Australija versus
Novak Đoković
ili
intervju sa baritonom Željkom Lučićem
*
(mali rezime za one koje mrzi da čitaju ceo tekst)
Da u sportu je Novak postao
ikona; ali je ovo sociološko pitanje. Za 6000 godina (a tek kada bi krenuli od
iskona) od prve civilizacije do danas,
da li iko zna i jedog sportistu (ako ne računamo 20 i 21 vek)? Zašto ih nema?
Zato što zabava i sport nisu održali Homo sapijens u životu, održali su ga
tehnika, kultura i nauka. A kako to
izgleda kada umesto tehnike, kulture i nauke - sistem vrednosti - diktiraju
starelete i sportisti (Novak i &). Zvezda je čovek koji "pogledom
razdvaja čistu od nečiste vode", koji "energiju dobija iz
piramida" i koji je umislio da je vakcina veliko zlo – delo velike teorije
zavere. I evo u našim medijima već nekoliko dana ponovo imamo izlive teorije
zavere – prava ratna propaganda – da li ćemo da objavimo rat Australiji zbog
nevakcinisanog Novaka? Ko je izmislio vrhunski sport? Multinacionalni kapital
koje je umnožio stanovništvo na Zemlji za 200 g od 1 na 7.8 milijardi – pa su
smislili jeftin način kako da zabavljaju toliki svet. Pride su na Zemlji za tih
200 g uništili tradiciopnalnu srednju
klasu i namesto nje u medije postili starlete i sportiste da formiraju sistem
vrednosti na planeti(!)
*
U poplavi vesti i tekstova o
Novaku i Australiji, jedva sam, slučajno, ugledao intervju sa baritonom Željkom Lučićem. Lučić je kao i, na primer, naša Mijanovićka, postigao u operi ono što je Novak u tenisu; ali za razliku od Novaka za Lučića
i Mijanovićku u nas zapravo skoro niko nije čuo. To najbolje pokazuje da u
Srbiji već 31 g ne postoji društvo; država je potpuno "pojela"
društvo. Za čuvare patriotizma baviti se
operom nije patriotizam, biti prvak u operi je ništa; slično je i sa naukom;
opera i nauka bi "potpuno rasrbili srbe" ali biti prvak u sportu e to
je patriotizam. Za 6000 godina (a tek kada bi krenuli od iskona) od prve civilizacije do danas, da li iko zna i
jedog sportistu (ako ne računamo 20 i 21 vek)? Zašto ih nema? Zato što zabava i
sport nisu održali Homo sapijens u životu, održali su ga tehnika, kultura i nauka.
A kako to izgleda kada umesto
tehnike, kulture i nauke - sistem vrednosti - diktiraju tzv patriote i
sportisti (Novak i &). Zvezda je čovek koji "pogledom razdvaja čistu
od nečiste vode", koji "energiju dobija iz piramida" i koji je
umislio da je vakcina veliko zlo – delo velike teorije zavere. I evo u našim medijima
već nekoliko dana ponovo imamo izlive teorije zavere – prava ratna propaganda –
da li ćemo da objavimo rat Australiji zbog nevakcinisanog Novaka?
*
Sve je toliko
"ubrzano"da u današnje vreme skoro više niko nije čuo (a još manje da
je slušao) nekadašnje velike baritone kao što su bili, na primer, Tadej (legendarni
„Falstaf“ Verdija) ili Tito Gobi (legendarni Skarpijo iz Pučinijeve Toske).
Tito Gobi (24. oktobar 1913 — 5.
mart 1984) je rođen u Basano del Grapa.
