/Santiago Ramón y Cajal/
Kako je naučnik-umetnik promenio naš
pogled na mozak
Španski patolog, histolog i neurolog Santijago Ramon i Kahal
poznat je kao otac moderne neuronauke. Kahal je prvi video da je mozak izgrađen
od pojedinačnih ćelija, "leptirića duše", kako je rekao, koji čuvaju
naša sećanja, misli i emocije.
IZVOR: RTS ČETVRTAK, 7.04.2022. | 17:52 -> 18:02 Foto:
Profimedia
Santijago Ramon i Kahal rođen je 1852. godine u Navari. Za prva
mikroskopska istraživanja strukture mozga dobio je Nobelovu nagradu za
fiziologiju ili medicinu, 1906. godine. Njegove ilustracije moždanih ćelija i
danas se koriste u nastavi.
U knjizi "Mozak u potrazi za samim sobom" Bendžamina
Erlika navodi se da je Ramon i Kahal rođen u planinama Španije, i da je kao
dete, žudeo da bude umetnik uprkos neodobravanju dominantnog oca. Razni
portreti prikazuju ga kao šegrta berbera-hirurga, duboko nesigurnog
bodi-bildera, pisca ljubavnih priča, fotografa i vojnog lekara koji boluje od
malarije na Kubi.
Knjiga je sveobuhvatna – prikazuje vreme pre naučnikovog rođenja,
ali i period posle njegove smrti, 1934. godine. Autor B. Erlik je istakao
ključne trenutke potkrepivši ih zapisima koje je Santijago Ramon i Kahal
ostavio u časopisima i knjigama. Ti uvidi omogućavaju čitaocima da
"zavire" u naučnikov um i pomažu da se njegova naučna otkrića
pozicioniraju u širi kontekst njegovog života.
Santijago je tokom odrastanja često morao da se seli, pa se u
biografiji opisuje kako je, stigavši u novi grad, nosio neodgovarajuću odeću i
govorio drugačijim dijalektom. Osramoćen i osetljiv, počeo je da pravi izgrede,
da se tuče i beži sa časova. Otprilike u to vreme razvila se njegova nezasita
potreba za crtanjem. "Neprestano bi škrabao po svakoj površini koju je
mogao da nađe – po komadićima papira i školskim udžbenicima, kapijama, zidovima
i vratima; novac koji bi sakupio trošio bi na papir i nove olovke; šetajući
kroz selo, redovno je zastajao – seo bi na padinu i skicirao pejzaž", piše
Erlik.
Ramon i Kahal je bio pažljiv posmatrač – bilo da je predmet
njegove pažnje bio kameni zid ispred crkve ili komplikovano moždano tkivo.
Uočavao je detalje koje su drugi ljudi propuštali. Upravo taj talenat ga je
krajem 1880. doveo do velikog otkrića.
U to vreme preovlađivala je tzv. retikularna teorija, prema kojoj
se smatralo da je splet moždanih vlakana jedinstveni i nedeljivi organ.
Gledajući pod mikroskopom vrste nervnih ćelija najrazličitijih stvorenja, Ramon
i Kahal je iznova i iznova uviđao da te ćelije u stvari imaju prostor između
sebe, "slobodne završetke", kako je rekao. Prema Erliku, Ramon i
Kahal je uvideo da je mozak sačinjen od mnogih nezavisnih ćelija, različitih
oblika i funkcija.
"On nije kopirao slike – on ih je stvarao"
Njegova zapažanja bila su na kraju prepoznata među drugim
naučnicima i donela su mu Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu 1906.
godine. Ramon i Kahal je podelio nagradu sa Kamilom Golđijem, italijanskim
lekarom koji je pronašao metodu bojenja nervnih ćelija solima srebra, po njemu
nazvanu Golđijevom metodom, i tako omogućio da se te ćelije prvi put sagledaju
u celini. Koristeći svoju tehniku bojenja 1898. godine, otkrio je ćelijsku
organelu (takođe nazvanu po njemu). Golđi je bio uporni zagovornik retikularne
teorije, što ga je dovelo u sukob sa Ramon i Kahalom, koji je koristio ovu
metodu da pokaže završetke pojedinačnih ćelija. Njih dvojica se nisu sreli pre
puta u Stokholm, gde je trebalo da prisustvuju ceremoniji dodele nagrada.
