Paradni zakon o
ćirilici
Ranko Bugarski “Danas”
09:47
Na novoproglašeni Dan srpskog jedinstva, slobode i
nacionalne zastave, 15. septembra 2021. godine, u skupštinama Srbije i
Republike Srpske svečano je izglasan Zakon o upotrebi srpskog jezika u javnom
životu i zaštiti i očuvanju ćiriličkog pisma.
Zajednička motivacijska osnova ovog praznika i Zakona jeste
sjedinjenje Srba „s obe strane reke Drine“, na tragu niza ranijih parola i
inicijativa, mahom neostvarenih, tipa Srbi na okup, Deklaracija o opstanku
srpskog naroda, odnosno o očuvanju srpskog jezika i kulture, Svi Srbi u jednoj
državi, a u sklopu najnovije ideologije „srpskog sveta“. U ovom kontekstu Zakon
deluje kao paradni marketinški potez nacionalistički i populistički nastrojenih
vlasti u „obe srpske države“.
„Prvenstveni cilj je bolja zaštita ćirilice u javnom životu,
pošto su jezik i pismo pitanje identiteta svakog naroda“, rekla je ministarka
kulture Maja Gojković predstavljajući Predlog zakona.
Međutim, kako se ovim očito misli na srpski narod, ispada da je Zakon pisan za Srbe, a ne i za druge građane Srbije i Republike Srpske.
Pri tome se još podrazumeva da biti Srbin znači pisati
ćirilicom – ali se možemo pitati šta je sa identitetom miliona Srba koji
normalno koriste oba pisma.
Pravo pripadnika nacionalnih manjina na sopstveni jezik i
pismo utvrđeno je mađarskim amandmanima podnetim Skupštini Srbije, dok se pravo
Srba da se služe latinicom „u javnom životu“, a ne samo privatno, ne pominje.
Osim navedenog, situacioni kontekst donošenja Zakona
nagoveštava i jedan dodatni cilj: učvršćenje vlasti njegovih protagonista –
predsednika Srbije i kopredsednika BiH.
Izradu ovakvog zakona zajednički su najavili Aleksandar
Vučić i Milorad Dodik još 23. jula 2020. godine, ali se taj posao otegao.
Izgleda da je dugo tražen način da se zaobiđe evidentna
neustavnost diskriminatornih odredbi iz prethodno odbačenog Predloga izmena i
dopuna Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama u Republici Srbiji (po kome
bi ćirilica bila proglašena matičnim a latinica pomoćnim pismom, pri čemu bi se
korišćenje prve nagrađivalo a „neovlaštena“ pojava druge u javnosti
kažnjavala).
Taj problem je još izrazitiji u Republici Srpskoj, čiji
ustav propisuje službenu upotrebu oba pisma, i uz to garantuje građanima slobodu
izbora jezika i pisma.
I pronađeno je solomonsko rešenje – napisaće se zakon o
ćirilici bez pominjanja latinice, čime je prividno izbegnuta diskriminacija:
ćirilica se višekratno i napadno naziva matičnim pismom, ali u odsustvu pomoćne
latinice to prećutno favorizovanje bar ne bode oči (premda avet latinice lebdi
između redova Zakona). A upotreba ćirilice tamo gde nije obavezna može se
stimulisati isključivo putem poreskih zakona, dok se kazne izriču ne za
korišćenje latinice nego za „postupanje suprotno odredbama Zakona“.
Vučić je na privatnom sastanku predao Dodiku prednacrt
zakona, koji je u rekordnom vremenu postao nacrt, pa Predlog Zakona upućen
dvema skupštinama, uz zaobilaženje javne rasprave (protivno Zakonu o državnoj
upravi, koji nalaže da se ona organizuje kada se bitno menja uređenje nekog
pitanja ili kada to posebno zanima javnost – a ovde su oba ta uslova
ispunjena).
Prema obrazloženju Vlade, Zakon je donet po hitnom postupku
„zato što bi u suprotnom moglo doći do štetnih posledica za rad organa i
organizacija u smislu ugrožavanja srpskog jezika i ćiriličkog pisma, kao
kulturnih i tradicionalnih vrednosti srpskog naroda u zemlji i regionu“. A
ministarka Gojković je dodala još jedan razlog – zato što je inicijativa
potekla od Vučića i Dodika, „čije snove i obećanja treba da ispuni“. Posle ovog
objašnjenja saznali smo da Zakon stupa na snagu tek za šest meseci.
Uz večitu temu ugroženosti, možemo pitati od koga se to
štite srpski jezik i ćirilica. Od susednih jezika? Od „nesrba“? Od Srba „latiničara“?
Izgleda da je jezik ipak najviše ugrožen domaćom nepismenošću i nekulturom, ali
za sistematsko bavljenje ovim problemom nedostaje volje i vremena, velikim
delom upravo zbog stalne zaokupljenosti ćirilicom i identitetom. Ponekad se
čini da jezik i pismo treba štititi i od njihovih odveć revnosnih čuvara.