Započeo je studije prava na Univerzitetu u Padovi; njegov muzički talenat je
otkrio porodični prijatelj, baron Agostino Zanketa, koji mu je predložio da
studira pevanje. Da bi to uradio, Gobi se preselio u Rim 1932. da uči kod
Đulija Krimija, poznatog italijanskog tenora prethodne generacije, koji je
pevao u prvim izvođenjima Pučinijevog Il trittico-a, kao i u Zandonaijevoj
Frančeski da Rimini. Svoj operski debi imao je u Gubiju 1935. kao grof Rodolfo
u Belinijevoj La sonnambula i brzo se pojavio u glavnim operskim kućama
Italije. Do penzionisanja 1979. godine stekao je repertoar od skoro 100
operskih uloga. One su se kretale od Mocartovih uloga baritona srednjeg ranga
preko Rosinijevog Berberina preko Donicetija i standardnih Verdijevih i
Pučinijevih baritonskih uloga do Voceka Albana Berga. Imao je svetsku karijeru
kao operski bariton, nastupajući (ili snimajući pevačku ulogu) u više od 25
filmova, a od sredine 1960-ih pa nadalje, bio je režiser desetak različitih
opera koje su date blizu 35 produkcija širom Evrope i Severnoj Americi, uključujući
značajan broj u Čikagu za Lirsku operu Čikaga.
*
Giuseppe Taddei (26 June 1916 – 2
June 2010) - Tadej je rođen u Đenovi, studirao je u Đenovi i u Rimu, a
debitovao je 1936. kao Herufer u Rimskoj operi pod dirigentskom palicom
legendarnog Artura Toskaninija. Hapšen zbog aktivnog otpora fašističkom režimu
prekinulo je Tadejevu početnu karijeru, koju je mogao da nastavi tek posle
rata. Od 1946. do 1948. bio je član ansambla Bečke državne opere, gde je bio
slavan u dve Figarove uloge Mocarta i Rosinija, kao Rigoleto i kao Amonasro, i
gde se kasnije vratio do sredine 1980-ih. Posle početnih velikih italijanskih
herojskih uloga, tumačio je karakterne uloge, bivolje (Dulcamara, Doktor
Bartolo, Đani Šiki) u Beču, pevao Mocartov Figaro 1981, Jago 1982 i Skarpija
1986.
Prvi susret sa salcburškom
publikom dogodio se 1945. kao deo podrške američkih trupa. Tadei je oduševio
svoju publiku svojim učešćem na preko 100 koncerata i brzo je postao miljenik
Salcburške publike. Herbert fon Karajan ga je 1948. doveo kao Mocartovog Figara
za Salcburški festival, a iste godine Tadei je debitovao u milanskoj Skali,
čijem je ansamblu bio do 1951. i od 1955-61. Bariton je debitovao kao Skarpija
u Londonu još 1947; 1950-ih je prvi put pevao u Sjedinjenim Državama, u San
Francisku i u njujorškoj Metropoliten operi, a od 1960-67. Kovent Garden u
Londonu. Takođe je redovno nastupao u Parizu, Buenos Ajresu, Rio de Žaneiru i
drugim važnim muzičkim centrima. Nakon završetka svoje operske karijere, Taddei
je i dalje oduševljavao fanove koncertnim nastupima. Salcburg, gde je Tadej bio
na sceni preko 150 puta, i festival u Bregencu, na kojem je slavljen kao
„Falstaf“ i u drugim ulogama između 1968. i 1980. godine, odlikovao je pevača
Zlatnim ordenjem časti države Salcburg i Prsten časti 1996. na festivalu u
Bregencu.
Zoran Stokić
7.01.2022.
*
INTERVJU Željko
Lučić, slavni operski pevač:
Šta se sa mojim
dragim Zrenjaninom desilo? Ne postoje “Josif” i “Koča”, sva industrija je utihnula,
vode za piće nema...
Blic 6.01.2022. Neven
Džodan 06.01.2022. 11:15 FOTO: MITAR MITROVIĆ / RAS SRBIJA
Željko Lučić retko daje intervjue, ne voli medijsku pažnju,
voli svoj posao i među najboljima je u svetu, a kada siđe sa neke od najvećih operskih
scena, ne zanima ga glamur već želi da živi sasvim normalnim životom.
