Misterija čuvene "Tajne večere"
Leonarda da Vinčija: Kada je naslikana, izgledala sasvim drugačije
“Tajna večera” Leonarda da Vinčija smatra
se jednim od najvećih svetskih umetničkih remek-dela, a svakako je jedna od
najpoznatijih slika vezanih za Uskrs.
IZVOR: HEADLINER PONEDELJAK, 25.04.2022. |
14:51 -> 08:20 Foto: Shutterstock /PrakichTreetasayuth
Ipak, čak i oni koji su imali tu
privilegiju da ovo delo vide uživo verovatno ne znaju njegovu celu
istoriju. “Tajna večera” ili “Poslednja
večera” (Ultima Cena) je delo Leonarda da Vinčija nastalo u periodu renesanse,
verovatno od 1494. do 1498. godine. Iako tačna godina nikada nije tačno
utvrđena, smatra se da je 1494. Da Vinči dobio zadatak da naslika delo u
dominikanskoj crkvi Santa Marija de la Gracije u Milanu. Slika je trebalo da
ukrašava severni zid crkve, a naručilac je bio Lodoviko Sforca, vojvoda od
Milana.
Iako možda ne deluje tako, “Tajna večera”
je zapravo ogromna i zauzima skoro 40 kvadratnih metara – dimenzije ovog dela
su 8,8 sa 4,6 metara.
“Tajna večera” je propadala još za
Leonardovog života
Uprkos običaju onog vremena da se freske
slikaju na mokrom gipsu, Da Vinči je radio na suvom. Dobio je mnogo bolji
rezultat, ali se ispostavilo da postoji problem sa dugovečnošću boja. Delo je
počelo da propada odmah po postavljanju u crkvu, još za vreme umetnikovog
života.
Takođe, pošto je Sforca naredio da se
crkva na brzinu radi, zidari su zidove ispunili šutom, koji je zadržavao vlagu.
Slikano je na tankom spoljašnjem zidu, tako da su se efekti vlage jako
osećali, a boja nije uspela da pravilno prianja.
Već 1517. slika je počela da se ljušti, a
1532. Đirolamo Kardano ju je opisao kao “zamućenu i bezbojnu u poređenju sa
onim čega se sećam kada sam je video kao dečak“. Do 1556. manje od šezdeset
godina nakon što je završena, Đorđo Vazari ju je opisao kao “zbrku mrlja”
toliko “oštećenu“ da su figure bile neprepoznatljive.
Svega 150 godina nakon nastanka naučnici
su procenili da sliku ništa ne može da spase. Osim ovoga, 1652. godine neko je
došao na ideju da napravi vrata baš ispod freske pa su ovi radovi uklonili
Isusove noge. Veruje se da su Isusove noge bile u položaju koji simbolizuje
predstojeće raspeće. Godine 1768. preko slike je okačena zavesa namenjena
njenoj zaštiti, ali je ona umesto toga zadržavala vlagu na površini, i kad god
bi se povukla, grebala je boju koja se ljuštila.
A bilo je tu i drugih nedaća… međutim –
delo je preživelo sve! Godine 1796. trpezariju manastira su Napoleonovi vojnici
koristili kao štalu. Iako je vojskovođa izdao strogu naredbu da se delo ne
dira. Pošto su vojnici otišli, otkriveno je da su apostoli bili gađani glinom,
a izgledalo je i da su se osvajači peli na merdevine u pokušaju da iskopaju oči
apostolima.
Posle toga, prostorija je služila za
skladištenje sena, a 1800. godine poplava je celu sliku prekrila zelenom
plesni. Gete je pisao da je prostorija poplavljena sa dve stope vode. Slika je
preživela bombaški napad saveznika 1943. iako je ostatak manastira bio razoren.
Trpezarija je bila pogođena, ali su zaštitne vreće peska sprečile da sliku
oštete geleri.
Kako je “Tajna večera” nekada izgledala?
Restauracije slike počele su još tokom 18.
veka, pa je svaki od umetnika kojem je “Tajna večera” bila poverena u nekoj
meri “dorađivao” delo. Prvu restauraciju pokušao je 1726. Mikelanđelo Beloti,
koji je popunio nedostajuće delove uljanom bojom, a zatim lakirao celo delo.
