relativnost suvereniteta
Pošto realni život ima na đake neuporedivo veći uticaj od škole, onda se i školski i vaspitni sistem mogu reformisati samo pod uslovom da se reformiše i samo društvo. A da bismo to postigli, moramo najpre otkriti uzroke bolesti od koje naše društvo pati. Ono pati od našeg zastarelog, čak davno prevaziđenog načina mišljenja i zaključivanja, od našeg zastarelog pojmovnog aparata. Za nas je kultura i dan-danas nešto što je suvišno, nepotrebno, nešto daleko i neželjeno, takoreći nepojmljivo, nešto što ne zaslužuje ni naše vreme ni novac. Za nas je kultura još i danas samo običan sinonim za umetnost. Usled stalnih ratova i seoba, naša elita nije imala kad ni da percipira, akamoli usvoji "kopernikanski" obrt koji je u sociologiji inicirao jedan hemičar, Fridrih Vilhelm Ostvald, po čijem su se tragu, zatim, dalje kretali Dirkem, Veber i ostali, sada klasici sociologije. Ostvald je, obrćući dotadašnji poredak stvari, pokazao da je kultura, zapravo, ono što određuje i same društvene procese i ponašanje pojedinih ljudi u tim procesima. To kakvi smo mi i kakvi su naši đaci – determinisano je našom kulturom. Svaki od nas svojim rođenjem je bačen u "magnetno polje" kulture svoje zemlje, koje ga potom uobličava prema svojim zakonitostima. Različit duhovni i moralni život jednog Kineza, Indijanca, Eskima, Francuza najbolje se objašnjava osobenostima njihove kulture, a ne biološkim ili psihosomatskim činiocima. Ako se neka kultura temelji na magijskim, neka druga na umetničkim, a neka treća na naučnim elementima, to mora da ima dalekosežne i vrlo različite posledice na duhovni i moralni život ljudi u tim društvima.Verovanje primitivnog čoveka da formule i rituali njegovih vračeva i isterivača duhova otklanjaju zlo i leče bolesti nije bila pokolebana okolnošću da se bolest i nevolje uvek i izova vraćaju. Neuspesi mu nisu bili dovoljan dokaz da sa tim formulama i rutualima nešto nije u redu, naprotiv, on, taj primitivni čovek, verovao je da je problem u "dozi", da se mag i isterivač duhova nije dovoljno razmahao, a ako bi upotrebio još više te svoje magije – bolest bi zasigurno bila izlečena! Od kako je 1270. god. Etjen Tampije sa svojih 13 teza osporio učenje astrologije na Pariskom univerzitetu, zapadna društva su svoje temelje počela da nalaze u naučnim elementima: tu se u neku stvar verovalo preko njenih konsekvenci. Tražili su se rezultati – i od običnog čoveka i od autoriteta. Ako se neka domaćica svojim komšinicama neprestalno hvali kako veoma voli cveće, a cveće u svojim saksijama danima zaboravlja da zalije, pa ono vene i propada, veoma brzo joj niko više neće verovati da je ona zaista ljubitelj cveća. Kada neka naučna teorija, ili politika, više nije u stanju da daje pouzdana predviđanja, kada zbog njenog lošeg funkcionisanja počinje da trpi sam život, ona biva zamenjena drugom teorijim, drugom politikom, koja je u stanju da se uspešno nosi sa problemima. Zapadna društva svoju moć crpe iz tih povremenih revolucionarnih promena baznih paradigmi mišljenja. Prirodno, promene tih paradigmi su uvek bile praćene promenama u samim metodama i ciljevima te nauke ili te politike. Nove paradigme su tim društvima nudile više alternativa u rešavanju problema, imale su veću empirijsku bazu, pa su samim tim bile i bliže životu.Naši poltičari bi, navodno, da Srbiju uvedu u EU, ali se oni sami pri tome ne ponašaju poput modernih zapadnih političara, nego poput vračeva i magova Hopi Indijanaca ili Zulua. Iako je Srbija po svim sociološkim parametrima već 20 godina u "crvenoj" zoni, oni – umesto da suštinski menjaju političku ideologiju, moral, vrednosti – ubeđuju sve