Razgovarali smo u periodu između njegova dva nastupa u
„Madlenijanumu“, a on vrlo prijatan i neposredan pričao nam je o svom poslu,
veličanstvenim ulogama, problemima u operi, rodnom Zrenjaninu, rokenrolu i
omiljenom komšiji s kojim pije kafu.
Domaća publika nema priliku tako često da vas sluša uživo,
ovo je čini se presedan da u relativno kratkom periodu dva puta nastupate u
„Madlenijanumu“. Kakve utiske nosite sa nedavnog koncerta “Željko Lučić i
prijatelji”?
- Ne da je presedan, nego presedan par ekselans, jer u ovih
20 godina moje karijere zaista ne znam, ali na prste jedne ruke može da se
izbroji koliko sam bio puta u Srbiji da pevam, što je sve posledica mojih
obaveza. Ali evo u poslednje vreme se malo promenilo što se toga tiče i to me raduje
da se svremena na vreme vratim u zavičaj i nešto otpevam svojim dragim
slušaocima i ljudima koji me vole, a i onima koji me ne vole (smeh). To je bio
zaista lep koncert, sa lepo koncipiranim programom i drago mi je što je sniman
taj koncert.
Publika u „Madlenijanumu“ će vas 12. januara gledati i
slušati kao Skarpiju u Pučinijevoj operi “Toska”. Koliko je teško prikazati taj
lik na sceni?
- Pošto sam široj javnosti poznat kao verdijanski bariton,
ova Pučinijeva opera i Skarpija nemaju veze sa Verdijem, ali sam Skarpiju počeo
da pevam pre desetak godina i ne znam više koliko sam ga puta otpevao pa mogu
da kažem da mi “leži”. Nisam uopšte bio fan Pučinijeve muzike jer sam bio
zaljubljen u Verdija, i dan danas sam, ali dve, tri opere od Pučinija mogu da izdvojim
koje rado pevam. Na prvom mestu je “Toska”. Skarpiju nije teško dočarati kao
lika jer sve što on ima, imamo i mi kao ljudi u sebi. To je ta loša, naša zla
strana. To je čovek koji može da se nađe u svako doba i u svakom društvu.
Pevati Skarpiju, ne želim sad da omalovažavam nikoga, pogotovo kompozitora, ali
vokalno to nije neki naročiti izazov, da budem iskren. Ali doneti ga sa jedne
“psiho” strane ipak zahteva da duboko prodrete u taj lik. Pošto je negativan od
početka do kraja.
Željko Lučić FOTO: ZORAN ŠKRBIĆ / USTUPLJENE FOTOGRAFIJE
Željko Lučić
Ono što je specifično za vas jeste da duboko ponirete u sebe
ne biste li izvukli samu suštinu uloge koju tumačite. Koliko se zapravo bavite
psihologijom spremajući novu ulogu?
- Moram da budem iskren i da kažem da se psihologijom nešto
specijalno ne bavim. Svakoj ulozi pre svega prilazim sa muzičke strane,
pevačke, ali ova psihologija je više vezana za mene lično. Znate ja nisam ta
uloga koju pevam, ja se ne trudim da budem Rigoleto ili Skarpija, nego sam ja
Željko Lučič u toj datoj situaciji. Jednostavno reagujem kako bih reagovao i u
normalnom životu na sve ono što me izaziva i kako moram da reagujem u toj
operi. Samo zamišljam da mi se to dešava u realnom životu i jednostavno
odreagujem kako bih odreagovao da se to meni lično dešava. Eto, to je cela moja
psihologija, ništa specijalno.
Za koju ulogu vam je bilo potrebno najviše strpljenja i
truda?
- Recimo da je Rigoleto kruna baritonskog pevanja i za njega sam se spremao dobrih dvadesetak godina, od kada sam počeo da se bavim pevanjem. I naravno na insistiranje svoje profesorke koja je rekla: “Sačekaj, strpi se. Za Rigoleta nemoj da žuriš”. I Rigoleta sam prvi put otpevao kada sam napunio 40 godina.
