Umetnost, misterija i
Leonardo da Vinči: Gde je najskuplja slika na svetu
Dva najnovija dokumentarca bave se tekućom sagom o slici Salvator
Mundi Leonarda da Vinčija u trenutku kada se istinite priče o kriminalu u svetu
slikarstva nalaze na vrhuncu, piše Kerin Džejms.
IZVOR: BBC NEDELJA, 19.09.2021. | 11:51 -> 16:22
Negde u Saudijskoj Arabiji, skrivena po naređenju
prestolonaslednika Muhameda Bin Salmana, nalazi se najskuplja slika na svetu
Salvator Mundi Leonarda da Vinčija.
Ili da li je tako?
Niko u svetu umetnosti ne zna zasigurno gde se ona nalazi.
Većina posmatrača slaže se da se slika najverovatnije krije
negde na Bliskom istoku, ali neki spekulišu da je pohranjena u bescarinskoj
zoni u Ženevi ili čak na prinčevoj jahti vrednoj pola milijarde dolara.
Je li uopšte Leonardova?
Slika Hrista Spasitelja sveta proglašena je Poslednjim Da
Vinčijem na aukciji Kristija 2017, gde je prodata za rekordnih 450 miliona
dolara posredniku Bin Salmana (jeste, tog Bin Salmana, kog je CIA proglasila
krivim za naručivanje ubistva novinara Džamala Kašogija).
Ali čak i tad, mnogi stručnjaci za Leonarda bili su
sumnjičavi prema tome da je slika imala više od svega nekoliko poteza četkicom
starog majstora, a te sumnje u međuvremenu su samo rasle.
Obavijena mnogobrojnim slojevima misterije i međunarodne
intrige, priča o Salvatoru Mundiju još traje.
Jedna beskrajno fascinantna saga, ispričana u dva nova
dokumentarca Izgubljeni Leonardo i Spasitelj na prodaju: Da Vinčijevo
izgubljeno remek-delo?, snimljeni uz svu dramu i neizvesnost jedne detektivske
priče.
Pojavili su se posle zapažene knjige Bena Luisa iz 2019.
godine, Poslednji Leonardo, i na desetine raznih novinskih članaka.
Slika, koja datira iz oko 1500. godine, bila je izgubljena
za istoriju više od dva veka, oštećena i loše restaurirana, prodata i
preprodata kao manje važno delo, koje je verovatno naslikao neki Leonardov
učenik.
Ali sada je Salvator Mundi postao simbol za agresivnu
mešavinu novca, moći i geopolitičkih igara koje definišu svet slikarstva danas.
"Kad smo izabrali naslov", kaže za BBC Kulturu
Andreas Dalsgard, producent i scenarista Izgubljenog Leonarda,
"inspiracija je delom bila da je slika u ovom trenutku izgubljena i da je
istina izgubljena, ali je on bio inspirisan i filmovima kao što su serijal o
Indijani Džonsu, koji su puni riznica i lova na blago."
Putovanje ovog blaga koje je možda naslikao Leonardo do
slave započeo je kad se slika pojavila u opskurnoj aukcijskoj kući u Nju
Orleansu 2005, a kupila su je dva njujorška dilera za skromnih 1.175 dolara.
Doneli su je Dijani Modestini, izuzetno cenjenoj
restauratorki slika, koja je uklonila decenije prljavštine i naknadno nanesenih
naslaga boje, i bila prva koja je posumnjala da bi to mogao da bude Leonardo.
Sa tečnom naracijom i širokim rasponom glasova, od dilera
umetnina preko istoričara umetnosti do istraživačkih novinara, Izgubljeni
Leonardo je bolji od dva filma, i u velikoj je prednosti što ima nekoga kao što
je Modestini za glavnog lika.
Ona je hipnotička, elegantna pojava na ekranu, baršunastog
glasa i krupnih očiju iza prepoznatljivih naočara sa crnim ili crvenim okvirom.
Provela je godine restaurirajući sliku i strastveno brani
njenu autentičnost preciznim detaljima, ističući pentimento ispod Hristovog
palca ili zakrivljenje usta koji mogu biti samo Leonardovi.
