Marković: Ekološka pobuna – nešto najbolje što nam se desilo
poslednjih godina
KULTURA Autor:Danas28. nov. 202114:29
> 14:428 komentara
Izvor: Foto:Vesna Lalić/Nova.rs
Ekološka pobuna je nešto najbolje što
nam se desilo poslednjih godina, rekao je reditelj Goran Marković. On je,
govoreći i o nagradi za životno delo koja mu je dodelio Festival autorskog
filma, rekao i da je "ovogodišnja navala nagrada za životno delo, koju
zbirno naziva „Do viđenja, prijatno“ izgleda dokaz da se nije trudio
zabadava".
„Film predstavlja čin zajedničkog
uživanja. I zarazan, što je najinteresantnije. Komedija počinje da funkcioniše
onda kada se prvi gledalac u sali nasmeje. Suze su takođe prenosive, strah
pogotovo. Drugo, u mraku bioskopske sale vi možete zaboraviti gde ste i ući u
filmsku priču kao učesnik. Jedan od glavnih zadataka filmske režije je da
gledaoca vodi kroz priču kao da je ovaj deo nje a ne posmatrač sa strane. Video
sam na hiljade filmova. Prekjuče sam studentima na doktorskim studijama
prikazao „Bele trake“ Mihaela Hanekea i nakon projekcije, i pored toga što sam
već nekoliko puta gledao to delo, bio potpuno potresen. To je film o nastajanju
fašizma, o tome kako su ga napravili mladi, deca loših roditelja. To nam se
upravo sada događa, učinilo mi se. Zato me je to toliko uzdrmalo“, rekao je
Marković u razgovoru za Danas.
Upitan o reagovanjima na njegov prvi
film “Bez naziva”, koji je bio izviždan, i da li bi neki film danas nakon
projekcije mogao da dobije takvu reakciju negodovanja ili smo postali društvo
aplauza, Marković kaže da su danas druga vremena.
„Ljudi više ne veruju ničemu pa se ne
mogu otvoreno radovati nekome koga poštuju ili negodovati protiv neke gnjide
koja im upropaštava život. Izgubljena je vera u izbor. Pogotovu u ličnu ulogu u
tome. Kao da život prolazi mimo nas, bez mogućnosti da u njemu učestvujemo.
Otuda tolika apatija i nemogućnost pobune protiv sveta koji prosto vapi da bude
srušen. Da nije tako ova nakazna vlast bi pala kao od šale. Ali njena odbrana
je u tome da nas otupi, da nam oduzme veru u život. Da prestanemo da verujemo u
bilo šta, kada je već milion put „dokazano“ kako je sve laž. Oni kažu: „Lažemo?
Pa, šta!“ Na to razumni ljudi nemaju odgovor. Osim, naravno, govnjive motke“,
dodaje on.
Marković kaže da je u vreme kada je on
počinjao, kritika bila ubitačna, u pozitivnom i u negativnom smislu.
„Bilo je jako pametnih ljudi koji su
bavili jedino time i radili su svoj posao bez ustručavanja i skrupula. Pomenuću
samo Bogdana Tirnanića, Bogdana Kalafatoviča ili Ranka Munitića. Na drugoj
strani bilo je ideoloških žandara, partijskih glavoseča koji su lovili
antisocijalističke ideje i osuđivali autore kao što su Žika Pavlović, Dušan
Makavejev ili Želimir Žilnik. Ali držanje ovih drugih mi je ulilo osećanje da
je baviti se filmom akt hrabrosti i ljudskog dostojanstva“.
„Kada je nastao progon „crnog filma“,
Žilnik je snimio kratki film koji se zvao „Crni film“ i na čijoj su premijeri,
opet u Domu sindikata, s obzirom da je bio momentalno zabranjen, Žilnik i dve
devojke izašli na binu i otpevali sadržaj! To su bila vremena hrabrosti i borbe
za istinu. Danas smo u žabokrečini u kojoj se svi plaše svoje senke opijeni
lažima.“
Reditelj je ispričao i da je trenutno
„u sred jedne igre čiji rasplet očekuje ovih dana“.
„Po šesti put sam pokušao da učestvujem na konkursu Filmskog centra Srbije. Ovoga puta je raspisan konkurs za afirmisane autore, veterane. Stručna komisija je pročitala sve predloge i predložila moj film „Doktor D.“ za finansiranje. Ali tu počinje nova priča: Upravni odbor, sastavljen većinom od onih koje je delegirala vlada, pokušava da to nekako poruši. Zbog mene i mog stava prema ovoj vlasti, dakako. Videćemo. Možda neće imati hrabrosti da to učine javno, nego ispod žita. Ne znam, spreman sam na sve. Ne zbog još jednog naslova u mojoj filmografiji nego zbog suprotstavljanja teroru, što je zadatak svakog čoveka od digniteta“, objašnjava.
On je ocenio i da je ekološka pobuna
nešto najbolje što nam se desilo poslednjih godina.
„Topli do je za mene mesto odakle bi
mogla poći povorka, naoružana kukama i motikama, na Bastilju, a Ćuta bi mogao
biti srpski Robespjer. Samo, kao što je poznato, „revolucija jede svoju decu“.
1968. studentski vođa, za kojim bi svako pošao i reskirao život, zvao se
Ljubiša Ristić…“, navodi.
Marković je rekao i da se „ceo naš
život poslednjih godina odigrava između dve reči: Vučić i korona“.
„Zar nismo zaslužili malo nade, nešto
lepše i manje mračno? Te dve morbidne teme čak i fizički liče jedna na drugu.
Kad god ugledam sliku tog virusa, setim se nekog drugog“, zaključio je on.
***
Komentar
***
Da „Bele
trake“(!) Mihael Haneke dete glumaca, u doba kada nije bilo TV i
kompjutera, socijalizovao se preko šaha,
stonog tenisa, mačevanja, skijanja, dramskih sekcija, sav je novac trošio na
odlazak u bioskop, od Dinovog „Buntovnika bez razloga“,..., do Bergmanovih. U
bioskop ga je, prvi put, povela baka – „Hamlet“ - sa Lorensom Olivijem; kako
sam kaže toliko se uplašio da je „počeo glasno da plače“ napustili su
projekciju. Fan pop muzike zavoleo je slučajno klasičnu muziku onoga trenutk
kada je na radio čuo Hendlovog „Mesiju“. A kada je video film o Mocartu, poželeo
je da postane pijanista. Večiti buntovnik zainteresovan za egzistencialne
probleme nesuđeni pijanista, glumac, filozof (Paskal, Montenj, Hegel, Niče,
Vitgenštajn, Adorno) postao je najmlađi dramaturg nemačke televizije! „Bela
traka“ kako sam kaže: „govori o korenima zla. Bilo da se radi o verskom ili
političkom terorizmu, to je ista stvar." Projekat je bio u razvoju više od
10 god.Prvobitna verzija scenarija napisana je kao televizijska mini-serija za
austrijski ORF, ali kada nakon 5 god nije pronađen nijedan koproducent napravio
je igrani film. Horor drama - veličanstvena arhitektura zla - oslobođena horor
slika u kojoj je Haneke opresivnu i
impresivnu moralnu sliku uvezao u Gordijev čvor u kome ni publika ni ljudi u selu (izmišljeno
protestantsko selo Eichwald 1913/14) ne nalaze ventil za evakuaciju iz mreže
autoriteta, hijerarhije i nasilja.
Zoran
Stokić
29.11.2021.
Нема коментара:
Постави коментар