9. mart pre 30 godina
Drašković: Ni vlast ni
opozicija nisu onakvi kao ’91, ima poneka „TV Bastiljica“
VESTI
Autor:N1 Beograd09. mar. 202110:45 > 10:52
Lider
SPO Vuk Drašković je, govoreći o 30 godina od prvih masovnih demonstracija
protiv režima Slobodana Miloševića, rekao da ono što su tražili demonstranti
tada - to su i ostvarili, a da je ostavka urednika i direktora tadašnjeg TV
Beograda bio najbolniji zahtev za tadašnji režim, jer je ta televizija bila
"propagandni Černobilj". Navodi da tog dana nije mogao da se obori
Milošević, jer je imao zastrašujuću podršku Srba. Govoreći o aktuelnoj
situaciji u zemlji, Drašković ocenjuje da ništa nije kao pre 30 godina,
"da nema ratova, i da današnji RTS nije ni nalik TV Bastilji".
"Ni današnja vlast, niti opozicija nisu ono što su bili '91. Ima naravno
sličnosti, ima TV "Bastiljica", ali ima i medija kakvih nije bilo '91
godine", naveo je. Neka prozapadna opozicija bi "bila lekovita",
ali da je nemamo, smatra.
Kaže
da ima ponosno osećanje kad je u pitanju ono što se desilo na Trgu Republike
koji su tada prozvali Trgom slobode. Zahtev oko 100.000 demonstranata bio je da
četvorica urednika i direktor TV Beograd koji smo prozvali TV Bastilja podnesu
ostavke, podseća. „To smo tražili, to smo i ostvarili tog 9. marta. Režim je
izveo svu oružanu silu i to nije bilo nimalo slučajno. Jeste bio jedan jedini
zahtev za ostavkom, ali to je bio najbolniji zahtev za tadašnji režim jer je ta
televizija bila propagandni Černobilj. Ona je bila fabrika laži mržnje,
huškanja na rat koji će uskoro početi, huškanja na ubijanje države u kojoj smo
živeli. Pao je i ministar policije“, seća se gost Novog dana.
Drašković
kaže da, ipak, ogromna većina u Srbiji nije videla ono na šta je upozoravao na
mitingu u oktobru na Niškom polju 1990. „Tada sam rekao – bude li Srbija i na
tim prvim parlamentarnim i predsedničkim izborima u decembru i dalje bila verna
Slobodanu Miloševiću i njegovoj generalsko-udbaškoj kamarili, uvešće nas u rat
za razbijanje zemlje, počiniće zločine, Srbija će se naći u međunarodnoj
izolaciji, a na kraju svega će završiti i pod međunarodnim bombama. Sve će se
to i desiti, ali ljudi te godine neće to prihvatiti kao istinu“, kaže Drašković dodajući da je većina ljudi u
zemlji, ali i u dijaspori u Miloševiću tada videla mesiju, novog Karađorđa, da
su mu klicali „Slobo slobodo“. Jedni su se nadali da će sačuvati komunizam,
drugi sanjaju i žele i veruju da je Slobodan Milošević taj koji će stvoriti
Veliku Srbiju, dodaje.
Na
pitanje šta Srbija propušta da učini svih ovih 30 godina, Drašković kaže da se
može čuti „od mnogih neznalica, a i zlobnika, da je 9. marta propuštena prilika
da se obori Slobodan Milošević“, dodajući – da tog dana to nije moglo da se
desi, niti „Bukurešt“. „Ali bi se ponovio, nema sumnje da nije bilo ove
zastrašujuće, ogromne podrške Srba Miloševiću. Da je bio odbačen od većine kao
Čaušesku, naravno da bi se 9. marta i u Beogradu ponovio Bukurešt i da bismo i
mi krenuli putem koji su posle rušenja Berlinskog zida krenuli Česi, Slovaci,
Mađari, Rumuni“, uveren je lider SPO.
I
tada je opozicija, kao i danas, tražila smene na javnom servisu, demonstranti
su nazivani fašistima, rušiteljima, saradnici balista, što je tada samo hranilo
gnev okupljenih, ali i da danas možemo opet čuti da ljudi iz vlasti lepe takve
etikete opoziciji, ali i svima onima koji misle drugačije od njih, pa i
medijima koji nisu prorežimski i osim izraza fašisti koriste se i „strani
plaćenici“ i „domaći izdajnici“.
Upitan
da li današnji gnev može toliko porasti kao tog 9. marta, Drašković kaže da
danas nije ništa kao pre 30 godina, da nema ratova, i da današnji RTS nije ni
nalik TV Bastilji. „Niti današnja vlast niti opozicija nisu ono što su bili 91.
