петак, 17. септембар 2021.

 

Tradicija neslobode

Sociološki ili psihološki fenomen

 

 

Kada je neki narod, kao mi, vekovima živeo u despotkoj kulturnoj matrici (vizantisko/osmanska/komunistička - faza) nije razvio mnoge kritičke tradicije pa ni tradiciju slobode i slobodarstva. Poslednji primer – paradigmatski primer: Borisav Jović.  Dana 23. oktobra 1956. građani su održali velike mirne demonstracije u Budimpešti tražeći demokratske reforme. Demonstranti su otišli​​do radio stanice u Budimpešti...u  novembru 1956. sovjetski tenkovi i trupe ušli su u zemlju da uguše pobunu. Slično, tenkovi SSSR u Pragu 1968. Pet članica Varšavskog pakta su okupirale Prag 1968. godine u znak odmazde zbog započetih političkih i kulturnih reformi češke vlade. I gle slučanosti Bora Jović (Sloba i &) izvode tenkove na ulice u Begradu 9.marta 1991. da uguše mire demonstracije gde su građani tražili demokratse reforme. U narodima poput Čeha i Mađara nije bilo moguće da njihovi "Jovići" (izveli tenkove na nenauružan narod) budu slavljeni kao "patriote" i "zaslužni političar i građanin" i sahrenje u aleji velikana. To je moguće samo u Srbiji. Niko da izađe – od te "silne tradicije slobodarstva" – da demonstrira da kaže DOSTA!

 

*


Sociološki ili psihološki fenomen

 

 

Školovani na ortodoksnoj vizantijsko/osmansko/komunističkoj tradiciji Srbi nikako da nauče da je despotija poseban oblik vladavine koji se bitno razlikuje od monarhije ili republike i nikako da nauče da se ne mogu svi fenomeni u društvu objašnjavati samo u ravni psihologije. Svaki lekar zna da ako dijagnoza bolesti nije dobro postavljena šanse za izlečenje pacijenta teško da postoje. Domanović, Nušić, svi drugi u svojim satirama veoma vešto koriste psihologiju vođe; pa ipak, da li će to doprineti izlečenju Srbije? Neće! Problem svih problema u našoj zemlji ne izvire iz pojma vođe (jer on ide u paru sa građanskim društvom), nego iz pojma despota, tj. despotskog društvenog sistema.

 

Kolektivna fascinacija činila je Franka, Musolinija ili Hitlera fašističkim vođama-diktatorima: nastup, govor, živa reč, govorna artikulacija i gest, fascinacija do hipnoze. Miloševićeva, Koštunicina, Tadićeva, Vučićeva despotija, kao i Staljinova ili Titova, zasniva se na diskursu spisa, dakle čitanja i neizostavnih "komentara", koji joj daju "smisao" i "značenje".

 

I dok je u republici i monarhiji veoma bitno da ljudi koji obavljaju javne funkcije vladaju pomoću ličnih vrlina i časti (pa se i oni koje smatramo vođama makar trude da se prikažu kao nosioci vrlina), dotle despot, koji vlada isključivo strahom, niti ima potrebe za kakvim vrlinama, niti mora biti častan!

 

Za razliku od vođa, despote ne bira nikakav narod: njih uvek izviče despotska mašina.

 

Zoran Stokić

17.09.2021.

Нема коментара:

Постави коментар