Srbija, praznici i
himna: Kako je nastala Bože pravde - kad "satira postane dostojanstvena
pesma"
Jedina himna koju je Srbija zvanično imala kao samostalna
država, inspirisana je satirom Jovana Jovanića Zmaja.
IZVOR: BBC SREDA, 15.09.2021. | 10:59 -> 11:43
Marko Kraljević i Vila Raviojla, posle magijskih scena borbi
i ljubavi, pozivaju ceo narod koji horski peva:
"Bože pravde, ti što spase od propasti do sad
nas".
Ovako se završava alegorijski pozorišni komad Markova sablja
iz 19. veka, u kojem se prvi put pojavila pesma Bože pravde, danas himna
Srbije.
"To je bilo vreme kada je Srbija sticala nezavisnost od
Otomanskog carstva", kaže istoričar Srđan Cvetković sa Instituta za
savremenu istoriju.
"Jovan Đorđević je test napisao motivisan satiričnom Zmajevom
pesmom Jututunska narodna himna".
Reč je o himni za koju Cvetković kaže da je "jedinstven
primer kako parodija i satira može da postane dostojanstvena pesma".
U Srbiju se poslednji put vratila 2004. godine, kada ju je
nekadašnji predsednik Skupštine Srbije Predrag Marković predložio za himnu
zemlje.
"Vraćanje Bože pravde bilo je direktno povezano i sa
jednim lokalnim izborima", kaže Marković za BBC.
"Rekao sam političarima u Skupštini - ako ne dobijemo
himnu, nema ni izbora".
Kako je nastala Bože pravde
Knez Mihailo Obrenović je još u 19. veku od ministra
prosvete Ljubomira Nenadovića tražio da raspiše konkurs za novu himnu.
Do tada, u Srbiji se pevala Vostani Serbie, po stihovima
Dositeja Obradovića.
Ipak, knez nije dočekao da vidi koji su predlozi stigli jer
je ubijen 1868. godine.
Proslavljeni pesnik i savremenik tog doba Đura Jakšić nije
poslao predlog dok je pesma Jovana Jovanovića Zmaja odbijena.
Onda je na vlast sa 18 godina došao Milan Obrenović.
Tako je za kneževo punoletstvo upriličena predstava Markova
sablja, a glavni likovi su bili Marko Kraljević i Vila Raviojla.
Pesmu Bože pravde je u sklopu predstave komponovao Davorin
Jenko, a tekst i celokupnu alegoriju Markova sablja je napisao direktor
Narodnog pozorišta Jovan Đorđević.
Vila Raviojla pesmu u predstavi najavljuje rečima
"bliži se, bliži, to srećno vreme".
"Srbija se tada osamostaljivala pod knezom, a onda i
kraljem Milanom, a želeli su rodoljubivu i monarhističku predstavu", kaže
istoričar Srđan Cvetković sa Instituta za savremenu istoriju.
"Jovan Đorđević je napisao alegoričnu pesmu, koja je
bila motivisana stihovima Jovana Jovanovića Zmaja".
Jututunsku narodnu himnu Zmaj je napisao protiv kneza
Mihaila Obrenovića, a počinjala je stihovima - Bože sveti, podrži nam knjaza,
zdrava, krepka, ohola i slavna, jer na zemlji nit je kadgod bilo, niti će mu
ikad biti ravna.
"Mnoge pesme koje su nastale u pozorištu su neodvojivi
deo srpske kulturne baštine", kaže za BBC Vladimir Đuričić, direktor
pozorišta Zoran Radmilović iz Zaječara.
"Jovan Đorđević je kao upravnik Narodnog pozorišta
stvarao u vreme kada je satira bila prisutna na sceni kao način da se ukaže na
probleme i da se na taj način dođe do najširih narodnih masa".
Đorđević je, ipak, kaže Đuričić, od satirične Zmajeve pesme
napravio rodoljubivu pa je pesma brzo postala popularna u narodu i počela da se
peva po neformalnim okupljanjima.
Bože pravde je zvanično postala himna kada je Srbija postala
nezavisna država 1878. godine nakon Berlingskog kongresa.
Kada je formirana Zajednica Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) u
20. veku, bila je deo trodelne himne, zajedno sa hrvatskom pesmom Lijepa naša i
slovenačkom Naprej, zastava slave.
"Jedina pesma Srbije kao nezavisne države"
Nakon što je stvaranjem zajednice SHS Bože pravde nestala
kao samostalna himna, 1992. godine se našla na jednom referendumu za izbor nove
pesme države.
Zajedno sa pesmom Na Drinu (poznatija kao Marš na Drinu),
bila je predložena za novu himnu Srbije.