Ima naravno sličnosti, ima TV „Bastiljica“, ali ima i medija kakvih nije bilo
’91 godine. Ima opet nečega što izaziva zebnju i strah – pojavljuju se ljudi
kao nacionalni vaspitači i prosvetitelji i ne silaze sa televizija i
propovedaju da Amerika propada, Evropa se raspada, Rusija stiže da oslobodi
Balkan i da nam crta granice Velike Srbije. To je ono što je zastrašujuće. Ali
ovo što je slično – na veoma različit način je slično u odnosu na 1991.
godinu“, kaže Drašković.
Govoreći
o propuštenim šansama, Drašković je rekao da je jesen 1997. propuštena prilika
da se režim Slobodan Miloševića obori, „posle veličanstvene i prve pobede
opozicije nad režimom Miloševića. „Tada su DS, Građanski savez Srbije i, kao
statisti, DSS odlučili da bojkotuju sigurnu pobedu na predsedničkim i
parlamentarnim izborima“, naveo je. Kada se otvore udbaški dosijei a taj dan će
sigurno osvanuti u Srbiji, saznaćemo koja je cena bila te fatalne odluke, kaže
Drašković. On smatra da nema sumnje da bi režim tada bio poražen – kao i SPS i
JUL i SRS. Naglašava da to što se desilo nije krivica SPO.
„Petog
oktobra ubijeno sve ono za šta smo se borili pre toga“
„Govore
da je propuštena šansa i 5. oktobar“ koji je, kako kaže, nastavak duha, bune,
otpora, nade 9. marta. „Ali 5. oktobra je ubijeno sve ono za šta smo se borili
pre toga. Nije propuštena prilika, priliku su iskoristili oni koji su stupili u
koaliciju sa koaliciju DOS – dakle, ubice, kriminalci, crvene beretke, zemunski
klan… Oni su ti koji se 5. oktobra slave i proglašavaju herojima i
oslobodiocima i sa takvim herojima i oslobodiocima nije mogla Srbija da ostvari
ideale 9. marta. Zato je sećanje na 9. mart ponosno, ali i bolno – ovakva
izdaja je dovela do toga možemo da kažemo danas da tih 10 godina natčoovečanske
borbe protiv jednog razbojničkog, terorističkog režima liči na godine koje su,
što je govorio Bora Pekić, pojeli skakavci“.
Kaže
da te 1991. godine najčasniji deo Srbije na Trgu slobode sanja slobodu Zapada.
Na nas je izvedena sva sila možda i zbog toga – jer njihov je ideal bio da se
brani komunizam, a ne Jugoslavija. kaže Drašković. Trideset godina kasnije,
strateško opredeljenje Srbije je Zapad, naveo je. Rekao je da se SPO i danas
zalaže za EU, ali prvo za NATO pa za EU, jer je NATO, kako kaže, izbor puta i
bezbednost putovanja ka Uniji. Na pitanje kako gleda na delovanje vladajuće
stranke, kaže da mnogo toga nije u skladu sa onim što oni u SPO žele, ali da
strateški pravac podržavaju, jer „to ne smemo da napustimo“. Upitao je koju nam
to sreću može doneti zagledanost u današnju Rusiju, kao uzor.
„Nisam
u opoziciji, ali ova opozicija više zna šta neće, nego što zna šta hoće“, rekao
je. On kaže da je strateško opredeljenje Srbije EU, ali i da u vlasti i u
opoziciji ima onih koji bi se okretali Kini i Rusiji. Naravno sve može mnogo
brže, često se pravi korak napred, pa korak unazad, navodi. Kaže da bi neka
prozapadna opozicija „bila lekovita“, ali da je nemamo. Glas SPO je slab, ali
najviše zastupamo ubrzanje puta ka EU, i nema većeg problema od onog što Srbija
kaska na tom putu, zaključuje Vuk Drašković.
***
Komentar
***
Tada smo imali kritičnu masu građana, ali
nismo imali kritičnu masu elite koja bi povela te građane. Aleksis de Tokvil:
"Mnoge nacije propadaju pre nego što postanu svesne svojih grešaka".
Slobodan Jovanović: "nacija sama sobom ne predstavlja ono što se u
filosofiji naziva 'vrednost'. Vrednost joj mogu dati samo opšti kulturni
ideali, kojima se ona stavila u službu". Krst - savremene civilizacije
(opstanak naroda i nacije) - čine prečage: nauka i demokratija a toga nema bez
građanskog društva i građanskog morala. Mi smo nažalost već od 1997-1998 počeli
da rapidno gubimo kritičnu masu građana. Crveno-crna koalicija se posle ubistva
Đinđića konsolidovala, izvukla pouke, shvatila da je u istoriju može poslati
jedino građansko društvo, i uspešno sprovodi progran atavizacije Srbije:
"Zemlja ravna ploča", "spas je u zaostalosti", ako se
"Evropa hvali kulturom ona se hvali ničim".
Zoran Stokić
9.03.2021.
Нема коментара:
Постави коментар