Profesorka Biserka Cvejić je jedna od onih koja je uticala
na vaš profesionalni put. Dirigent Ivo Lipanović je povodom njene smrti pre
godinu dana izjavio da ste vi njen spomenik koji je ostavila za sobom... Kako
je vi pamtite?
- To je zaista dirljivo, ako je tako izjavio. Moja
profesorka je bila jedina koja je i mogla da utiče i jedina koju sam slušao. Do
poslednjeg trenutka sam obraćao pažnju na to što je ona govorila i tako se
ponašao. Kako je pamtim? Koliko smo samo puta govorili jedno drugom da sam ja
njeno dete, a ona meni majka. Kao da smo i bili u takvim odnosima. To je bilo
mnogo više od odnosa profesor-student. kao da je bila član porodice, poštovali
smo se, posećivali se svake godine. Kad god da sam imao problem, sa njom sam se
konsultovao... Eto moja draga profesorka je otišla, ali kao što reče Ivo
Lipanović, ne samo zbog mene, da li sam ja taj spomenik ili ne, ali je ona sama
ostavila jedan jako veliki spomenik na kome treba samo da piše “Biserka
Cvejić”, ništa više.
Svetsku slavu stekli ste preko najvećih scena poput
Metropolitena, Kovent gardena, Pariske i Bečke opere, Skale... Da li to
podrazumeva i glamurozan život operske zvezde?
- Što se mene lično tiče, ne. Ima, naravno, kolega koji vole
da žive tim životom, koji se tako i ponašaju. Sve zavisi od ličnog pristupa. Ja
to ne volim, nikada se nisam ponašao tako i meni to ne znači, pa i ne pridajem
tome veliki značaj. Evo ja najviše volim ovo što mi se sad dešava, da sedim na
svom kauču, supruga u kuhinji kuva ručak, ja je pogledam s vremena na vreme i
dogovaramo se da li ćemo neko jelo malo slanije ili nećemo, onda ja čitam
novine ili gledam TV... Znači, niti se u našoj kući razgovara o pevanju, niti
je opera svakodnevna tema... Od početka živimo jedan normalan život. Glamur
dolazi sa slavom, to je činjenica i jedan deo tog života ja moram da odradim
jer je to deo mog posla, a mislim na davanje autograma, fotografisanje i
slično... No međutim, to je to. Na tome se zadržavam. Na dajem izjave za
novine, šta sam jeo i šta sam obukao... Jednostavno, ostavite vi mene na miru,
ja ću da radim svoj posao i da živim sasvim normalnim životom.
Važite za najboljeg verdijevskog baritona na svetu. Jeste li
uspeli da zaokružite Verdijev opus?
- Nisam još. Fale mi one tri opere već poslednjih desetak
godina. I mislim da su šanse sve manje i manje da zaokružim Verdijev opus, pa
da imam svih 26 opera na repertoaru. Ali eto, 23 su tu, pa recimo da smo ga
zaokružili.
Danas je skoro sve postalo šou-biznis, pa taj trend nije
zaobišao ni operske produkcije? Kako vi gledate na to?
- Bravo! Tako je! Supruga mi upravo kaže da ljudi moraju
tako... Mislim da je to više nametnuto nego što se mora. Ja sam zaista i duhom
i kako god, u onim zlatnim vremenima opere. ako smatramo da su zlatne godine
opere pedesete i šezdesete, onda sam ja bogami još u dvadesetim godinama
prošlog veka, kad je sve počelo i operu gledam iz tog ugla. Šta je sve uticalo
na to da se sve to pokvari, ne znam i ne bih da ulazim u to, ali su tada pevači
drugačije pevali, drugačije su se pravile režije, bukvalno je sve bilo
drugačije. Ovo danas što se dešava je upravo šou-biznis, kao što ste rekli, i
ništa više. Pošto od umetnosti nema bogzna šta. Izgubili smo kriterijume i sve
što je moglo da se izgubi, a tu smo da bismo malčice održavali ovaj posao koji
se zove opersko pevanje. To je počelo pre tridesetak godina i nismo baš
obraćali pažnju na taj trend, ali eto izvrnulo se sve. Kako god da je, to je
moj posao i ja ću njime da se bavim i dalje jer volim da pevam, ovo ostalo ne
bih ni da komentarišem. Ja ću i dalje da slušam one divove iz 20-ih, 30-ih,
50-ih i 60-ih i neka ostane na tome.