Ova popravka nije dugo potrajala, pa je još jednu restauraciju 1770. godine,
pokušao da sprovede nepoznati umetnik po imenu Đuzepe Maza.
On je skinuo Belotijev rad, a zatim je u
velikoj meri prefarbao sliku – prepravio je sva lica apostola, osim tri, pre
nego što je zaustavljen zbog negodovanja javnosti. Zbog svega navedenog, izgled
slike do kasnih sedamdesetih godina prošlog veka se jako pogoršao. Onda su
Italijani odlučili da nešto urade po tom pitanju! Od 1978. do 1999. počeo je
veliki projekat restauracije kako bi se stabilizovala slika i preokrenula šteta
uzrokovana prljavštinom i zagađenjem.
Pošto se pokazalo nepraktičnim premestiti
sliku u okruženje sa više kontrole, trpezarija je umesto toga pretvorena u
zatvoreno okruženje sa kontrolisanom klimom, što je značilo zidanje prozora.
Zatim je sprovedena detaljna studija kako bi se utvrdio originalni oblik slike,
koristeći naučne testove i originalne skice sačuvane u Kraljevskoj biblioteci
u zamku Vindzor u Velikoj Britaniji.
Međutim, neka područja slike su proglašena
nepopravljivim. Ona su ofarbana akvarelom u prigušenim bojama sa namerom da
ukažu da nisu originalni radovi, a da pritom ne odvlače pažnju Ova restauracija
je trajala 21 godinu i od 28. maja 1999. slika je ponovo dostupna javnosti. Danas
je možete videti, ali samo uz prethodnu najavu (nekada i po nekoliko meseci
unapred) i pred slikom možete ostati samo 15 minuta.
***
Komentar
***
Kako nenameravane posledice naših
nameravanih akcija utiču na buduće događaje - možemo pratiti i na primeru
"Tajne večere". Slika je trebala da bude rađenja u Leonardovoj
ominjenoj tehnici ujanim bojama na drvetu ali Lodoviko Sforca se plašio
da će Francuzi u svojim ratnim pohodima, sigurno odneti sliku "Tajne
večere" (kao ratni plen), da bi tome doskočio naterao je Leonarda da
izvede sliku direktno na zidu trepezarije Santa Maria delle Grazie, crkve koju
je Lodoviko izabrao za svoju grobnicu. Leonardo nije imao iskustva sa tom
vrstom tehnike. Radio je polako pokušao je da poveže dve različite tehnike –
uljane boje – (nanošenje više puta sloj po sloj) – sa tehnikom freskog
slikarstva (brzo sušenje i lako vezivanje za zid). Eksperimentišući, skovao je
mešavinu ulja i tempere i, negde oko 1495. godine, počeo je da radi. Ispalo je
"drži vodu dok majstori odu".
Ali primarna vrednos te slike, nije u koloritu, nego pre svega u
kompoziciji. Bilo je puno "Tajnih večera" pre Leonarda, njegova je –
psihološka drama – izabrao je trenutak kada Hristu saopšavaju da će ga Juda
izdati, zato njegova "Tajna večera" nije statična slika neko izuzetno
dinamična.... Ukratko Lonardov način stvaranja je "kombinovana
kreativnost" – odbijao je da razlikuje, umetnost od nauke, posmatranje od
mašte – pa šta bude – neka bude!
*
Kada je papa od Lorenca de Medičija tražio
spisak najboljih slikara Firence koji bi bili angažovani da rade freske za
Siksinsku kapelu) Lenardovo ime je bilo primetno odsutno sa te liste najboljih
slikara u gradu koju je Lorenco dao papi 1481. (Botičeli, Peruđino i Gilandajo
bili su među onima koji su bili angažovani da oslikavaju
zidove novoizgrađene Sikstinske kapele. ). Sa razlogom Leonardo se nije bavio tom slikarskom
tehnikom.
Zoran Stokić
25.04.2022.
Нема коментара:
Постави коментар