Ali mnogi stručnjaci smatraju da je drastično preterala sa restauracijom.
U filmu, istoričar umetnosti Frenk Colner, koji je sastavio
opsežni katalog Leonardovih slika, cinično naziva Salvator Mundi
"remek-delom Dijane Modestini", koja ga je "učinila
leonardovskijim od samog Leonarda".
Što se nje same tiče, Modestini je dokumentovala svoj rad i
naučne studije slike, i objavila sve na internetu.
Većina eksperata danas slaže se da su sliku verovatno
naslikali asistenti u Leonardovoj radionici, gde je on dodao neke završne
finese - što je bila uobičajena praksa u to vreme.
Ali neizvesnost je ključna za privlačnost svake verzije ove
priče, kao što je to Luis rekao za BBC Kulturu:
"Niko ne zna da li je slika Leonardova, tako da i vi
možete da se igrate te igre, i vi možete imati vlastiti Da Vinčijev kod na
Salvator Mundiju."
Sam kvalitet slike podelio je ljude. Američki kritičar
slikarstva Džeri Solc buni se u Izgubljenom Leonardu da "to čak nije ni
dobra slika", a kamoli velika Leonardova slika, dok istinski vernici
padaju u zanos tvrdeći da je videti je uživo transcendentno iskustvo.
(Možda i jeste, ali u filmovima i na drugim reprodukcijama
zaista deluje prezašećereno).
Neki od komentara koji najviše otvaraju oči u oba filma nisu
čak ni o slikarstvu.
U Izgubljenom Leonardu, Evan Bird, direktor Američke banke
koji se bavi slikama kao investicijom, govori o motivu čestih kupaca da
iskoriste slike kao zalog za druge finansijske manevre.
Film ne zauzima nikakav stav po pitanju autorstva slike, ali
je nedvosmislen po pitanju toga da muzeji, dileri i potencijalni kupci mogu da
zarade milione - uz nemerljivi prestiž - ako odluče da veruju da je to
autentična Leonardova slika.
"Živopisni likovi"
Do krupne prekretnice došlo je kad je slika kontroverzno
izložena kao autentično Leonardovo delo na izložbi 2011. u Nacionalnoj galeriji
u Londonu.
U oba filma, Luk Sajson, kustos izložbe, stoji iza te svoje
odluke.
Ali mnogi stručnjaci misle da je on preuranio sa tim
zaključkom. Alison Kol, urednica Art njuzpejpera, pisala je naširoko o slici i
videla je uživo u Nacionalnoj galeriji.
Ona za BBC Kulturu kaže: "Od tada je Dijana Modestini
nastavila da radi na njoj. Ali kad sam je ja videla, nije mi se uklapala u
sliku koju bi potpisao Leonardo".
Ipak, izložba je dala sve do sebe da potvrdi to neizvesno
autorstvo.
Dve godine kasnije, u igru su ušli neki živopisni likovi.
Iv Buvije, švajcarski diler umetnina, kupio je sliku od
njujorških dilera za 83 miliona dolara, navodno u ime svog klijenta, ruskog
oligarha Dmitrija Ribolovleva, mada Buvije to poriče.
U roku od dva dana, prodao ju je Ribolovlevu za 127,5
miliona dolara.
U Izgubljenom Leonardu, Buvije uz osmeh kaže da su njegovi
potezi uobičajeni poslovni koraci:
"Kupite po nižoj ceni, prodate po višoj."
(Švajcarske vlasti su pokrenule istragu protiv njega zbog varanja Ribolovleva
za nekoliko umetničkih dela, ali su ove godine zaključile slučaj ne podigavši
optužnicu protiv njega.)
Ubrzo se slika našla na putu do Kristija.
Sama prodaja u Kristiju bila je visoko režirana predstava,
počev od reklamnog videa u kom se ne vidi sama slika već samo reakcije
posmatrača - većina su obični ljudi, ali jedan od njih je i Leonardo di Kaprio
- koji gledaju u sliku sa obožavanjem kao da vide Hrista lično.
Kupac je bio anoniman, ali je Njujork tajms brzo otkrio da
je kupovinu obavio u ime Bin Salmana, što je otkriće koje je sliku
katapultiralo u geopolitički domen.
