Književnost
i Srbija: Isidora Sekulić - "ikona srpske književnosti”, žena koja je
pisala muški
Život
ove književnice obeležila su dva balkanska i svetska rata, u pola veka
stvaranja ostavila je veliki broj proznih dela.
IZVOR:
BBC UTORAK, 5.04.2022. | 11:00 Isidora Sekulić/Legat Isidore Sekulić u Beogradu
Gordog
i prekog pogleda, mudra, stamena i hrabra, a zapravo osetljiva, krhka i nežna,
tako bi se mogla opisati Isidora Sekulić, književnica, publicista, likovna
kritičarka, esejista i prva članica Srpske akademije nauke i umetnosti.
"Izuzetna
pojava na književnoj sceni u periodu kada se položaj žena u književnosti nije
toliko uvažavao", kaže Predrag Petrović, profesor na katedri za srpsku
književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Dodaje
da je uspela "da istrpi sve napade i ostane verna sebi i pisanoj
reči."
"Njeni
prevodilački radovi i ta neverovatna privrženost književnosti je nešto što se
zaista i u drugim razvijenijim kulturama retko nalazi", kaže profesor za
BBC na srpskom.
Upravo
sa njom se, kako kaže, postavljaju temelji pozicije književnice na srpskoj,
javnoj, književnoj sceni.
"Književnost,
ali i umetnost u celini posmatrala je kao vrhunsku mogućnost čoveka da
prevaziđe sve društvene i istorijske ograničenosti koje im nameće društvo i
tradicija", priča ovaj beogradski profesor. Umrla je pre tačno 64 godine u
Beogradu, a u pola veka stvaranja ostavila je veliki broj dela, eseja, putopisa
i likovnih kritika.
Ratni
tragovi
Život
ove književnice obeležila su dva balkanska i svetska rata, ali je "ona
bila dovoljno mudra da se prilagodi tim okolnostima ratne scenografije u kojoj
je provela najveći deo života", priča Laura Barna, književnica koja je
godinama istraživala život Isidore Sekulić. Glad i siromaštvo nisu je zaobišli,
pa se zimi smrzavala jer nije imala ogreva, tek bi pred noć zapalila po koju
cepanicu koju je donosila iz šetnje po Topčideru, beogradskom naselju gde je
živela. "Samo da ogrije prste kako bi mogla da piše ili da kuca na pisaćoj
mašini", priča Barna za BBC na srpskom.
Ali su deca iz komšiluka kojoj je držala časove jezika odlazila na obližnju prugu i u džepovima kaputića sakupljala ugalj koji bi ispao iz pretovarenih nemačkih vagona vozova i ostavljali ga pred Isidorinu kapiju prepričava ova spisateljica. "Neretko su joj donosili u šerpicama i povrće iz bašte, jer je Isidora u ratno vreme odbijala da pretvori dvorište u povrtnjak."
Zbog
siromaštva bila je prinuđena i da proda klavir, što joj je, kaže Barna, teško
palo, jer joj je muzika mnogo značila. "Nije htela da zna u koju kuću
odlazi, jer je znala da ga je kupio neki vlasnik obližnje vile. "Ostavila
je partituru na dirkama i izašla u šetnju dok su ga iznosili iz kuće",
dodaje Barna.
Iako
nije bila direktno izložena borbama, ratna iskustva koja je osećala u
svakodnevnom životu najbolje je opisala u zbirci pripovedaka Iz prošlosti koja
je objavljena po završetku Prvog svetskog rata, zapisao je Dragan Babić, naučni
istraživač. Ona, kako piše Babić, svedoči životu u porobljenoj domovini i
svakodnevnom životu Srba u Vojvodini i Slavoniji pogođenih ratom.
Česti
odlasci do pijace i čajanke u pet
Isidora
Sekulić se nekoliko puta selila. Detinjstvo je provela u Rumi, Zemunu i Novom
Sadu, gde je pohađala i Višu devojačku školu. "U školskoj torbici,
dolazeći kući, nalazila sam poruke podsmeha, moje karikature, i sve se svodilo
na to da zabijam nos u knjigu i da se pravim važna. "Ja nisam zabijala nos
u knjigu, ali su mi oni oko mene pridavali važnost koju sama sebi nisam
davala", opisala je Isidora detinjstvo.
