, nego i kako radimo, trgujemo, družimo se, živimo,
i omogućio sve, od svetske mreže i pretraživača do mobilnih aplikacija,
društvenih mreža, veštačke inteligencije, internet stvari. Proizašao je iz
projekta američkog ministarstva odbrane šezdesetih godina prošlog veka, široj
javnosti poznatog tek od početka devedesetih godina prošlog stoleća.
Razvio se iz mreže Arpnet
(Advance Research Projects Agency NETwork), koju je agencija ministarstva odbrane
Arpa osnovala 1969. godine sa namerom da pomogne istraživačima u bržoj razmeni
raznih informacija. Neki misle, da je o nastanku interneta moguće raspravljati
od trenutka kada je bio razvijen protokol za prenos podataka TCP/IP, kog neki
nazivaju i lepak interneta. Protokol su 1974. godine u reviji American
Computing Machinery (ACM), prvi put, predstavili Vinton Cerf i Bob Kan, koji
zbog toga važe za očeve Interneta.
Internet često neprimereno izednačavamo
sa svetskom mrežom (Worldwideweb ili www), koju je 1989. godine izumeo Britanac
Tim Berners-Li. Međutim, dok je internet velika mreža međusobno povezanih računara,
svetska mreža je zbirka internet stranica u toj mreži računara. Pojava svetske
mreže i prvih pretraživača početkom devedesetih godina, otvorio je put masovnom
korišćenju interneta koji je postao jedan od najvažnijih medija kasnog 20. i
ranog 21. veka.
**Za stručni pregled teksta zahvaljujemo
se direktoru instituta Digitas i članu Veća za elektronske komunikacije
Republike Slovenije dr. Dušanu Safu.
***
Komentar
***
"Interenet" i "veb
stranice" su primeri kako SLUČAJNI događaji mogu imati dalekosežne
posledice na budućnost Homo sapijensa. Vinton Serf „otac Interneta“ je kao dete
patio je od poremećaja sluha. Zbog toga, Serf je odmalena razvio interes za
kompjuterske mreže i komunikacije, jer je smatrao da one mogu biti alternativni
kanal komunikacije za one koji imaju problem sa sluhom. A Tim Berners-Li tvorac
"World Wide Web" je hteo da olakša naučnu komunikaciju fizičarima u
CERNu. Prva veb-stranica puštena je na mrežu 6. 08. 1991. iz Cerna (Ženeva).
"World Wide Web" – kaže Tim Berners-Li: je napravljen da bude
biblioteka ljudskog znanja, ljudske kulture, koja dozvoljava kreiranje
individualnih veb sajtova preko kojih ljudi mogu razmjenjivati ideje".
Druga strana ogledala. Ipak je istorija učiteljica života. Kako je Hitler
postao učinkovit? Šper
(na suđenju u Nimbergu): "Hitlerova diktatura razlikovala se u jednoj
temeljnoj tačci od istorijskih prethodnica. Pomoću tehničkih naprava kao što su
RADIO i ZVUČNIK, osamdeset miliona ljudi bilo je lišeno samostalnog
razmišljanja. Pređašnjim diktatorima su trebali visoko-kvalifikovani pomoćnici,
čak i na najnižim položajima to su bili ljudi koji su mogli misliti i delovati
nezavisno od vođe, a Hitlerov totalitarni sistem je uspeo da mehanizuje sistem
komandovanja tako da oni postanu nekritički primaoci naređenja."
Zoran Stokić
5.09.2021.
Нема коментара:
Постави коментар