Pet najvećih privatnih umetničkih kolekcija na svetu
SHOWBIZ Autor:Pavle Jakšić07. feb.
202210:20 > 10:523 komentara Izvor: EMMANUEL DUNAND / AFP, Baskijat
Kolekcionarenje umetnosti je postalo
unosan posao, više nego što je strast i pasija. Pet najvećih "igrača"
kontroliše imovinu od preko 11 milijardi dolara, po podacima od pre nekoliko
godina, što znači da je taj iznos danas sigurno veći. Analizirajući ovu granu
ulaganja, Mark Edvards, bivši slikar, koji je izlagao svoja dela u najčuvenijim
britanskim umetničkim galerijama, izradio je kompletnu studiju koja sažima
najvrednije umetničke kolekcije na planeti.
U današnje vreme koje karakterišu
turbulencije i neizvesnost na svim nivoima, zlato, berze, valute, postaju sve
nesigurnije tle, pa najsigurniji način da se milijarde pretvore u još nekoliko
milijardi postaju umetnička dela, put za finansijsku stratosferu. Lepo za
dnevnu sobu, a po etabliranim finansijskim savetnicima jedno od najstabilnijih
i najpouzdanijih ulaganja. Otuda i popularnost. Biznis, ali i nota rafirmana i
ekcentrike, i priznanja u društvu.
Svet kolekcionara umetnosti definisan
je opscenim ličnim bogatstvom, sa pojedinačnim ciframa nekolicine kolekcija
koje zapravo nadmašuju BDP nekih zemalja u razvoju. Ukoliko izaberete prave
komade, na putu ste najpropulzivnije ekonomske trase.
Svileni ekrani Endija Vorhola
"Orange Marilyn" prodati su za 2.400 dolara šezdesetih godina prošlog
veka, ali kada su bili na aukciji na prelazu ka novom milenijumu, vredeli su
oko 17 miliona dolara. Čak i ako se uzme u obzir inflacija, to je približno
102.000% povećanja vrednosti za 40-ak godina. Poznato je da je Žan-Mišel
Baskijat bio pasionirani ljubitelj muzike – obožavao je Kurtis Mejfilda, Donu
Samer, Baha, Talking Heads. Po ceo dan je mogao da sluša Ravelov "Bolero".
Jedan od njegovih prvih kupaca bila je Debi Heri (vokal benda Blondie). Platila
je 200$ za “Cadillac Moon”, koji danas vredi nekoliko desetina miliona. Sve
navedeno samo je uvod da bi vam kolekcije koje slede bile nešto pojmljivije.
Broj pet - Fransoa Pino
Vrednost njegove zbirke iznosi 1,4
milijarde dolara, dok lično bogatstvo premašuje 15 milijardi dolara.
Mali počeci mogu dovesti do veoma
velikih stvari. Fransoa Pino započeo je svoju karijeru cepanjem drva 1963.
Ovladavši ovim zanatomn, veoma brzo ovu profesiju pretvara u veliki posao uvoza
i izvoza drveta. Kompanija je izašla na francusku berzu 1988. godine. Godinama
nakon toga Pinault Group (sada poznata kao Kering) u sebe je inkorporila
kompletnu Gucci grupaciju (koja uključuje Gucci, ISL, Stelu Mekarti, Aleksandra
Mekvina i Balensijagu). On takođe poseduje modni brend Puma, fudbalski klub
Ren, vinograd Chateau Latour. Kolekcija umetnosti je kao šlag na torti.
Njegova posvećenost umetnosti,
srećom, nije sebična. Pino posvećeno deli svoju kolekciju sa velikim brojem
ljudi. On je 2005. godine kupio kontrolni paket u palati Grasi u Veneciji za 37
miliona dolara i tamo je održao više izložbi iz svoje kolekcije. Godine 2007.
ispratio je izazov Fondacije Gugenhajm, a grad Venecija ga je izabrala da
izvrši restauraciju muzeja Punta della Dogana. Veliki deo njegove lične
kolekcije sada je trajno tamo smešten.
Pinoova prva umetnička kupovina bila
je Mondrijanova slika "Tableau Losangique II", koja mu je donela 8,8
miliona dolara profita. Njegova kolekcija sada obuhvata preko 2.000 dela
savremene umetničke elite, uključujući Marka Rotka, Endija Vorhola, Dejmijena
Hirsta, Gerharda Rihtera, Sindi Šerman, Agnes Martin, Džefa Kunsa i mnogih
drugih.