nas da je sa našom političkom ideologijom sve u redu, samo nas svet ne razme, ali ako mi samo pojačamo naše političko delovanje (pravnim i diplomatskim sredstvima, ratna smo potrošili), stvari će se sigurno promeniti na bolje! – Ne, nažalost, neće! Neće, dok god se oni ne nauče da barataju svim novim duhovnim pojmovima stvorenim u zapadnoj kulturi i politici. Jedan od tih pojmova je i "relativnost suvereniteta".Posle katastrofe I i II svetskog rata, Evropljani su shvatili da im je potreban mir, ali ne bilo kakav, formalni mir, nalik onima do tada, već mir koji će biti garant stabilnosti čitave Evrope, mir u kome nijedna nacija više neće da se širi na račun drugih nacija. Poznati kroz istoriju po izumevanju novih koncepata, Evropljani su pod svoju "misaonu lupu" stavili pojam granice u okvirima nacionalnih ograničenja. Pojavila se politička ideja o "relativnom suverenitetu", u okviru koje je pojam granice i nacionalne sfere odgovornosti doživeo suštinsku reviziju. Sve se to dešavalo pre pada Berlinskog zida. Posle pada Zida, i zemlje Varšavskog pakta su shvatile korist od nove vrste uduživanja u EU. To su shvatili svi, osim bračnog para Milošević i njihovih savetnika i ideologa, koji su ostali zarobljenici romatičarskih ideja o apsolutnom suverenitetu. Ekonomija, kultura, obrazovanje, radio-talasi, radijacija, virusi, epidemije, versko nasilje, netolerancija, mržnja, izbeglice – više nisu bili unutrašnja stvar samo jedne države. Jer ono što se događa u jednoj državi moglo je "talasnim" frontom takoreći trenutno da se proširi i na druge države. Evo, već decenijama, kroz ideju o "relativnosti suvereniteta", u EU funkcioniše jedno tehnički izvodljivo rešenje kako da države Unije ne budu "kolateralna šteta" nečijeg eventualnog nerazumnog ponašanja unutar jedne od država!
Pošto realni život ima na đake neuporedivo veći uticaj od škole, onda se i školski i vaspitni sistem mogu reformisati samo pod uslovom da se reformiše i samo društvo. A da bismo to postigli, moramo najpre otkriti uzroke bolesti od koje naše društvo pati. Ono pati od našeg zastarelog, čak davno prevaziđenog načina mišljenja i zaključivanja, od našeg zastarelog pojmovnog aparata. Za nas je kultura i dan-danas nešto što je suvišno, nepotrebno, nešto daleko i neželjeno, takoreći nepojmljivo, nešto što ne zaslužuje ni naše vreme ni novac. Za nas je kultura još i danas samo običan sinonim za umetnost. Usled stalnih ratova i seoba, naša elita nije imala kad ni da percipira, akamoli usvoji "kopernikanski" obrt koji je u sociologiji inicirao jedan hemičar, Fridrih Vilhelm Ostvald, po čijem su se tragu, zatim, dalje kretali Dirkem, Veber i ostali, sada klasici sociologije. Ostvald je, obrćući dotadašnji poredak stvari, pokazao da je kultura, zapravo, ono što određuje i same društvene procese i ponašanje pojedinih ljudi u tim procesima. To kakvi smo mi i kakvi su naši đaci – determinisano je našom kulturom. Svaki od nas svojim rođenjem je bačen u "magnetno polje" kulture svoje zemlje, koje ga potom uobličava prema svojim zakonitostima. Različit duhovni i moralni život jednog Kineza, Indijanca, Eskima, Francuza najbolje se objašnjava osobenostima njihove kulture, a ne biološkim ili psihosomatskim činiocima. Ako se neka kultura temelji na magijskim, neka druga na umetničkim, a neka treća na naučnim elementima, to mora da ima dalekosežne i vrlo različite posledice na duhovni i moralni život ljudi u tim društvima.Verovanje primitivnog čoveka da formule i rituali njegovih vračeva i isterivača duhova otklanjaju zlo i leče bolesti nije bila pokolebana okolnošću da se bolest i nevolje uvek i izova vraćaju. Neuspesi mu nisu bili