Neprijateljstvo Ramon i Kahala i Golđija i nepomirljivost njihovih
ideja mogli su se primetiti i u njihovim govorima na dodeli Nobelove nagrade.
"Ko god je verovao u takozvanu nezavisnost nervnih ćelija", podsmevao
se Golđi, "nije dovoljno pažljivo posmatrao dokaze", piše Erlik. Sledećeg
dana, Santijago Ramon i Kahal je uzvratio preciznim, snažnim argumentima,
detaljno izlažući svoj rad "na primerima gotovo svih organa nervnog
sistema i na velikom broju zooloških vrsta".
Stavovi Ramon i Kahala proizašli su iz pažljivih, detaljnih zapažanja,
a njegovi intuitivni i sugestivni crteži nervnih ćelija ponajviše su uverili
druge da je u pravu. U knjizi se jasno navodi da Santijago nije samo kopirao
objekat ispred sebe. Kao i svaki umetnik, on je umeo da zapazi najsuptilnije
detalje i uhvati njihovu suštinu. "On nije kopirao slike – on ih je
stvarao", ističe Erlik.
***
Komentar
***
(Petilla de Aragón, Navarra; 1 de mayo de 1852 - Madrid, 17 de octubre de 1934)
O tome šta je značila ta prva španska Nobelova nagrada za nauku,
mogu se uporediti dva mišljenja, ono Ortege i Gaseta koji je smatrao da je
slučaj Ramona i Kajala “sramota” za Španiju, umesto ponosa, jer je predstavljao
izuzetak. Godinama kasnije, Severo Očoa, još jedan nobelovac, zaključio je da
su istraživanja u biologiji i medicini u Španiji bila loša, ali bez Kajala ne
bi bila ništa. Vođen time i nekim ranijim idejama Ortega je pokrenuo i uređivao
„Biblioteku ideja 20.“ (najprestižnijih španskih naučnika, umetnika, filozofima: Santiago
Ramon i Cajal, Marcelino Menendez Pelaio, Benito Perez Galdos, Francisco Giner
de los Rios, Gumersindo de Azcarate, Miguel de Unamuno, Eduardo de Hinojosa i
Ramon Menendez Pidal) i časopis “Revista de Occidente” koji su trebali da pomognu
Španiji da se idejno “vrati” u Evropu. Za Ortegu je Evropa bila Sokrat, to jest
naučni metod za postizanje koncepata, definicije stvari. Zbog toga je 1910.
rekao da je „Evropa = nauka“; opovrgavao je ideje - da je za Španiju dovoljna -
ekonomska, materijalna jednakost sa Evropom. Pokazao je da se Španija udaljila
od Evrope jer se odrekla moderne nauke koja je započela sa Galilejem, Dekartom
i Njutnom, te da bez kulture i nauke nema ni ekonomskog napretka Španije.
Ortega je imao veliku veru u Španiju i smatrao je da je to „duhovni vrt Evrope“
i „noga kontinentalne duše“ bio je ubeđen da je u stanju da “savlada” naučni
metod kao paradigmu građanske kulture Evrope.
Samo da dodam, šta je patriotizam
po Ramon i Kahalu (neće se svideti našim malograđanima). Kada je Ramon i Kahal postavljenom za
direktora Laboratorije za biološka istraživanja, vlada mu je dodelila platu od
10 000 pezeta godišnje - Ramon i
Kahal je tražio da se smanji na 6000
(jer Španija je siromašna država). Takođe kada mu je ponuđeno da bude ministar
zdravlja odbio je. Prihvatio je jedino da bude imenovan za senatora – i to samo
zato što je to bila “besplatna” titula (nije imala nikakvu apanažu). Kada je
bio u komisiji za dodelu stipendija studentima medicine, njegovom sinu koji je
imao najbolji prosek, stipendija nije dodeljena. Kada su ga pitali zašto tom
studentu (sa najboljim prosekom) nije dodeljena stipendija, odgovorio je “Baš
zato što je on moj sin”. Sinovljevo studiranje je platio iz svog “dzepa”. Sa suprugom je osnovao - 4 legata - koji između ostalog dodeljuju i 4 stipendije godišnje - najbolji studentima medicine.
Zoran Stokić
8.04.2022.
Нема коментара:
Постави коментар