Postoji li interesovanje mlađe publike za operu?
- Recimo da postoji. Trude se, pogotovo ovo što radi Metropoliten
opera i Piter Gelb koji je na njenom čelu, one HD produkcije iz Metropolitena,
mislim da je sa tim počelo, kako bi se opera približila što većem broju ljudi i
kako bi se privukla publika. To je mač sa dve oštrice i ne verujem da je uspeo
nešto da uradi što se toga tiče jer problem i dalje postoji. Predstave baš i
nisu rasprodate, slabo se ide u operu. Sigurno ima i nekih drugih razloga, ne
zato što se opera ne voli, nego je sveukupna kriza, pa je najverovatnije zbog
toga. Ali ima mladih ljudi, dolaze, zainteresovani su. I mlađe kolege se
raspituju, pitaju me za savet, neku kritiku...
Kako funkcioniše relacija reditelj predstave - pevač?
Nailazite na zahteve reditelja koji su za pevača nerealni i kako to rešavate?
- Vau! Pravo u centar! Pa da se vratim opet na one godine
koje sam već spomenuo, tada je pevač bio bog i sve je trebalo da se uradi u
njegovu korist. Znači nije smeo da se ometa ni jednim potezom, ni pokretom
ruke. Znači, pevanje. Opera je pevanje, glas, glas i glas. E sad, vremena su se
promenila dolaze moderne produkcije, moderni reditelji kojima je onaj način
pravljenja predstave postao malo dosadan i kičerajski. Jer ta klasika je, kako
oni kažu, malo dosadna. Možda za njih, nije za sve. E onda se počinje sa
modernim avangardnim predstavama, pa ni to nije bilo dovoljno nego su prešli na
skandale. Što skandaloznije to bolje. Pa onda na kraju i neke produkcije koje
apsoluno nemaju veze ni sa operom ni sa libretom ni sa muzikom. Stvarno ne znam
kako ćemo da završimo. Spomenuh malopre “Rigoleta”, e pa imali smo u Nemačkoj
jednu produkciju “Rigoleta” koja je pravljena na Planeti majmuna. (smeh)
Fenomenalno! Dakle, dotle je došla relacija reditelj-pevač, do Planete majmuna.
Mi pevači se nešto ne pitamo mnogo. Radimo svoj posao što bolje možemo i
trudimo da se prilagodimo svim zahtevima, a ako zaista vidimo da je nešto
potpuno nerealno, možemo da utičemo na odluku režisera, ali nismo baš nešto
mnogobrojni i nemamo baš nešto pravo glasa. Ali desi se da se neki put i
usprotivimo.
Vi ste počeli kao horski pevač u Zrenjaninu. Može li danas
neki mladi Željko Lučić iz Zrenjanina da krene vašim putem? Šta se dešava sa
horovima “Josif Marinković”, “Koča Kolarov”?
- Mislim da može da uspe Željko Lučić iz Zrenjanina,
Beograda, Novog Sada, Kikinde ili odakle god, samo je potreban rad, strpljenje
i da to neko otkrije, kao što sam ja imao sreću. A ta sreće se zove upravo hor
koji ste naveli “Josif Marinković” i njegov dirigent. On je pokretač svega, on
me je preporučio i uputio. A šta se desilo s tim horovima? Pa ono, to se desilo
sa zrenjaninskom industrijom, on je bio industrijski centar Jugoslavije i
Istočne Evrope, ja ne znam šta sve nije postojalo u Zrenjaninu... To je sve
nestalo, sve je upropašteno. Tako su otišli i horovi “Josif Marinković” i “Koča
Kolarov”, na veliku žalost. To su bila dva hora na svetskom nivou, koja su
mogla da predstavljaju Jugoslaviju, a potom i Srbiju gde god ste poželeli. Ja
sam tu počeo, proveo mladost, upoznao muziku, naučio note...Moja mladost je
vezana za hor “Josif Marinković” i pošto me pitate šta se dešava, kažem, na
žalost ništa se ne dešava, sve je ugašeno, ne postoji više ništa...na veliku
žalost.