dovoljan dokaz da sa tim formulama i rutualima nešto nije u redu, naprotiv, on, taj primitivni čovek, verovao je da je problem u "dozi", da se mag i isterivač duhova nije dovoljno razmahao, a ako bi upotrebio još više te svoje magije – bolest bi zasigurno bila izlečena! Od kako je 1270. god. Etjen Tampije sa svojih 13 teza osporio učenje astrologije na Pariskom univerzitetu, zapadna društva su svoje temelje počela da nalaze u naučnim elementima: tu se u neku stvar verovalo preko njenih konsekvenci. Tražili su se rezultati – i od običnog čoveka i od autoriteta. Ako se neka domaćica svojim komšinicama neprestalno hvali kako veoma voli cveće, a cveće u svojim saksijama danima zaboravlja da zalije, pa ono vene i propada, veoma brzo joj niko više neće verovati da je ona zaista ljubitelj cveća. Kada neka naučna teorija, ili politika, više nije u stanju da daje pouzdana predviđanja, kada zbog njenog lošeg funkcionisanja počinje da trpi sam život, ona biva zamenjena drugom teorijim, drugom politikom, koja je u stanju da se uspešno nosi sa problemima. Zapadna društva svoju moć crpe iz tih povremenih revolucionarnih promena baznih paradigmi mišljenja. Prirodno, promene tih paradigmi su uvek bile praćene promenama u samim metodama i ciljevima te nauke ili te politike. Nove paradigme su tim društvima nudile više alternativa u rešavanju problema, imale su veću empirijsku bazu, pa su samim tim bile i bliže životu.Naši poltičari bi, navodno, da Srbiju uvedu u EU, ali se oni sami pri tome ne ponašaju poput modernih zapadnih političara, nego poput vračeva i magova Hopi Indijanaca ili Zulua. Iako je Srbija po svim sociološkim parametrima već 20 godina u "crvenoj" zoni, oni – umesto da suštinski menjaju političku ideologiju, moral, vrednosti – ubeđuju sve nas da je sa našom političkom ideologijom sve u redu, samo nas svet ne razme, ali ako mi samo pojačamo naše političko delovanje (pravnim i diplomatskim sredstvima, ratna smo potrošili), stvari će se sigurno promeniti na bolje! – Ne, nažalost, neće! Neće, dok god se oni ne nauče da barataju svim novim duhovnim pojmovima stvorenim u zapadnoj kulturi i politici. Jedan od tih pojmova je i "relativnost suvereniteta".Posle katastrofe I i II svetskog rata, Evropljani su shvatili da im je potreban mir, ali ne bilo kakav, formalni mir, nalik onima do tada, već mir koji će biti garant stabilnosti čitave Evrope, mir u kome nijedna nacija više neće da se širi na račun drugih nacija. Poznati kroz istoriju po izumevanju novih koncepata, Evropljani su pod svoju "misaonu lupu" stavili pojam granice u okvirima nacionalnih ograničenja. Pojavila se politička ideja o "relativnom suverenitetu", u okviru koje je pojam granice i nacionalne sfere odgovornosti doživeo suštinsku reviziju. Sve se to dešavalo pre pada Berlinskog zida. Posle pada Zida, i zemlje Varšavskog pakta su shvatile korist od nove vrste uduživanja u EU. To su shvatili svi, osim bračnog para Milošević i njihovih savetnika i ideologa, koji su ostali zarobljenici romatičarskih ideja o apsolutnom suverenitetu. Ekonomija, kultura, obrazovanje, radio-talasi, radijacija, virusi, epidemije, versko nasilje, netolerancija, mržnja, izbeglice – više nisu bili unutrašnja stvar samo jedne države. Jer ono što se događa u jednoj državi moglo je "talasnim" frontom takoreći trenutno da se proširi i na druge države. Evo, već decenijama, kroz ideju o "relativnosti suvereniteta", u EU funkcioniše jedno tehnički izvodljivo rešenje kako da države Unije ne budu "kolateralna šteta" nečijeg eventualnog nerazumnog ponašanja unutar jedne od država!
dr Zoran Stokić
Beograd 12. 03. 2010.
Нема коментара:
Постави коментар