Prateći
put knjiga stiže do Berlina, gde je pre tačno jednog veka doktorirala. Međutim,
rana smrt svih njenih članova porodice promeniće joj život. Zbog krhkog zdravlja
još više će se osamiti. "Povučena sam i živim među knjigama", umela
je da kaže. Udavala se jednom, u Norveškoj, ali joj je suprug ubrzo preminuo. Poslednja
adresa na kojoj je boravila jeste prizemna kućica sa malom baštom, i
"dvorišnim zvonom uvijenom u krpu" na Topčiderskom brdu u Beogradu,
"U
njenoj kućici sve je bilo sređeno do perfekcije", kaže Laura Barna Dodaje
da je Isidora često odlazila na pijacu, volela konje i uživala u čajevima. Nekoliko
godina pre smrti, za prijatelje je organizovala stalne čajanke četvrtkom u 17
sati. "Njena kuća postajala je pravi epikurov vrt u kom se okupljala
elita. "Nenametljivo bi zadavala teme za razgovor, a posle diskusije bi
sedala za klavir i muzikom završavala čajanke", priča Barna. Profesor
Popović smatra da je možda tim nedeljnim druženjima uspela da "prevaziđe
usamljenost i izdvojenost koja ju je pratila tokom života".
Ko
je Isidora Sekulić? Rođena je 16. februara 1877. u Mošorinu. Učiteljsku školu
završila je u Somboru, Višu pedagošku u Pešti, a doktorirala je u Berlinu.
Govorila je sedam jezika. Neka od njenih najznačajnijih dela su: Saputnici,
Pisma iz Norveške, Iz prošlosti, Đakon Bogorodičine crkve, Kronika palanačkog
groblja, Zapisi o mome narodu, Njegošu knjiga duboke odanosti.
Napisala
je mnoge kritičke spise na polju muzike, pozorišta, arhitekture. Bila je
članica brojnih ženskih organizacija, jedna je od osnivača Udruženja učitelja
srednjih stručnih škola. Preminula je 5. aprila 1958. u Beogradu.
Saputnici
na meti kritike
Delo
kojim će Isidora Sekulić postati vidljivija na tadašnjoj književnoj sceni
objavljeno je 1913. godine - Saputnici. Zbirku priča oštro će kritikovati Jovan
Skerlić, jedan od najvažnijih književnih kritičara tog vremena u Srbiji. Skerlić
je tačno uočio sve odlike stila ove književnice, ali ih je negativno vrednovao,
objašnjava Predrag Popović. "Pripovedanje u prvom licu, što jeste glavna
karakteristika ovog dela, bilo je novo za to vreme.
"Ona
otkriva intimu, progovara otvoreno, a prisutni su i erotski momenti, doživljaji
tela i sveta, to se njemu nije dopadalo", dodaje profesor. Skerlić je
zamerao i što je sve napisano pod uticajem drugih knjiga i da nedostaje
neposredni dodir sa životom, objašnjava Petrović. "Cveće izniklo iz
mastionice - tako je veliki kritičar opisao ovo prozno delo." Dodaje da je
kritičar, pak, primetio nešto što će biti odlika književnosti 20. veka -
književnik čitajući druga dela piše vlastita ostvarenja.
Kritika
se odrazila na Isidorino potonje pisanje, kaže ovaj beogradski profesor, i
napominje da ona nikada više neće pisati na taj način - otvoreno i u prvom
licu."Pitanje je kako bi se njena proza dalje odvijala da je ta kritika
izostala." Iako je ova književnica odavala utisak čvrste i stamene žene,
Petrović napominje da se iz njenih pisama i prepiski moglo zaključiti da su je
"napadi sa javne književne scene jako pogađali."U jednom od
poslednjih intervjua, ona će se osvrnuti na Skerlićevu kritiku, izjavivši da je
bio prek i nagao čovek. "Nije razumeo da pravih nacionalizama nema bez
internacionalizma, volim druge narode nacionalistički", glasio je njen
odgovor tada.
Pisma
iz Norveške
Da
voli druge tradicije, kulture i nacije najbolje će oslikati u Pričama iz
Norveške, knjizi koja izlazi posle Saputnika. U redovima koji nastaju iz njenih
putovanja od Osla do Bergena, svet fjordova i netaknute prirode dočarava kroz
prizmu drugih. "Uspela je da pronađe pravi pripovedački izraz, jer se
okreće drugim ljudima, kulturama, tradiciji, napuštajući intimni krug",
kaže Petrović.
Dodaje
da je to njena najbolja prozna knjiga i "najbolji srpski putopis". Mnogo
je putovala, ali ne kao turista već kao radoznali istraživač s namerom da
kulturološke modele prenese u svoju zemlju, priča književnica Laura Barna. "S
putovanja je donosila reprodukcije, uramljivala ih ili lepila na kartone i
kačila po celoj kući da se podseti u kojim je sve mestima boravila",
dodaje ova Beograđanka. Tu strast prenela je i na jugoslovenskog pisca Ivu
Andriću, prema kome je, kaže Barna, gajila posebnu naklonost.
Deset
odela i suknja
"Digla
se kuka i motika", tako je Isidora Sekulić opisala ulazak u Srpsku
akademiju nauke i umetnosti. Pre početka Drugog svetskog rata, u februaru 1939,
ova književnica postala je prva žena akademik, na predlog Bogdana Popovića, književnog
kritičara i esejsite. Njegovo mišljenje se nije dovodilo u pitanje, ali ostalim
akademicima nije bilo po volji da se među njima nađe žena, navodi beogradski
list Vreme.