Broj četiri - Filip Niarkos
Vrednost kolekcije: 2,2 milijarde
dolara, lično bogatstvo: 2,5 milijardi dolara. Sve karte bačene na
umetnost.Priča o porodici Niarkos je kao zaplet sapunice iz 80 -ih. Stavros
Niarkos, grčki brodski magnat, vlasnik trkačkih konja i kolekcionar umetničkih
dela, živeo je život isprekidan prevelikim dozama ljubavnih afera i trouglova,
drogama, privatnim avionima, optužbama (nedokazanim) za ubistva, i vezama sa
međunarodnom politikom.
Filip Niarkos imao je sreću da bude
njegov najstariji sin. Kada je Niarkos stariji umro 1996. godine, ostavio je za
sobom lično bogatstvo od oko 5 milijardi dolara, i zbirku remek-dela za koju se
priča da uključuje najveću privatnu kolekciju dela Van Goga na svetu. Otkako
je vlasništvo nad kolekcijom prešlo na Filipa, desile su se neke akvizicije,
uključujući Van Gogov kultni "Autoportret", kupljen za 71,5 miliona
dolara, i "Yo Picasso", na kojem je "obrnuo" 47,9 miliona
dolara.
Jedan od zanimljivijih dodataka koje
je Niarkos mlađi uneo u očevu kolekciju bio je autoportret Žan Mišel Baskijata
koji je 1982. godine podizao obrve zbog vrednosti od 3,3 miliona dolara,
otprilike pet i po puta više od tadašenje projektovane prodajne cene. Godine
2013, ispostavilo se da je Niarkos bio u pravu, pa je Baskijatova sliku iz
1982. godine, prodata za 48,8 miliona dolara.
Broj tri - Eli Broad
Vrednost kolekcije: 2,2 milijarde
dolara, lično bogatstvo: 7,1 milijardi dolara.
Eli je poznat kao "Lorenzo Mediči
iz Los Anđelesa", milijarder i finansijski mag je svoju filantropiju
izdigao na nivo sopstvene slave. Jedina je osoba koja je stvorila dve kompanije
iz čuvene liste Fortune 500: KBHome i SunAmerica. Zajedno sa suprugom Edit,
"gospodin LA" takođe vodi fondaciju Broad, čiji je deo i Broad
umetnička kolekcija.
Njegovo interesovanje za umetnost
datira od 1973. godine, kada je kupio Van Gogov crtež "Cabanes a
Saintes-Maries". Zatim je uzeo još nekoliko dela Miroa, Pikasa i Matisa. Od
tada se njegova kolekcija eksponencijalno proširila na dela Jaspera Džonsa,
Kunsa, Roja Lihtenštajna, Dejmijena Hirsta, Eda Ruša, Sindi Šerman, Vorhola: u
suštini, manje više lista svih velikih umetnika, posle Drugog svetskog rata.
Misija Broad fondacije u potpunosti je
ispunjena. Njihovih preko 8.000 dela postalo je dostupno u javnom domenu, i
pozajmljivane su u više od 500 institucija. To je deo nesebične filozofije,
koja je u skladu sa njegovom percepcijom bogatstva: on je među grupom
milijardera koji su se pridružili konceptu The Giving Pledge, u kome se
obavezuju da će donirati najmanje 50% svog bogatstva. U tome je ova umetnička
kolekcija otišla i korak dalje, pa nje njihov procenat povećan na 75%.
Broj dva - Dejvid Gefen
Vrednost zbirke: 2,3 milijarde dolara,
lično bogatstvo: 11 milijardi dolara
Postoji davnašnji citat čuvenog
američkog poslovnog magnata, producenta i filmskog direktora, koji je zajedno
sa Eliotom Robertsom stvorio Asylum Records 1971, pa Geffen Records 1980, DGC
Records 1990, i DreamWorks SKG 1994. godine. Glasio je „majka me je naučila
kako da se ne žurim.“ Očigledno ga je dobro naučila. Gefen je napustio fakultet
zbog disleksije, a svoj prvi posao je dobio krivotvorenom diplomom univerziteta
UCLA, u pošti. Dug put je prešao od nošenja koverata, do milijardi u akcijama
kompanije Apple.
Gefena intrigira umetnost srednjeg
veka, uz veliku sklonost ka američkim umetnicima. Džekson Polok, Viljem de
Kuning, Marko Rotko. Smatra se da ima jednu od najupečatljivijih zbirki ove
škole na svetu. O sveobuhvatnosti njegove kolekcije možda najbolje govori
podatak da je bez problema prodao čuvena dela Poloka i de Kuninga ("No.
