Studentski protest
1991
Mlađan Đorđević
iznosi za Danas detalje iz organizovanja protesta pre tri decenije
Podržali su nas oni
koji danas „spavaju“ pred nedelima režima
„Studentski protest 1991. je nastao iz Devetomartovskih
demonstracija, bio je podstaknut političkim previranjima. Tog 9. marta smo svi
mi bili svedoci tenkova koji gaze Terazije, nasilja, suzavca, kao i rađanja,
ali i gušenja autentičnog antikomunističkog pokreta u Srba“, kaže za Danas
Mlađan Đorđević, predsednik Oslobođenja, građanskog udruženja koje vodi aktivnu
opozicionu kampanju protiv sadašnje vlasti.
"Danas" Piše: Jasmina Lukač1 9. marta 2021. 12.45
Đorđević je i bivši savetnik predsednika Srbije Borisa
Tadića i sekretar Saveta za Srbe u regionu. Za Danas iznosi detalje o svom
učešću u takozvanoj Plišanoj revoluciji u martu 1991. i u studentskom protestu
u junu 1992. i upoređuje ova dva politička događaja.
„I kada se učinilo da niko ne sme da progovori, to su
učinili studenti kao najodvažniji deo društva. Okupili smo se 10. marta u
Studentskom gradu, izneli zahteve, krenuli ka centru grada. Probili smo kordone
na početku Brankovog mosta, dobili suzavce i gumene metke na sredini – ali smo
istrajali dok nisu ispunjeni naši zahtevi. Na današnji dan, 19. marta pre 30
godina organizovan je razgovor podobnih studenata sa Miloševićem u rektoratu, a
namera je bila da se pokaže da studenti podržavaju režim. Mi smo se dobro
organizovali i uspeli da uđemo na taj skup i da govorimo. Mnogi su izneli svoje
kritike i zamerke, a ja sam Miloševića upozorio da će svojom politikom da
ugrozi opstanak Srba i u Kninu i na Kosovu, što se nažalost pokazalo kao tačno.
Od njega sam tada direktno tražio da podnese ostavku zbog izvođenja tenkova u
Beogradu i nasilja nad demonstrantima, istakavši da čovek koji je to uradio ne
može da bude predsednik Srbije. Bio je to hladan tuš za Miloševića, kome je to
bio jedan od retkih susreta sa realnošću“, navodi Đorđević.
* Godinu dana kasnije opet su studenti demonstrirali.
– S druge strane, protest 1992. je autentični studentski
protest, rođen na univerzitetu, kao reakcija na opšte stanje u društvu. Dugo je
pripreman i počeo je 15. juna 1992. To je bio jedinstven studentski bunt, i žao
mi je što danas nema te energije na celom univerzitetu, iako je situacija u
društvu objektivno loša i razloga za pobunu ima mnogo – od pljačke i korupcije
na svakom koraku, preko ekonomske situacije, gašenja demokratije i medijskih
sloboda, do izdaje Kosova i Metohije. Nama devedesetih je bilo dovoljno da
režim izrekne jednu laž u Dnevniku, pa da izađemo na ulice i zahtevamo smene.
* Sa ovim iskustvom šta ste tada bolje mogli da uradite i
šta Vam je najupečatljivije sećanje na to vreme?
– Iz ove perspektive, čini se da je u martu 1991. trebalo da
idemo do kraja. Postojala je energija, postojao je naboj i snaga naroda. Koliko
je to bilo realno, ne znam, ali ostaje žal što su političari tada bili
kukavice, što je Vuk Drašković zloupotrebio energiju i nadu ogromnog broja
ljudi. Da je tada smenjen Milošević, mogle su se sprečiti mnoge nesreće koje su
zadesile srpski narod pod njegovom vlašću, zbog kojih ispaštamo i danas.
Podsetiću da su studenti 1992. godine bili protiv izlaska na
Miloševićeve nameštene izbore, a opozicija je svejedno izašla na njih. Time je
potrošena energija protesta, kanalisana u još jedan izborni poraz u
neravnopravnim uslovima, a Miloševiću je dat legitimitet za sve što će
uslediti. Trideset godina kasnije čini se da današnji opozicioni lideri, koji
su tada bili učenici ili studenti, ništa nisu naučili iz događaja u kojima su
mnogi od njih učestvovali.
Najupečatljivije sećanje na protest 1992. mi je dobra
organizacija, međusobna solidarnost bez obzira na različite političke poglede,
kreativnost, energija, podrška velikog broja profesora, rektorata i mnogih
institucija, čega danas takođe nema. Imao sam čast da otvorim protest zajedno
sa dva srpska akademika: Mihizom i Mićom Popovićem. Možete li da zamislite
danas da akademik Kostić podrži i javno govori na skupu protiv Vučića?