Nadalje, Vladin Sekretarijat za zakonodavstvo odbacio je
pomenuti Predlog izmena i dopuna Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama,
navodeći da Strategija razvoja kulture 2020-2029. pruža dovoljnu zaštitu
ćirilici, da se latinica ne može isključiti niti njena upotreba kažnjavati, te
da bi to previše koštalo), ali očito nije reagovao na predlog podložan istim
zamerkama. Da li je to u vrhu vlasti naprečac odlučeno da se zaštita ćirilice
kao dragocen predizborni adut ne može nikome prepustiti, pa je „preoteta“
ranijoj ekipi Ministarstva kulture?
Ovako ograničen, sam Zakon je ostao bez dobrog dela svog
mogućeg sadržaja. Pre svega, u njemu se ni ne pominje službena upotreba jezika.
U nazivu se navodi upotreba srpskog jezika „u javnom životu“, ali se dalje ne
kaže skoro ništa o jeziku, niti se precizira šta je javni život. Misli se,
naravno, na ono što se normalno naziva javnom upotrebom, ali je taj u svetskoj
praksi uobičajeni termin iz nekog razloga izbegnut.
No bez obzira na terminologiju, ostaje činjenica da je
predmet zakonskog normiranja u principu samo službena upotreba, dok je javna
upotreba toliko široko i difuzno područje da se ne može regulisati zakonima.
Drugim rečima, ovaj zakon je novitet međunarodnih razmera po tome što
isključuje službenu a uključuje javnu upotrebu, upravo obrnuto od prakse svuda
u svetu.
Međutim, jedino ovako se mogao stvoriti privid usklađenosti
sa ustavima i drugim zakonima. Imajući u vidu i napred rečeno o izostavljanju
latinice, bilo kakav drukčiji postupak bi ogolio suštinsku neustavnost zbog
diskriminacije, kao i koliziju sa važećim Zakonom o službenoj upotrebi jezika i
pisama u Republici Srbiji, od koga se ovaj bitno razlikuje (jedan reguliše
službenu upotrebu obaju pisama a drugi javnu upotrebu ćirilice), što se
prikriva širokim formulacijama i terminološkom mimikrijom.
Na ovako raščišćenom prostoru sva pažnja je posvećena
ćirilici „kao pismu većinskog naroda u našoj zemlji“ (Analiza efekata Zakona,
tačka 4). Ona je već obavezna u svim domenima službene upotrebe (za državne,
pokrajinske i lokalne organe vlasti, javna preduzeća i javne službe, imaoce
javnih ovlašćenja i drugo), a ovim propisima se proširuje krug subjekata,
uključujući i one iz privatnog sektora, koji su u obavezi da je koriste ako
posluju sa većinskim učešćem javnog kapitala.
Odredbe Zakona su većinom uopštene i deklarativne, sa vrlo
malo novog i konkretnog. Veliku uopštenost, a time i nesigurnost u razumevanju
i primeni donetih normi, ilustrovaćemo jednim karakterističnim primerom.
Obaveza upotrebe srpskog jezika i ćirilice na svim nivoima
obrazovno-vaspitnog rada „u skladu sa zakonima u oblasti obrazovanja“ (član 3)
izaziva ozbiljne nedoumice. Ćirilica će tu svakako ostati zastupljena, ali da li
samo ona? Pošto alternativno pismo ne figurira u ovom zakonu, nemoguće je
oceniti da li njegovo korišćenje, i u kom obimu, predstavlja prekršaj.
Reč je, dakle, o goloj deklaraciji čije je moguće pravno
dejstvo teško utvrditi. Ovde kao i drugde, propisano je ono što se mora, ali
ostaje neizvesno šta se ne sme, što dovodi u pitanje upotrebljivost Zakona
naročito u domenu kaznenih mera.
Izdvojićemo tri odredbe koje donose nešto novo.
Član 7, tačka 2 predviđa „zaštitu srpskog jezika i
ćiriličkog pisma i prenošenje budućim generacijama u izvornom obliku“. Ostajemo
uskraćeni za informaciju šta je srpski jezik, a šta ćiriličko pismo, u izvornom
obliku.
Tačka 6 istog člana govori o „zaštiti srpskog jezika od
uticaja ideoloških i političkih pokreta na njegovu standardizaciju“. Aluzija je
na nedavno doneti Zakon o rodnoj ravnopravnosti, čime se dva važeća zakona
direktno sukobljavaju: jedan pod pretnjom kazni nalaže određene promene iz
domena standardizacije, a drugi upravo takve promene proskribuje.
A član 8, tačka 2 govori o „očuvanju i širenju poštovanja za
dijalekte u njihovoj specifičnoj funkcionalnoj upotrebi“ – što je pozitivan
zaokret u srpskoj normativističkoj tradiciji.