Tesnom
većinom, postala je dopisna članica, a deceniju kasnije i redovna. Tih dana
često su joj upućivali komentar - "postali ste član Akademije pod
komunistima", na šta je ona imala spreman odgovor. "Da samo znate
koliko su tada uvaženi akademici ogorčeno udarali pesnicama o sto na sednici i
vikali: Nećemo žene u Akademiji! "Ipak, ponosim se što sam prva žena u
srpskoj Akademiji koja je tamo probila led." Bila je jedina žena među
osnivačima srpskog PEN centra (Međunarodno udruženje pesnika, esejista i
književnika), a bila je i na predsedničkoj poziciji te organizacije. Istu ulogu
imala je i u Udruženju književnika Jugoslavije.
Na
meti Milovana Đilasa
Paralelno
sa ulaskom u SANU, 1950-ih godina objaviće delo Njegošu knjiga duboke odanosti
koju će osuditi Milovan Đilas, u to vreme jedan od najviših rukovodilaca Komunističke
partije Jugoslavije. Iako ju je Skerlićeva kritika pogodila i donekle uticala
na njen dalji način pisanja, Đilasova osuda je bila znatno opasnija, ističe
profesor sa beogradskog Filološkog fakulteta.
"Đilas
je smatrao da je Isidorino prikazivanje Njegoša koje se vezuje za srpsku
tradiciju i nacionalni identitet nije adekvatan način predstavljanja jedne
ličnosti kao što je bio Njegoš", objašnjava profesor Petrović. Kako
dodaje, tu dolazi do mimoilaženja među njima "jer je tada bila drugačija
ideološka klima, godine kada se nije moglo javno govoriti i pisati."Što će
i sama Isidora istaći u intervjuu godinu dana pre smrti. "Prepala sam se
da me ne uhapse, ubeđena sam da je hteo da me hapsi. "To je bio direktan
napad policije na mene, ispalo je da ne smem imati drukčije mišljenje",
izjavila je Sekulić, koja je posle Đilasove kritike spalila drugi deo knjige
posvećen piscu Gorskog vijenca.
Najpoznatija
književnica koja se ne čita
Laura
Barna i Predrag Popović smatraju da je ona književnica za koju su svi čuli, ali
slabo čitali. Saputnici su delo "koje nije odjeknulo kod šire publike, te knjiga
ostaje hladna i daleka." "Nisam siguran koliko je naša čitalačka
publika spremna za ono što su neki opisivali kao ples reči", objašnjava
Popović.
Hronika
palanačkog groblja nastala iz njenih redovnih obilazaka zemunskog groblja gde
joj je sahranjena porodica, jedino je delo ove književnice sa kojom se susreću
srednjoškolci tokom četvorogodišnjeg školovanja."Nikada neće biti
zaboravljena, ali u kojoj meri će se zaista čitati, pitanje je bez
odgovora", smatra on.
Svesna
dualizma Isidora je često za sebe govorila da se u njoj bore Isidora, Isa,
Isika, Ajsedora, Dora, Ida, Idica, Crna Labudica, Pomahnitala Baba, kako su je
sve zvali, priča Laura Barna. "Danas je ikona srpske književnosti. "Ona
je pre svega bila hrabra žena", istićče Barna.
***
Komentar
***
Isidora
Sekulić: "Kako smo primitivno i necelishodno ratoborni! Sad smo sa svojim
rođenim životom u ratu." Ima i dalje - Prvi aksiom politike stabilnih
država: "u unutrašnjoj politici
se i može
grešiti, u spoljnoj ne!" — kao što možemo naći kod naše mudre
Isidore Sekulić, u njenom kapitalnom eseju "Elizabeta I i Eseks" iz
1929. god. Htela je ona da nas pouči, da u trošnu srpsku državu udahne malo engleskog političkog instrumentalizma, ali se, na našu nesreću,
pokazalo da smo mi, do dana današnjeg, bili loši đaci. Od Miloša pokušavamo da
preradimo vekove despotskog atavizma (vizantisko/osmanskog), da se vratimo u
civilizaciju - nažalost ono što su stvorile generacije do M. Kašanina, I.
Sekućić i drugih je dolaskom komunizma 1945., razgrađeno, ponovo smo vraćeni u
despotski anticivilizaciski kolektivizam (sada komunistički). Zato ni u
21 veku nismo uspeli da iz kolektivističkog društva zakoračimo u individualno,
da od malograđana postanemo građani. A biti građanin znači biti slobodan i
odgovoran za svoje postupke. Za razliku od neodgovornog malograđanina, koji je
uvek objekt politike zatvorenog društva, samo slobodni građanin može biti
subjekt otvorenog društva.
Zoran
Stokić
5.04.2022.
Нема коментара:
Постави коментар