Organizatori tih protesta, između ostalih, bili su i kasnije vladike Grigorije
i Maksim, tada studenti Mladen Durić i Milan Vasiljević, a student prorektor je
bio Dragan Đilas. Imali smo podršku crkve, vladika Amfilohija i Atanasija, pa i
patrijarha Pavla, ali i mnogih javnih ličnosti, sportista. Svih onih delova
društva koji danas uglavnom spavaju pred nedelima aktuelnog režima.
* Ima li po Vama suštinske razlike u načinu na koji je
Milošević tada vladao Srbijom i ovog na koji Vučić sada vlada?
– Nezahvalno je porediti dve situacije između kojih postoji
vremenska distanca. Iako sam bio apsolutno protiv Slobodana Miloševića i njegove
praktično komunističke diktature, u njegovo vreme postojali su džepovi
demokratije – slobodni mediji, lokalne samouprave u kojima je mogla da pobedi
opozicija, nezavisne institucije poput univerziteta. Takođe, stručnost mnogih
kadrova u to vreme se nije mogla dovoditi u pitanje, iako se sa politikom niste
slagali. Kadrovi koje Vučić danas postavlja su obični poslušnici, moralnog dna
i još nižih obrazovnih i profesionalnih profila, sa zadatkom pljačke Srbije i
svih njenih resursa. SNS danas čine Šešeljeva strašila, preobučena u zapadna
odela; i žuti lopovi, ono najgore iz prošlog režima koji je i stvorio SNS, a
koji su u Vučićevoj vladavini videli novu priliku za lično bogaćenje.
A što se mehanizma vlasti tiče, Vučić je učio od Šešelja i
Miloševića i unapredio taj sistem u autoritarizam koji potpuno prožima društvo
i okupira sve njegove delove – medije, institucije, udruženja, sportske
klubove, univerzitet, SANU, parlament, opozicione stranke. Za takvu vlast je
dobio podršku Zapada, nešto što Milošević gotovo nikada nije imao, a zauzvrat
je obećao da će ispuniti zadatke sa spoljnopolitičke agende – pre svega da će
zaokružiti nezavisnost tzv. Kosova.
Ipak, ja sam optimista. Kako smo pobedili Miloševića,
pobedićemo i Vučića. Uvek sam mislio da mi moramo da se žrtvujemo devedesetih
kako bi naša deca mogla da žive u slobodnoj i uspešnoj Srbiji. Ponekad se
rastužim kada šetam sa svojim sinom Dimitrijem i shvatim da će i on, po svoj
prilici, morati da se bori za slobodu sa svojim vršnjacima. Izgleda da svaki
naraštaj mora da prođe kroz to. Nesrećna je generacija koja nema svoj protest.
Nikad nisam ni najavio kandidaturu
– Nikada nisam ni najavio predsedničku kandidaturu. Naš pokret je jasan u svom stavu: nema učešća na Vučićevim nameštenim izborima. Za nas je besmisleno uopšte razmišljati o tome. Zar neko zaista misli da će mafija organizovati izbore koje može da izgubi?
Mi danas gradimo mrežu hrabrih i časnih ljudi po celoj
Srbiji, da završimo taj veliki posao započet 1991. i 1992. godine: da
oslobodimo zemlju radikalsko-julovskog zla, da stvorimo uslove za slobodnu
Srbiju u kojoj će se održavati slobodni izbori. Kada se to desi, onda ću
razmišljati o izborima i eventualnoj kandidaturi.
***
Komentar
***
"slobodni mediji, lokalne samouprave u kojima je mogla da pobedi opozicija, nezavisne institucije poput univerziteta. "
To je "mit". Svi smo mi na ovaj ili onaj način bili učesnici
tih događaja. Moja malenkost je radila na BU od 1980., pa nisam
"uspeo" da dođem do vaše govornice 1992., jer ste bili
"opasani" (vašim "sistemom podobnosti"; znači nije samo
vlast oduvek imala svoj "sistem podobnosti" imali ste ga i vi; a kao
što je kazao Karl Poper "naše ideje su sile koje oblikuju budućnost, nema
sila nema budućnosti"!). Nijedno glasilo vlasti ali ni jedno vaše glasilo
("vaše nezavisno") nije htelo da odšampa nijedan moj tekst (u kome
govorim da smo kao narod oko 700 g živeli u despotskim sistemima – da to ima
svoju "inerciju" – i ako se ta "inercija" ne savlada – nema
ništa od Srbije – te da će se dogodite jedna od brojnih vekovnih metamorfoza
desposkog sistema.
Zoran Stokić
19.03.2021.
Нема коментара:
Постави коментар