Donošenje Zakona praćeno je fanfarama i velikom pompom. Iz
krugova vlasti i delova struke stigle su očekivane pohvale; predsednik Odbora
za standardizaciju srpskog jezika trijumfalno je objavio početak novog doba za
„degradirani srpski jezik i pismo“ (Sreto Tanasić, Politika 19. 9. 2021).
Čuli su se i kritički glasovi: Helsinški odbor za ljudska
prava zatražio je od poslanika da odbace Predlog zakona. Takođe je ocenjeno je
da je proglašenje Zakona „pretvoreno u jednu u nizu estradnih političkih
manifestacija koje ne podržavaju nego poništavaju ono za šta se zalažu“ (Zoran
Hamović, Danas 18-19. 9. 2021).
Lingvist Vlado Đukanović je uporedio upotrebljivost Zakona
sa papirnim zastavicama prilikom dočeka predsednika Tita, koje su se bacale po
prolasku kolone automobila. Ali opšti utisak je da je Zakon dočekan hladno –
kao da je javnost zasićena gromoglasno najavljivanim akcijama posle kojih nije
usledilo ništa vredno pažnje.
Zbog navedenih slabosti Zakon se u najvećem delu neće moći
primenjivati, niti ta primena kontrolisati. Ali on nije ni donet da bi se
dosledno i dugoročno primenjivao, nego za jednokratnu političku upotrebu. Stoga
i deluje kao objava odanosti srpskom jeziku i ćirilici, pre nego kao ozbiljan
pravni instrument. Sva je prilika da će biti zaboravljen pre stupanja na snagu.
Autor je lingvista, redovni profesor Filološkog fakulteta u Beograd
***
Komentar
***
"Samo glupi i nerazumni ljudi mogu smatrati da je prošlost mrtva i
neprolaznim zidom odvojena od sadašnjice"
Ivo Andrić
Pošto smo prespavali - istorijsku mutaciju - od srednjovekovne
sholastičke tradicije ka moderni mi se i u 21 veku bavimo dnevnim
“političarenjem” kao što nam ovde ukazuje prof Bugarski.
Sholastika je stvorila stabilne podzemne temelje nove
duhovnosti na Zapadu, a na tim duhovnim temeljima će nići ta nova građevina
današnjeg Zapada. Željom da uspostavi red u idejama i da što jasnije izloži
znanje i promišljanje, srednjevekovna sholastika je stvorila - sklonost ka poretku i jasnoći - koju obično pripisujemo Dekartu, koga zajedno
sa Bekonom i Galelejom smatarmo akterima moderne - moderene revolucije evrospke
misli. Dekart, Bekon, Galilej su imali predhodnike - sholastičke magistre - a i sami su bili brilijanta deca srednjovekovne sholastike; kao
i sam Isak Njutn koga možemo smatarati poslednjih magom sholastike i prvim
modernim naučnikom (!)
Da se podsetimo: jedna od
disciplona trivium-a bila je "dijalektika" "veština dokazivanja
kroz pitanja i odgovore u dijaloškoj situaciji". Za oca sholastike Anselma
Kenteberiskiog (1033-1109) - dijalektika -
je bila osnovni metod razmišljanja - "fides quaerens
intellectum"; dijalektika je bila ključ pomoću koga ste otključavali vrata
- razumevanja vere. Pomoću razuma ste sada mogli tražiti opravdavanja za sklad
koji postoji između Boga i čoveka.
Anselm je sholastici dao i temelje - dokaze o postojanju Boga - do kojih se dolazi
racionalnim putem. Eksperiment s novim metodom razmatranja u nastavi u 12 veku bio je uvod u sholastičke
univerziteteske metode u pravom smislu reči. Najpre se uočava - problem - zatim
bi bilo postavljeno quaestio o kojem bi se raspravljalo (to je disputatio)
između učitelja i učenika. Najzad, učitelj bi posle rasprave dao rešenje
problema – to je deteminatio. U 13 veku su u univerzitetskim programima dva
puta godišnje bile zastupljene vežbe na kojima su magistri dokazivali
brilijantnost uma kroz odgovre na pitanja iz čitavog područja nauke, kada su
studenti, između ostalog, postavljali
učitelju pitanja o bilo kom problemu, po sopstvenom izboru. Univerzitetska je
nastava nužno vodila objavljivanju, što objašnjava ogroman značaj univerziteta
u rasprostiranju i uspehu knjige. Osnovna vrsta knji su bile „Florilegije“ koje
su pored bibliskih i antičkih citata imale i KOMENTARE učitelja (na primer,
"Knjiga izreka" Petra Lombarda, 1160.) – komentari i izreke bili su
polažište za školske rasprave – to je sve publikovano u "glosama". Ti
"komentari" označili su početak - intelektalnog napretka – kritičke
rasprave, učenja na greškama.
Zoran Stokić
4.10.2021.
Нема коментара:
Постави коментар