Tradicija
neslobode
Sociološki
ili psihološki fenomen
Kada je neki narod, kao mi, vekovima
živeo u despotkoj kulturnoj matrici (vizantisko/osmanska/komunistička - faza) nije razvio mnoge kritičke tradicije pa ni
tradiciju slobode i slobodarstva. Poslednji primer – paradigmatski primer:
Borisav Jović. Dana 23. oktobra 1956. građani
su održali velike mirne demonstracije u Budimpešti tražeći demokratske
reforme. Demonstranti su otišlido radio stanice u Budimpešti...u novembru 1956. sovjetski tenkovi i trupe ušli
su u zemlju da uguše pobunu. Slično, tenkovi SSSR u Pragu 1968. Pet članica
Varšavskog pakta su okupirale Prag 1968. godine u znak odmazde zbog započetih
političkih i kulturnih reformi češke vlade. I gle slučanosti Bora Jović (Sloba
i &) izvode tenkove na ulice u Begradu 9.marta 1991. da uguše mire
demonstracije gde su građani tražili demokratse reforme. U narodima poput Čeha i
Mađara nije bilo moguće da njihovi "Jovići" (izveli tenkove na
nenauružan narod) budu slavljeni kao "patriote" i "zaslužni
političar i građanin" i sahrenje u aleji velikana. To je moguće samo u
Srbiji. Niko da izađe – od te "silne tradicije slobodarstva" – da demonstrira
da kaže DOSTA!
Sociološki
ili psihološki fenomen
Školovani na
ortodoksnoj vizantijsko/osmansko/komunističkoj tradiciji Srbi nikako da nauče
da je despotija poseban oblik vladavine koji se bitno razlikuje od monarhije
ili republike i nikako da nauče da se ne mogu svi fenomeni u društvu
objašnjavati samo u ravni psihologije. Svaki lekar zna da ako dijagnoza bolesti
nije dobro postavljena šanse za izlečenje pacijenta teško da postoje. Domanović,
Nušić, svi drugi u svojim satirama veoma vešto koriste psihologiju vođe; pa
ipak, da li će to doprineti izlečenju Srbije? Neće! Problem svih problema u
našoj zemlji ne izvire iz pojma vođe (jer on ide u paru sa građanskim
društvom), nego iz pojma despota, tj. despotskog društvenog sistema.
Kolektivna
fascinacija činila je Franka, Musolinija ili Hitlera fašističkim
vođama-diktatorima: nastup, govor, živa reč, govorna artikulacija i gest,
fascinacija do hipnoze. Miloševićeva, Koštunicina, Tadićeva, Vučićeva
despotija, kao i Staljinova ili Titova, zasniva se na diskursu spisa, dakle
čitanja i neizostavnih "komentara", koji joj daju "smisao"
i "značenje".
I dok je u
republici i monarhiji veoma bitno da ljudi koji obavljaju javne funkcije
vladaju pomoću ličnih vrlina i časti (pa se i oni koje smatramo vođama makar
trude da se prikažu kao nosioci vrlina), dotle despot, koji vlada isključivo
strahom, niti ima potrebe za kakvim vrlinama, niti mora biti častan!
Za razliku
od vođa, despote ne bira nikakav narod: njih uvek izviče despotska mašina.
Zoran Stokić
17.09.2021.
Нема коментара:
Постави коментар