5" i "Woman III", svako remek-delo za sebe), a da to uopšte nije
okrnjilo status njegovog umetničkog blaga. Poznat je po tome što je
najpametniji kupac i prodavac na tržištu umetnosti, a s obzirom da poseduje
najveću umetničku kolekciju u vlasništvu jedne osobe na svetu, ko se sa ovom
konstatacijom ne bi složio?
Broj jedan - Ezra i Dejvid Nahmad
Vrednost zbirke: 3 milijarde dolara,
kombinovano lično bogatstvo: 3,3 milijarde dolara.
Najvrednija umetnička kolekcija na
planeti u zajedničkom je vlasništvu dva brata Nahmada. Magazin Forbes je jednom
prilikom u svom tekstu citirao čelnika aukcijske kuće Kristi koji je izjavio da
su "prodali više umetnina nego bilo ko živ".
Njihova strategija je jednostavna:
ostvarite profit. Kupite mnogo umetnina držite ih neko vreme u skladištu, a
zatim ih prodajte za tonu više nego što ste je platili. Ovaj brutalni,
jedinstveni pristup vlasništvu nad umetninama dao je Nahmadima neprikosnovenu
reputaciju u svetu umetnosti. Ironično, to takođe svedoči o njima kao ne
preteranim ljubiteljima umetnosti. To je na kraju krajeva, samo biznis. Investiciono
bankarstvo koje krasi njihov portfolio eliminisalo je bilo kakav vid
sentimentalnosti.
Braća Nahmad žive na relaciji Njujork
- Monte Karlo, ali svoju kolekciju čuvaju u skladištu u blizini aerodroma u
Ženevi. Oslobođenu poreza, naravno. Procenjuje se da u skladištu ima preko
5.000 umetničkih dela, od kojih su 300 umetnine Pabla Pikasa. To je najveća
Pikasova zaliha bilo gde u svetu, i ona sama se procenjuje na oko 900 miliona
dolara. Razlog za to? Prema Dejvidu Nahmadu, veliki umetnici koji definišu eru,
poput Monea i Pikasa "su poput Majkrosofta i Koka Kole. Dobitak je manji
nego u savremenom slikarstvu, ali je barem sigurniji. Imajte to na umu ako
uskoro razmišljate o pokretanju vlastite kolekcije.
***
Komentar
***
Moderni je multinacionalni svet kapitala preoblikovao čoveka
u robu; on doživljava svoju "elan vital" kao
investiciju koja mu mora
doneti najveći profit, uzimajući u obzir njegovu poziciju i
situaciju na tržištu. Njegov je glavni cilj
korisna razmena njegovih veština,
znanja, njega samoga, njegovog
"paketa ličnosti", s drugima koji su jednako spremni za poštenu ili nepoštenu i korisnu
razmenu. Da bi tržište glatko funcionisalo ljudi moraju biti "jednaki" – a pod
"jednakošću" se misli na jednakost automata, na ljude koji su izgubili svoju
individualnost. Jednakost danas znači "jednolikost" - jednolikost apstrakcija, jednolikost ljudi koji rade
na istom poslu, na isti se način zabavljaju, koriste moderna ista sredstva komuniciranja (sa ugrađenim
ikonicama), imaju ista osećanja i iste ideje o bilo čemu pa i o Pikasu. Kakav je to
regres prema vremenu renesase. Kao što nam je kazao Panofski, renesansni humanizam
treba smatrati ne kao pokret, nego kao stav, ubeđenost u
dostojanstvo čoveka,
zasnovano na isticanju
čovekovih vrednosti, kao i na prihvatanju njegovih
ograničenja. Svest o racionalnosti i slobodi, kao bitnim svojstvima ljudske
prirode, prouzrokovala je humanističko odbacivanje autoriteta, ali je
istovremeno postulirala novi odnos prema prošlosti. Prošlost više nije doživljavana kao izvor autoriteta. Tek
sa renesansnim humanizmom bilo je moguće načiniti pokušaj da se antičko nasleđe
interpretira sa arheološke, istorijska tačka gledišta. Put je to od idividue do automata! Put je to od slikarstva
kao umetnosti do simulacije slikarstva, "imitacije života" -
performansa i instalacija.
Zoran Stokić
8.02.2022.
Нема коментара:
Постави коментар