Pobedila je pesma Na Drinu, ali odluka nije usvojena jer je
referendum proglašen nevažećim.
Predrag Marković, političar jedne od tada vladajućih partija
G17 plus, uvodi himnu Bože pravde u Skupštinu Srbije 2004.
"Nije se radilo uopšte o pukoj formalnosti, ja sam
želeo ovu himnu da vratim u Srbiju", kaže Marković za BBC.
Političarima od kojih neki i dalje učestvuju na političkoj
sceni, Marković je pre 17 godina, kaže, predložio da Srbija, nezavisno od
stranačkog opredeljenja, reši pitanje grba, zastave i himne.
"Za mene je Bože pravde, prirodno, jedina himna koju je
Srbija kao samostalna država imala", kaže on.
Marković tvrdi da su se svi složili, ali da su ove
"odluke morale da sačekaju leto zbog pogroma Srba na Kosovu".
U nemirima na Kosovu u martu 2004. poginulo je 19 ljudi - 11
Albanaca i osam Srba; više od 900 je povređeno, 4.000 Srba je raseljeno, a
uništene su 34 pravoslavne crkve, podaci su Evropske ogranizacije za bezbednost
i saradnju (OEBS).
Pošto su se stranke, kaže, tada nećkale oko glasanja o
državnim simbolima, Marković je postavio uslov - da se uz raspisivanje lokalnih
izbora, što je u nadležnosti predsednika skupštine, glasa i o himni, grbu i
zastavi.
"I glasali su, dobili smo Bože pravde nazad", kaže
Marković, koji je kasnije bio deo i Ujedinjenih regiona Srbije, a zatim i
Pokreta obnove kraljevine Srbije.
Pesma je usvojena u skupštini u avgustu 2004, a zvanično je
postala himna Srbije, posle raspada državne zajednice sa Crnom Gorom 2006.
"Tekst koji zbunjuje": Od kneza preko kralja do
zemalja
Kada je 2006. godine vraćena himna, promenjeni su stihovi -
Bože spasi, Bože hrani, srpskog kralja, srpski rod, a reč kralj je zamenjena
rečju zemlje.
O tome da li je promena stihova himne uobičajena i ispravna
postoje različita mišljenja.
"Neki su bili zbunjeni što su menjane reči pesme, a to
je normalna stvar", smatra Predrag Marković u čijoj biografiji piše da se
stručno usavršavao u inostranstvu u oblasti istorije.
"Izvorni tekst je bio - Bože spasi, bože hrani, kralja
Marka, ali za kneza Milana je promenjen, kao i kada je on postao kralj.
"Za kralja Aleksandra nije moglo da se umetne ime zbog
metrike pesme, pa je tada stavljeno - srpskog kralja".
Marković kao primer daje i englesku himnu, Good save the
queen, kada je tekst promenjen iz kralja u kraljicu kada je na presto došla
Elizabeta Druga.
Istoričar Srđan Cvetković kaže da "ne postoji običaj da
se toliko menjaju testovi himne".
"Tu se pada u zamku, za himnu je bitna tradicija i
simbolika, a ne trenutno državno uređenje", kaže on.
"Zamislite šta bismo dobili da svaka generacija menja reči
himne".
***
Komentar
***
Kod hrišćana već od 10 i 11 veka "kult" predaka bila je
osnovna društvena veza na kojoj se zasnivala i učvršćivala porodnična loza.
Grobovi - sa telima predaka - uključeni su u seoski ili gradski prostor. Veza
između živih i mrtvih je "ojačana". Odnos kod hrišćana između živih i
mrtvih potpuno je drugačiji od onoga u antici - tamo u antici su se plašili
leša, sahrane su obavljane van naseljenih mesta pored puteva. Sada nastupa
preobražaj sahrane su u naseljima; sela su locirana oko groblja i crkve, u
gradovima su goblja; vlastela ima svoje groblja – Vestminsker u Engleskoj,
Bamberg u Nemačkoj, kraljevi Francuske su sahranjivani u Sen Deniju...U 11veku
grof Mrgodni kaže pri pravljenju porodičnog stabla - "Stablo sam počeo od
452. jer pre toga ne znam ništa, jer ne znam gde moji preci počivaju"...
Grob (preci) je taj materijalni dokaz koji ti daje IDENTITET. Taj svoj
identitet kao građanin možeš kasnije udruživati u različite društvene skupove
(grofovije, monarhije, carstva....) a danas nacinalne države. Kao i u svemu
drugom mi ta groblja (predaka) uglavnom kao POJEDINCI nemamo, pa smo idelan
meta za "ribarenje ljudskim dušama" raznih demagoga.
Zoran Stokić
15.09.2021.
Нема коментара:
Постави коментар