U to vreme, Bin Salaman je pokušavao da popravi imidž
Saudijske Arabije popustivši neka ograničenja.
Većina posmatrača iz sveta umetnosti mislila je da će
Salvator Mundi postati centralni deo kolekcije novog muzeja ili likovne
galerije u regionu, ali ona od tada nije viđena u javnosti.
Bila je blizu da bude. Luvr je i te kako želeo da je uključi
u svoju veličanstvenu izložbu koja je 2019. obeležavala Leonardovu 500.
godišnjicu.
Bin Salman je lično posetio predsednika Emanuela Makrona u
Parizu dok je pozajmica bila neizvesna.
Još u toku novinarske posete izložbi, na zidu je stajao
prazan prostor rezervisan za Salvator Mundi, ali slika nikad nije stigla.
Njujork tajms je potvrdio glasine da Luvr nije želeo da
popusti zahtevima Bin Salmana da njegova slika bude izložena u istoj prostoriji
kao i Mona Liza, dajući joj time gotovo ravnopravan status.
"Luvr podržava vlada, ministarstvo kulture i, na kraju,
Makron", kaže Kol za BBC Kulturu.
"I stoga učestvuje u politici vezanoj za kulturu.
Dakle, ako Saudijska Arabija odluči da će kultura biti način
da se otvori, a Salvator Mundi ključni igrač u toj strategiji, a Luvr nudi da
sliku izloži, onda su sve te stvari međusobno povezane."
Kol je prva pisala, u martu 2020. godine, o postojanju
brošure na 46 strana koju je Luvr pripremio za štampanje, ali nikad nije
objavio, u kojoj se tvrdi da je slika autentično Leonardovo delo.
Zato što Luvr ne može da komentariše dela u privatnom posedu
koje nije izlagao, knjižica ne može da bude objavljena, i isprva, kaže Kol,
muzej je negirao njeno postojanje.
Skandali i zavere
Film Spasitelj na prodaju Antoana Viktina najupečatljiviji
je po eksplozivnim dodacima o tome šta se možda dešavalo iza kulisa Luvra.
Dokumentarac pokriva veći deo iste teritorije kao i
Izgubljeni Leonardo, ali sa manje stila i previše arhivskih snimaka gradova.
Osetno je odsustvo Dijane Modestini ili neke druge
upečatljive centralne ličnosti.
Ali zato ima dva anonimna izvora, čija su lica skrivena pred
kamerom, identifikovana kao visoki francuski zvaničnici koji su imali uvida u
Luvrove studije slike i francusko-saudijske pregovore.
Jedan od izvora kaže da je Luvr zaključio kako je Leonardo
"naprosto samo doprineo slici", ali da je Bin Salman pristao na
pozajmicu samo ako se Salvator Mundi označi kao autentično Leonardovo delo.
Izvor kaže da je on savetovao vladu da bi "izlaganje
sike pod saudijskim uslovima praktično bilo pranje dela koje je koštalo 450
miliona dolara".
Luvr i Nacionalna galerija odbili su da daju komentar za oba
filma.
Apsolutno sam siguran da će kroz šest meseca ili za godinu
dana izniknuti neka nova informacija, bila istinita ili ne, koja će
eksplodirati svuda - Andreas Dalsgard
Ova dva dokumentarca pojavila su se u trenutku kad filmovi,
podkasti i sama pop kultura deluju fascinirani zločinima u svetu slikarstva,
misterijama i falsifikatima.
Protekle godine su se dva dokumentarca, fascinantni Naterao
sam te da pogledaš i dosadni Privučeni apstrakcijom, bavila slučajem galerije
Knedler u Njujorku, koja je skoro dve decenije prodavala falsifikate koje su
navodno naslikali velikani 20. veka, između ostalih Marka Rotkoa i Džeksona
Poloka.
Svesno ili ne?
To je i dalje otvoreno pitanje.
Netfliksova serija Ovo je pljačka bavi se pljačkom
remek-dela, između ostalih Rembrantova, iz muzeja Izabela Stjuart Gardner u
Bostonu.