Željko LučićFOTO: MITAR MITROVIĆ / RAS SRBIJA
Željko Lučić
Kada se vratite sa svetskih turneja u Zrenjanin i vidite da
Zrenjaninci i dalje imaju problem sa vodom za piće. Pogađaju li vas takve
stvari?
- Pogađaju me naravno, ali vidite i da se sada smejem jer je
to zaista već postalo smešno. Ja ne znam da li ima bilo kakve veza sa
stvarnošću i sa životom ono što se u Zrenjaninu radi. Ne vidi se rešenje
problema. Zrenjaninci su očajni, ali sleže se ramenima pošto je tu verovatno i
politika umešana. Ne bih da ulazim u to jer sam apolitičan lik, ali ovde je
konkretan problem koji ne bi trebalo da ima veze sa politikom. To je voda,
pijaća voda, koju mi nemamo otprilike tridesetak godina. Možete li da zamislite
šta se sa mojim dragim Zrenjaninom desilo? Ne postoje “Josif” i “Koča”, sva
industrija je utihnula, nema ništa više, saobraćaj autobuski se prepolovio,
železnički više i ne postoji, vode za piće nema... Opšti haos! Nije ovo ništa
politički, to je surova realnost mog Zrenjanina.
Šta volite da slušate u trenucima relaksacije, pratite li
možda domaću scenu, s obzirom na to da je i Zoran Kostić Cane vaš
sugrađanin...?
- Cane je legenda, ali vratiću se na njega. Prvo da vam
kažem da sam 1979. kupio svoju prvu long-plej ploču. Šta mislite koju? Grupu
AC/DC i album “Highway to Hell”. Onda sam prešao na starije bendove: “Deep
Purple”, “Led Zeppelin”, Hendriks... Znači, slušam sve od Elvisa Prislija do
“Iron Maiden”. Ne slušam pop ni elektronsku muziku. Znači čista klasika:
gitara, bubanj, bas, vokal i klavijature. To slušam redovno. Domaću scenu ne
poznajem dovoljno. Slušao sam “Bijelo dugme” do albuma “Uspavanka za Radmilu M.”,
“Atomsko sklonište”, “Time”, “Smak”, “YU grupu”... to sve može. I Zoki je tu,
kupio sam i nekoliko albuma “Partibrejkersa”.
Kažete da je on moj sugrađanin, a on je moj prvi komšija.
Caneta viđam redovno, družimo se, popijemo kafu, porazgovaramo o politici,
politikanstvu i tako nekim nevažnim stvarima. Pitam ja njega kako je u njegovom
biznisu, pita on kako je kod mene i onda se usaglasimo da je dobro da smo živi
i zdravi.
Kakvi su vam planovi i želje za 2022. godinu?
- Nikakvi. Samo da mi ništa ne odnese. To je to. Čini mi se
da mi je to supruga rekla: Ne treba ništa da mi donese, samo da mi ništa ne
odnese.
Reče nepoznat netko na Twtteru: "Jadni Novaxx, strpali li ga u hotel sa četiri zvezdice i samo sa jednim (zamislite!) bazenom na krovu hotela. Pa, pobogu da li bi bilo koji drugi Srbin pristao na takvo poniženje!?".
ОдговориИзбришиNaravno, ovo je sa dobrom dozom ironije & sarkazma rečeno. A naše histerčne patriJote su postale predmetom sprdnje širom zemljinog šara.