Serija je prepuna teorija zavere o nikad rešenoj pljački.
A Luis ima novi podkast od osam epizoda, Prepad na slike:
Skandalozne priče iz sveta umetnosti, koji obećava priče o "najgorim
zločinima, najvećim skandalima i mutnoj teritoriji između njih."
Teme variraju od Iniga Filbrika, krivično optuženog za
varanje klijenata prodajom više od 100 odsto udela u umetničkim delima, do
zlatnog egipatskog kovčega čija je krijumčarska prošlost izašla na videlo pošto
je Kim Kardašijan fotografisana pored njega na gali Instituta kostima Muzeja
Metropoliten.
Met je u međuvremenu vratio kovčeg u Egipat.
To što ove priče mogu da funkcionišu u podkastu, gde niko
čak ni ne može da vidi slike koje se opisuju, pokazuje koliko privlačnost
današnjih priča o zločinima iz sveta umetnosti leži u zavereništvu i misteriji,
a ne u estetici.
Morali su da se poklope mnogi faktori da bi nastao ovaj
raskošni trenutak za istinite zločine iz sveta umetnosti.
Toliko je mnogo informacija u javnoj sferi da svako može da
živi u iluziji da je insajder.
Sve je više i više platformi za pričanje priča.
A Luis ističe da kako se tržište slikarstva proširilo, tako
se i naš pogled na svet promenio.
Opšti stav prema zločinu u svetu slikarstva, kaže on, nekada
je bio "ma to su samo milijarderi koji troše svoj novac, varajući jedni
druge", ali danas postoji svest o tome da "ne, ne smete da pljačkate
čitavu kulturnu baštinu neke zemlje."
Među svim ovim predivno izukrštanim istorijatima, ništa ne
može da se meri sa Salvator Mundijem.
Ukoliko se ne pojave neki novi dokumenti (što je malo
verovatno nakon toliko vekova) ili ne stigne neki novi naučni metod za potvrdu
autentičnosti (takođe nezgodno, zato što je delo suviše oštećeno), misterija će
možda ostati večna.
"Apsolutno sam siguran da će kroz šest meseci ili za
godinu dana izniknuti neka nova informacija, bila istinita ili ne, koja će
eksplodirati svuda u medijima", kaže Dalsgard.
"Dok god ova slika ostaje skrivena od sveta, njena
budućnost i sudbina nepoznata, biće obavijena misterijom, a svet će biti
spreman da dočeka bilo šta novo.
"Jer kad se sve sabere i oduzme, to je jedna veoma
zabavna priča."
***
Komentar
***
Čime se Leonardo bavio celoga
života u slikarstvu? Crtao je anatomske skice, usavršio je 'linearnu perspektivu'
("Postavite okvir s mrežom niti između svoga oka i golog modela koji
crtate, a zatim nacrtajte te iste kvadrate na papir, odredite mesto na mreži
koje će poslužiti kao tačka orjentacije..." kaže nam on) i počeo je da razvija 'atmosfersku perspektivu'
(promenu tonova i boja usled udaljavanja. Što su predmeti dalji, oni su bleđi, mekši i
gube se s daljinom u plavetnilu; a što su bliži, to su oštriji i jačih su
lokalnih boja). Sinteza te tri stvari
daje njegovim slikama poseban pečat. Mislim
da treba sačekati nekog Firentinskog istoričara umetnosti "Vernera Busch",
poput onog iz Berlina. Naime, danas puno toga znamo, na primer, da čuvena
Rembrantova slika “Čovek za zlatnim šlemom” - nije Rembrantova slika - već je slika iz njegovog ateljea. Berlinski
istoričar umetnosti Verner Busch pokazao je da je prema statutima iz 17. veka
„majstor ima pravo da prodaje sve što je proizvedeno u njegovom ateljeu pod
njegovim imenom“. Postoje dela sa Rembrantovim potpisom da on praktično nikada
ništa nije uradio: „Postoje Rembrandtove slike koje su više Rembrantove nego
sam Rembrant - poput "Čoveka sa zlatnom kacigom" u Berlinu.
Zoran Stokić
19.09.2021.
Нема коментара:
Постави коментар